Na prvi pogled ulični promet u splitskoj luci kasnih 1920-ih godina izgledao je kao i uvijek: ribari, trgovci, mornari iz cijelog Sredozemlja i poneki zaprašeni putnik iz unutrašnjosti. No ispod te površine odvijale su se radnje koje će vlasti tek godinama kasnije shvatiti u punom opsegu — prvi valovi krijumčarenja narkotika prema Balkanu, posebno opijuma i derivata morfija. U vremenu kada se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca još uvijek tražila u administrativnom, pravnom i institucionalnom smislu, krijumčari su znali iskoristiti propuste u nadzoru. Premda se narkotici tada još nisu percipirali kao ozbiljna društvena prijetnja — barem ne u današnjem smislu – nekoliko značajnih slučajeva pokazuje kako je "bijeli prah" stigao na ove prostore mnogo prije nego što se obično misli.
U to doba opijumski derivati koristili su se legalno u medicinske svrhe — pogotovo kao analgetici. Ljekarne su prodavale tinkture i pripravke koji bi danas završili u zapečaćenim sefovima. No upravo ta legalnost otvorila je vrata zloupotrebama. Kako su se proizvodni standardi razlikovali, a inspekcijski nadzor bio ograničen, bilo je dovoljno da pojedina ljekarna postane posrednik između inozemnih dobavljača i domaćeg "tržišta". Prvi zabilježeni slučajevi krijumčarenja datiraju iz 1923. godine, kada je carina u luci Rijeka zaplijenila pošiljku iz Turske koja je formalno sadržavala "ljekovito bilje", no zapravo se radilo o suhom opijumu. Do tada se droga uglavnom smatrala ekskluzivnim problemom zapadnih metropola — Pariza, Londona, pa čak i Beča – dok je Balkan viđen kao tranzitna zona, a ne tržište. Jugoslavenske vlasti s vremenom su shvatile da se zemlja nalazi na ruti koja povezuje proizvođače iz Azije i s Bliskog istoka s europskim korisnicima. Prema izvještajima tadašnje Direkcije javne sigurnosti, najaktivnija krijumčarska ruta vodila je iz Trsta i Rijeke prema unutrašnjosti, preko Zagreba do Beograda, a zatim prema Rumunjskoj i Bugarskoj. Jedan zapis iz 1927. godine navodi kako je u Beogradu otkrivena "privatna ambulanta" u kojoj se morfij davao pacijentima bez nadzora liječnika, a zalihe su stizale iz splitske luke. Istragom se došlo do lanca posrednika koji je uključivao korumpirane carinike, farmaceute i liječnike. Bio je to jedan od prvih slučajeva organizirane narkomreže u zemlji. Važno je istaknuti i ulogu Turske kao glavne zemlje porijekla. Već tada su europske sile pokušavale uspostaviti kontrolu nad proizvodnjom opijuma, no bez većih uspjeha. Mnoge su pošiljke putovale legalno, s urednim dokumentima, i tek bi krajnji korisnici mijenjali njihovu namjenu. Jugoslavenske carinske službe bile su slabo opremljene za otkrivanje sofisticiranih oblika krijumčarenja. Do sredine 1930-ih nisu imale kemijske laboratorije za analizu zaplijenjenih tvari ni specijalizirane službenike. Kada bi se droga i zaplijenila, često bi uslijedilo – ništa. Kazne su bile blage, a sudski procesi rijetki.
Jedan gotovo zaboravljen slučaj iz 1929. godine zbio se na Korčuli, na kojoj je lokalna žandarmerija pronašla sanduk s natpisom "maslinovo ulje", a unutra – staklene boce s morfijem. Pošiljka je navodno bila namijenjena jednom beogradskom "trgovcu lijekovima", no trag mu se gubi u Splitu. Iako su novine tog doba prenijele vijest na tek nekoliko redaka, iz današnje perspektive jasno je da se radilo o dobro uhodanoj mreži. Istražitelji su tada prvi put posumnjali da droga ne dolazi samo zbog prolaska dalje nego i za konzumaciju unutar zemlje. Tek 1929. godine, donošenjem tzv. "Zakona o opojnim sredstvima", država je formalno kriminalizirala neovlaštenu proizvodnju i promet narkotika. Međutim, zakon je ostao mrtvo slovo na papiru bez odgovarajućih institucija koje bi ga provodile. Sudovi su i dalje tretirali takve prijestupe kao "zloporabu ljekovitih sredstava", a ne kao organizirani kriminal. Službeno, tijekom 1930-ih zaplijenjeno je tek nekoliko kilograma opijuma i morfija godišnje – što je, prema procjenama povjesničara, bila tek kap u moru stvarnog prometa. Iako često mislimo da je problem narkotika novijeg datuma, povijest pokazuje drukčije. Već u razdoblju između dva svjetska rata Kraljevina Jugoslavija bila je uvučena u međunarodne tokove krijumčarenja narkotika, i to ne samo kao tranzitna točka nego i kao prostor konzumacije. Ono što ostaje fascinantno jest kako su tadašnje vlasti, unatoč sve očitijim pokazateljima, godinama ignorirale ili podcjenjivale problem. Možda zato što se radilo o novom fenomenu, a možda zato što je droga još uvijek dolazila u bočicama iz ljekarne, a ne u plastičnim paketićima u džepovima ovisnika.
FOTO Jedina naša plaža koja se može pohvaliti kraljevskim statusom, ali i još nečim
Otvori KEKS Pay
