Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Planirao sam postati pisac, ali ne i da ću podučavati na sveučilištu

Moji roditelji nisu imali ništa, ali uspjeli 
su nas uvjeriti da smo bogati jer smo uvijek 
imali knjige. Svi su u mojoj obitelji pripovjedači
05. studenoga 2019. u 22:46 0 komentara 59 prikaza
Donal Ryan
Foto: Anthony Woods
Pogledajte galeriju 1/3

Moralna i ekonomska kriza, recesija, iseljavanje ljudi, ponovno stajanje na noge, teške sudbine migranata… Prema temama o kojima piše u svojim romanima, moglo bi se lako pomisliti da je iz Hrvatske, no Donal Ryan je zapravo jedan od najpoznatijih irskih suvremenih pisaca. Domaća ga publika poznaje po dvije objavljenje knjige, “Metalno srce” i “S prosincem”, a nedavno je prvi put posjetio Hrvatsku s kojom, kako i sam priznaje, ima puno bliskih tema. Razgovarali smo stoga s njime o sličnostima između Hrvatske i Irske, o bivšem poslu u javnoj službi, o tome kako je prvu knjigu napisao da bi impresionirao i osvojio svoju suprugu.

kolektivna paranoja Kad svijetu zaprijeti rat ili strah od drugih, snimi se novi "Rat svjetova"

Kako izgleda profesionalni život jednog od najpoznatijih suvremenih irskih pisaca?

Pisanje za mene izgleda kao bilo koji drugi uredski posao. Odlazim na posao rano ujutro, trudim se biti produktivan i nakon toga odlazim kući. Pretpostavljam da je, zbog naravi, taj posao osamljeniji od drugih poslova, ali to mi se sviđa. No kompleksnost mog radnog života poprilično se mijenja kada knjiga izađe. Odjednom se nađem u avionima, na cesti, kako držim govore u javnosti, kako radim budalu od sebe na radiju i u novinama... To zna biti naporno. Poprilično sam sramežljiv i nemam veliko samopouzdanje. I gotovo uvijek kažem nešto smiješno što se onda koristi kao naslov, primjerice, “želim ubiti svoje kritičare” ili “nikada nisam izgubio natjecanje u obaranju ruke”..

Karijeru ste započeli u javnoj službi te se tek poslije posvetili pisanju. Kako je došlo do takvog, pomalo neobičnog zaokreta?

Počeo sam raditi u javnoj službi jer nisam imao pojma što ću sa svojim životom. Znao sam da želim biti pisac, ali praktički ništa konkretno nisam nikada napisao, a i ono što sam napisao ili sam spalio ili bacio u smeće. Bio sam tajni pisac i trebao sam polako izaći iz ormara. Neki od mojih prijatelja i članova obitelj još uvijek to ne spominju, no svejedno mi je drago da sam proveo gotovo dva desetljeća u javnoj službi. Stekao sam odlične prijatelje te sam prošao kroz razna iskustva bitna za život. Čak postoji tradicija kod irskih pisaca da su radili u državnoj i javnoj službi. Sada na prvu mogu se sjetiti Flana O’Briena, Denisa O’Driscolla, Anne Enright i našeg predsjednika Michaela D. Higginsa.

Donal Ryan | Autor : Anthony Woods Foto: Anthony Woods

Je li bilo teško napustiti svakodnevni, već uhodan život da biste krenuli u ostvarivanje svog sna iako niste znali hoćete li uspjeti?

Posvetio sam se pisanju bez ikakvih drugih primanja u razdoblju od tri godine, i moram priznati da su to financijski bile nesigurne godine. Imao sam sreće što su mi moji izdavači plaćali unaprijed, ali svejedno je teško živjeti od jednog čeka do drugog. Bilo bi sebično od mene prepustiti ženu i djecu takvom životu i financijskoj nesigurnosti da bih nastavio sa svojim snom trošenja dana na pisanje bez bilo kakve druge zanimacije. To bi bilo kao da ih pitam da prihvate manje nego što zaslužuju samo kako bih ja mogao ispuniti svoju ambiciju.

Koliko vam znači podrška obitelji?

Ne bih bio nigdje da nema moje obitelji. Moji roditelji nisu imali ništa dok sam odrastao, ali nekako su nas uspjeli uvjeriti da smo bogati jer smo uvijek imali knjige. Svi su u mojoj obitelji pripovjedači na neki svoj prirodan i smiješan način. Moj otac, koji je preminuo 2017. godine, bio je prekrasan pisac, a majka mi priča priče iz supermarketa gdje radi i ponekad se smijem toliko da jedva mogu disati. Moja je sestra također vješta pripovjedačica i nevjerojatna čitateljica. Ali sve što napišem za moju je ženu Anne-Marie; ona je razlog zbog kojeg sam napisao svoju prvu knjigu i svaku poslije.

Franjo Marić Skupljanje knjiga traži strast, ali i dugove

Iako ste danas priznati i uspješni, početak nije bilo lagan. Prvu su vam knjigu odbili 46 puta, kakav je osjećaj bio kada ste napokon potpisali ugovor s izdavačem?

Bilo je fantastično! Kada sam potpisao prvi ugovor s The Liliput Pressom, Anne-Marie i ja smo plesali po kuhinji. Bio je to mali ugovor, ali ideja da ti ljudi vjeruju u mene i moj rad kada toliko drugih nije moglo vidjeti njegovu vrijednost, to je bila prekrasna potvrda mog rada. Iako sam, iskreno, pokušavao prodati romane izdavačima u vrijeme kada nije bilo novca u ekonomiji i kada se činilo da nitko ne kupuje knjige, posebice knjige kakve sam ja pisao.

Unatoč tome što vam je spisateljska karijera bila u usponu, u jednom ste se trenutku odlučili vratiti na stari posao. Zašto?

Ne zbog sumnji u pisanje, već zato što sam htio biti siguran da mogu uzdržavati svoju obitelj i plaćati hipoteku svaki mjesec. Stres ima štetan učinak na moju kreativnost, pogotovo financijski stres. Prve dvije knjige napisao sam između devet navečer i ponoći i tijekom vikenda, a u isto vrijeme radio sam veoma zahtjevan posao u radnom inspektoratu, znao sam da vrlo lako mogu upasti u tu rutinu. Ali poslije su mi ponudili mjesto predavača u kreativnom odjelu na Sveučilištu Limerick, kratko nakon povratka u državnu službu, i pisanje je postalo dio mog radnog dana.

James Joyce Katolička crkva ga nije htjela, a Irci njegove ostatke sada pokušavaju vratiti kući

Koliko još dugo planirate izdavati knjige??

Dok ne umrem ili ne postanem nesposoban. Iako imam ugovore za samo još tri knjige.

Kakav je posao predavača na Sveučilištu?

Uvijek sam planirao postati pisac, ali nikada nisam očekivao da ću podučavati na sveučilištu, ali volim to. Moji kolege ovdje toliko su dragi, toliko me podržavaju i jako sam puno naučio od njih. Tu je Joseph O’Conor, a i Frank McCourt, predsjednik odjela kreativnog pisanja, bio je jedan od mojih heroja davno prije. Sarah Moore Fitzgerald je nevjerojatna spisateljica, imali smo i legende poput pjesnikinje Mary O’Malley i književnika Juliana Gozgha, koji su radili ovdje kao stručni suradnici, a naš je trenutačni stručni suradnik Martin Dyar, čija je poezija transcendentna.

Što se tiče vaših romana, posebice “Metalnog srca”, zašto ste u njemu odlučili baš portretirati 21 osobu pogođenu recesijom u ruralnoj Irskoj. Zašto vam je ta tema zanimljiva?

Imao sam veoma ciničan razlog za pisanje tog romana, najgori od svih razloga – novac. Bio sam švorc i vidio sam rupu na tržištu za “roman o recesiji”. Znao sam da će ga, ako ustrajem, netko na kraju objaviti te da ću možda početi popunjavati svoju crnu rupu dugova. Ali malo nakon što sam počeo pisati, shvatio sam da imam dublju obvezu koja nadilazi rješavanje mojih mizernih problema; činilo se da se naša država urušava i ljudi su bili pogođeni nezaposlenošću, dugovima zbog hipoteka i beskućništvom. Način na koji su ljudi vidjeli sami sebe brzo se mijenjao te se činilo da moja knjiga poprima oblik slabog pokušaja dokumentiranja ove fragmentacije našeg kolektivnog osjećaja vlastite vrijednosti, pri ponovnom pojavljivanju snažnih podjela u irskom društvu koje su se zamaglile u godinama lažnog prosperiteta.

Donal Ryan | Autor : Anthony Woods Foto: Anthony Woods

Vaši su romani poznati po izrazito dubokim karakterizacijama likova. Kako vam to polazi za rukom?

Jednostavno radim po onome što znam ili mislim da znam o ljudima i kako se oni reflektiraju na sebe i druge te se nadam da sam napravio dobar pokušaj u tome da se približim onome kako to zapravo i jest. Ne može se biti sto posto siguran u to. Svi mi doživljavamo stvarnost drukčije; svatko je od nas zaseban svemir za sebe.

U posljednje se vrijeme u fokusu vaših knjiga našla migrantska kriza. Zašto ste odabrali tu temu?

Tijekom godine sam na poslu upoznao stotine migranata, obično migrantske radnike te sam upoznao ljude iz mjesta poput Sirije i Iraka, zbog čega me uvijek iznenadi neumornost ljudskog duha, životna energija kojom se ljudi hrane kako bi prešli kontinente u potrazi za mirom, srećom ili jednostavno mjestom gdje ih neće ubiti. Manje dramatična, ali ne manje stvarna, neopisiva je tuga ljudi koji napuste domovinu u potrazi za boljim životom. Milijuni su se Iraca raspršili po svijetu tijekom stoljeća i uživamo u osjećaju ponosa što smo malo svjetleće utočište na sjeveru Atlantika za našu dijasporu i za bilo koje drugo ljudsko biće koje treba našu pomoć. Naravno, stvarnost je drugačija.

Dvostruko slavlje Goran Tribuson osvojio i nagradu Đalski i nagradu Galović

Posjetili ste Hrvatsku, koja ima puno sličnosti s Irskom. Koliko znate o Hrvatskoj??

Nikada prije nisam bio u Hrvatskoj, jako sam se veselio ovom posjetu te učenju o zemlji. Hrvatska ima posebno mjesto u irskima srcima. Mislim da dijelimo srodstvo s malom i mladom republikom koja se morala boriti za svoje mjesto među narodima svijeta.

Znate li da puno Hrvata danas traži bolji život u Irskoj?

Ne govorim ovo samo zato što sam sada posjetio Hrvatsku, ali svi Hrvati koje sam upoznao bili su dražesni, topli, nježni ljudi puni dobrog humora i dobrote. Mislim da dijelimo mnoga slična iskustva i da mnogo tema borbe, identiteta i suočavanja s teškim istinama prožima obje naše države.

MSC Cruises
PROMO
MSC Grandiosa je osvijetlila rijeku Labu na svečanosti krštenja
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.