Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 96
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Ekskluzivno: Prvi smo pročitali nastavak romana

Nova “zagrepčanka” četrdeset godina poslije

16.3.2016.,Zagreb -  Branislav Glumac i Saska Mutic autori su knjige Zagrepcanka. Photo: Marko Prpic/PIXSELL
Foto: Marko Prpic/PIXSELL
1/2
21.03.2016.
u 16:15

Dobro znani junaci Marijana i Vanja u novom romanu Saške Mutić imaju šezdeset i koju i ruše tabue o seksu i ljubavi u zrelim godinama

“Knjige doista imaju vlastitu sudbinu”, tvrdi Branislav Glumac, autor legendarnog romana “zagrepčanka”, koji je sedamdesetih godina 20. stoljeća značio istinsku literarnu revoluciju – u stilistici, ali i tematici. Žena koja svojim životom i autorstvom potvrđuje njegovu tezu je Saška Mutić. Roman prvijenac ove fotografkinje nosi naslov “dovoljno dobra” i podnaslov “zagrepčanka 40 godina poslije”.

– “zagrepčanku” sam prvi put dobila u ruke kada sam imala 17 godina. Ne znam tko u toj dobi može shvatiti taj roman, ali meni je zapeo u mozgu i stalno sam mu se vraćala. Uz zbirku pjesama Arsena Dedića “Brod u boci” to je bila knjiga koju sam stalno iznova čitala, nosala je sa sobom. Putovala je sa mnom po cijelom svijetu... sva se ofucala. Motivi tog romana vrištali su u mojoj podsvijesti, kao svojevrsno upozorenje, svjetionik. Kako sam fotografkinja po zvanju, Branislava Glumca upoznala sam kada sam po “zagrepčanki” željela snimiti fotonovelu. Bio je to naš prvi susret – kaže Saška Mutić.

Marijana živa zakopana

Priznaje pritom da ju je Glumac ljubazno saslušao, ali i zbunjeno pitao: “A što vi zapravo želite od mene?”, dok on sa smiješkom objašnjava kako je samo ponovio pitanje koje je njemu davno postavio sam Krleža.

Saška se nije uvrijedila, ali ni zbunila. U razgovoru koji je slijedio spomenula je Glumcu da je godinama živjela u Americi... I tako je ona postala prevoditeljica “zagrepčanke” na engleski:

– To je bio taj okidač, počela sam se, nakon svih tih čitanja, dubinski baviti tekstom i u trenutku kad sam počela secirati roman riječ po riječ, moja ideja o tome da je Marijana zapravo živa zakopana postala je moj glavni izazov. Glavom su mi počele “sijevati” ideje i bivale su sve žešće, ne zbog Marijane, nego zbog mene same. Na kraju sam pomislila “ako spasim Marijanu, spasit ću i samu sebe” – objašnjava Saška tu sudbinu jednog posebnog romana, sudbinu kojoj se još ne nazire kraj.

Ipak, oba autora tu veliku ljubavnu priču, priču o strasti dvoje ljudi koji nisu mogli ostati zajedno, a zbog koje je to roman uz kojeg su odrastale generacije, stavljaju u drugi plan.

– Nikada “zagrepčanku” nisam doživljavala kao Romea i Juliju. Gledala sam je kao na teške traume i uvjetovane odnose. Tu je ta radnička klasa koja ima svoja pravila i ograničenja i taj socijalistički “high life” koji ima drugačiji govor, manire, ukus – kaže Saška, a Branislav Glumac domeće:

– Zapravo je sve u životu izvjesna ljubavna priča i melodrama, još od starih Grka naovamo. Dvoje ljudi uvijek su u toj situaciji: od tog emotivnog i moralnog odnosa do melodramatskog, pa i tragičnog. I to je ono što nas dira, a ništa u životu nije linearno. Ono što nas potrese i protrese, to je ono što je vrijedno, a to su uvijek one stvari skrivene ispod površine. “zagrepčanka” ima i taj socijalni status i konflikt, doista sadrži mnogo razina i mnogo je više od same ljubavne priče. Zato se u njoj lako prepoznaju i dvoje mladih i dvoje “srednjakuša” i dvoje starih ljudi.

On se i danas jako dobro sjeća kakav je šok bio kada se “zagrepčanka” pojavila, i društveni i lingvostilistički:

– Propala bi “zagrepčanka” i vjerojatno nikada ne bi ugledala svjetlo dana da nije bilo Krleže i Matkovića koji su je objavili u Forumu, u dijelovima. Prije toga dvije je godine u Mladosti ležala u ladici – kaže Glumac te objašnjava zašto je za roman izabrao taj stil toka svijesti, formu “jedne rečenice” u kojoj nema velikih i malih slova, točke i zareza...

– Sve uvijek potekne od prve riječi i prve rečenice. Kad me ta prva rečenica iz “zagrepčanke” zavela, roman je iscurio iz mene u nekih mjesec dana, u sobi motela. Odmah sam je tako svježu odnio izdavaču i nikada je nisam prepravljao. Doista je u dahu izašla iz mene, a upravo sam zbog nje siguran da postoje stvari koje se ne biraju racionalno. Postoji instinkt za riječ, intuicija za rečenicu. Svi se mi ljudi dobro razumijemo i bez točaka i zareza, zapravo nikada ne govorimo s točkama i zarezima – objašnjava Glumac, dok Staška na primjeru svoje prijateljice iz Amerike koja je prva čitala roman na engleskom objašnjava kako je to i danas stilistički šok, ali i nevjerojatan uspjeh.

– Na prve dvije stranice ona je bila zbunjena, ali nakon toga samo je ponavljala: “Ovo je genijalno”. Naime, svi bez ikakvih problema prate tu, upravo tako napisanu priču i nema nikakve zabune što je, primjerice, upravni govor, a što priča sama.

Glumac se na to prisjeća svog prijatelja i velikog hrvatskog glumca Zlatka Crnkovića koji je godinama studentima na ADU davao upravo “zagrepčanku”. Tražio je od njih da osvijeste ritam rečenica i tog romana te se uvijek iznova čudio kako je svatko od njih taj roman pročitao i doživio u nekom svom ritmu.

Glumac priznaje da “zagrepčanku” nikada nije ponovio, iako su mu izdavači, pa i kazališta, nakon što je istoimena predstava u režiji Vjekoslava Vidoševića i s neponovljivim Božidarom Oreškovićem i Brankom Cvitković u glavnim ulogama, bila golem teatarski hit iz sezone 1976./1977., nudili velike honorare za novi roman, drugu “zagrepčanku”.

– Uvijek sam to odbijao – kaže.

– Kao da sam znao da će se pojaviti Saška.

Kum Alojz Majetić

A Saška je, kaže, nakon prijevoda “zagrepčanke” jednostavno počela pisati novu – svoju, u kojoj glavni junaci žive u današnjem vremenu i imaju šezdeset i koju. Prepričava kako je došla do pedesete stranice i tekst poslala Glumcu. On je “bacio oko” i rekao da ne može čitati jer ne bi bio objektivan.

I, zaista, Branislav Glumac je, kada smo razgovarali, stigao tek do polovice romana “dovoljno dobra”.

Na sreću, poslao ga je Alojzu Majetiću i on je zapravo “kum” Saškina romana jer ju je svojim mišljenjem i prvim sugestijama ne samo ohrabrio, nego ju je i proglasio “majkom novorođene Marijane”.

Na pitanje je li ikada o svojoj junakinji razmišljao kao o ženi u “ozbiljnim“ godinama, jer literarne junakinje uvijek nam ostaju “zamrznute” u svojim godinama, Glumac kaže:

– Doista nikada nisam tako razmišljao, ali svi mi profesionalci i amateri između redaka neke knjige stvaramo neku svoju priču. I to je u redu.

Nakon toga, razgovor se automatski prebacuje na veliku tabu temu ne samo u našoj nego i u svjetskoj literaturi, a to su ljubavni i seksualni život ljudi koji više nisu mladi.

– Moja je Marijana i dalje ona ista mlada djevojka – u glavi. Iza nje su život, karijera, dvoje djece, ali “ptice u glavi” ostale su. Zato mi je bilo i toliko važno dodati joj tih četrdeset godina. Oko nas kao da nitko ne govori, a kamoli piše, o tome da su i ljudi u šezdesetima još živi, da vole, zaljubljuju se, imaju svoje strasti. Zašto bismo svi mi trebali prihvatiti da život u literaturi prestaje u pedesetima, kada to u životu nije tako? – pita se Saška Mutić, a Branislav Glumac s osmijehom dodaje:

– Ja najbolje znam kako se čovjek lako može zaljubiti i u “srednje” i u starije žene. Ljubav se doista događa, samo što nitko o tome ne piše – kaže i dodaje kako ljudsko tijelo ide nekim svojim putem (ponekad boljim, a ponekad lošijim), ali mozak i srce pamte i ljubavi i strasti, dok čežnje, nagoni i želje zapravo nikada ne umiru, ne nestaju. Slažemo se da je upravo to jedna od glavni sjajnih karakteristika ovog romana, dokaz da su ljudi živi i strastveni i kada to njihova djeca nikako ne očekuju.

Saška kaže da se njezina Marijana i dalje ponaša kao balavica, ali da je njoj sve drugo nezamislivo jer ljubavi su zapravo iste u svakoj životnoj dobi.

Isto je tako velika tabu tema i mentalno zdravlje, tvrdi Saška Mutić i zato je za naslov svog romana, a govori da se upravo oko njega najviše lomila, izabrala pojam iz psihologije.

Naravno, to je i taj vječni ženski problem da u vlastitim očima žena nikada nije dovoljno dobra. Autorica je baš zato svojoj i Glumčevoj junakinji pružila tu šansu.

Naravno, bilo bi krajnje nepristojno prema čitateljima otkrivati što se to Marijani i Vanji događa sada, kakvi su oni ljudi u šezdesetima, što su proživjeli do novog susreta i kamo će ih on odvesti.

Imaju li Marijana i Vanja konačno, četrdeset godina kasnije, sretan kraj?

Svaki će čitatelj na to morati odgovoriti sam, a sama se autorica slaže s mišljenjem da to ovisi o životnom iskustvu, ali i vlastitim propuštenim, ne samo ljubavnim šansama. Saška Mutić svojim je junacima pružila mogućnost. Ona kaže da to nije nužno sretan kraj jer tko zna što će biti dalje.

Ipak, nada se da će baš takav kraj nekoga potaknuti na “bilancu” vlastitog života. “zagrepčanka” je tako postala i priča o propuštenim šansama koje su dobile – drugu priliku. 

>> Knjige posuđuje svaki šesti Zagrepčanin, ali najviše strane naslove

Ključne riječi

Komentara 1

B7
b7
06:34 22.03.2016.

Pismenost, pismenost, pismenost

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije