Ovaj živahni 88–godišnji bivši urednik, novinar, dramaturg, ali i dugogodišnji direktor Jugotona, čije se razdoblje smatra zlatnim razdobljem diskografije, jedna je od najpropulzivnijih javnih osoba u kulturnom i supkulturnom životu Hrvatske. Zahvaljujući njemu Novi val je "tiskan" u Jugotonu, Johnny Štulić je objavljivao stihove kakve je želio, ali njegov utjecaj seže i u šezdesete kada se stvarala intelektualna minirevolucija u Hrvatskoj.
Mirko se još uvijek jako dobro sjeća što se tada događalo. No nešto ga tišti.
– Neugodno mi je što u povodu 55. obljetnice objave Deklaracije moram javno izricati da sam kao glavni i odgovorni urednik Telegrama, a prema dogovoru s profesorom Ljudevitom Jonkeom odbio provesti odluku Izvršnog komiteta CK SKH o zabrani i objavio Deklaraciju u Telegramu. Naglašavam tu činjenicu zato što je Vlatko Pavletić, u to vrijeme predsjednik Društva književnika Hrvatske, iz nepoznatog razloga u svojoj knjizi "Prisjećanja o sebi i drugima" objavljenoj 2005. napisao grubu, možda i zlonamjernu neistinu da je on odlučio da se Deklaracija objavi u Telegramu. Vlatko Pavletić piše: "Istina je da je Mihalić odigrao svoju ulogu, uz pomoć Goloba, a u dogovoru sa mnom, da se Deklaracija ipak objavi u Telegramu".
Nema potrebe bilo što reći o spomenutoj neistini. Međutim, ne mogu prešutjeti neutemeljeno htijenje Vlatka Pavletića da sebe stavi na prvo mjesto zaslužnika u središtu zbivanja oko Deklaracije. Pavletić u "Prisjećanjima" samohvalno izjavljuje: ..."Tada sam bio u središtu zbivanja, kao jedan od suautora Deklaracije i predsjednik DHK... ovom prigodom želio bih kao jedan od najneposrednijih i najutjecajnijih sudionika posvjedočiti jedino da je učinak bio eksplozivan... govorim to iz prve ruke jer sam u to vrijeme bio u najužim razgovorima s dijelom tadašnje hrvatske političke nomenklature." Zanimljivo je da Vlatko Pavletić ne spominje razloge zbog kojih je napustio radnu grupu za izradu Deklaracije. Pavletić je sebično rekao da je bio u centru političkog događanja, da je bio suradnik na izradi Deklaracije, a da sam ja Deklaraciju objavio da bih mogao proganjati hrvatske nacionaliste.
Kakvu je ulogu u Deklaraciji imao profesor Ljudevit Jonke, kojemu je predsjednik Milanović posmrtno dodijelio odlikovanje?
Procjenjujući doprinos prof. Jonkea u tom pothvatu nikada nisam dvojio: on je bio na čelnom mjestu kolone ljudi koji su stvarali Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koja je bila prethodnica Hrvatskog proljeća. Matica hrvatska objavila je knjigu tekstova Ljudevita Jonkea. Uz knjigu se napominje da se on smatra jednim od najvažnijih djelatnika na području primijenjene standardologije. To je posebno došlo do izražaja u njegovu dugogodišnjem uređivanju časopisa Jezik te u brojnim rubrikama u novinama i časopisima koje je vodio, a posebice u dnevniku Vjesnik i u tjedniku Telegram. Jonke je imao nemjerljivu ulogu kao dugogodišnji vrhovni autoritet u standardnojezičnim i jezično-političkim pitanjima u Hrvatskoj sve od 50-ih do početka 80-ih godina prošlog stoljeća. Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović je, posmrtno dodjeljujući Jonkeu odlikovanje, potvrdio veličinu profesorova životnog djela.
Glavni urednik Telegrama postali ste sredinom šezdesetih i odmah ste se išli posavjetovati s Krležom, zašto?
Nakon dolaska u Telegram u proljeće 1965. zatražio sam prijam kod Miroslava Krleže i zamolio ga da me savjetuje kako uređivati Telegram da bi on doista postao tjednik za društvena i kulturna pitanja, a ne da bude književni časopis na novinskom papiru, kako je rekao dotadašnji glavni urednik, književnik Mirko Božić. "Treba štošta mijenjati", rekao mi je Krleža i dodao: "Osjeća se odmak od bitnoga i ne ulazi se u srž problema. Prevladava učmalost. Poradite na promjenama i ne zaboravite – energično u srž problema, a njih je mnogo." To je bilo vrijeme nakon Novosadskog dogovora i negiranja samosvojnosti hrvatskoga književnog jezika. U hrvatskoj javnosti osjećalo se veliko nezadovoljstvo. Odlučio sam da se u Telegramu ustanovi stalna rubrika o problematici hrvatskog jezika, i to ne samo u okviru lingvistike, nego i u dodiru s aktualnim društvenim i političkim ozračjem. Kada sam profesoru Ljudevitu Jonkeu, kod kojeg sam diplomirao na studiju hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, predložio da u Telegramu piše i uređuje naznačenu rubriku upitao me: "Kolega, jeste li vi svjesni što mi predlažete?" Odgovorio sam: "Profesore, duboko sam uvjeren da ste vi najpozvaniji zagristi u tvrdi orah aktualnih jezičnih pitanja." Uskoro Jonke je počeo pisati i uređivati rubriku o hrvatskom jeziku sve do objave Deklaracije. Gađao je u srž problema hrvatskog jezika i pobijedio. Unitaristička ljuštura ponad hrvatskog jezika ubrzo se raspukla. To potvrđuje i ustavna promjena o priznanju samosvojnosti hrvatskog jezika.
Tko vam je prvi rekao da se sprema Deklaracija i kako ste reagirali? To je tada bilo ne samo kulturno već i političko pitanje par excellance?
Jonke mi je to prvi otkrio. Zamolio me jednog dana da se nađemo jer mi želi nešto priopćiti, ali rekao je da to mora ostati u strogoj tajnosti. Rekao mi je da je formirana stručna grupa koja će izraditi dokument o hrvatskom književnom jeziku. Njegove su riječi: "Želimo da Telegram objavi dokument kada bude objavljen." Nakon dva mjeseca ponovno mi se obratio, rekao mi za Deklaraciju i pitao vrijedi li naš dogovor. Rekao sam da vrijedi. No u nadležnosti Društva književnika, čiji je predsjednik bio Vlatko Pavletić, bilo je da prihvati Deklaraciju. Sve dok je nije preuzelo Društvo, ona je bila u tajnosti, a tada je za nju saznao i politički vrh u Hrvatskoj. To ih je iznenadilo i zabrinulo pa je zakazana sjednica Izvršnog komiteta na kojoj je zabranjena objava Deklaracije. Međutim, Društvo književnika prije toga je već donijelo odluku da se Deklaracija prihvati.
Nije vas pokolebala politička zabrana?
Telegram je trebao izaći za dva dana i ja sam se tog dana dogovorio sa svojim zamjenikom Slavkom Mihalićem da se otiska Deklaracija na što će on paziti u tiskari, a ja ću napustiti Zagreb kako me politika ne bi prisilila da je ne objavim. Tako je i bilo.
Tada je došlo do velikih nervoza u političkom vrhu. Počelo je kažnjavanje, Ljudevit Jonke izbačen je iz Saveza komunista, ja sam ukoren, a partijske su organizacije po tvornicama održavale sastanke o neprihvaćanju Deklaracije. Ona je u političkom smislu eksplodirala poput bombe i bila je preteča Hrvatskog proljeća.
Kako to da vas nisu izbacili iz Partije?
Miko Tripalo tada je bio sekretar Izvršnog komiteta. Kasnije sam saznao da na njihovoj sjednici nije bilo jednoglasno prihvaćeno da Deklaraciju ne treba objaviti. Znam da je Miko Tripalo bio za objavu. Kako sam s njim bio dobar, nazvao me je nakon nekoliko dana i zamolio da još malo ostanem u Telegramu. Imao sam njegovu zaštitu. Osim toga, nakon više od godinu dana s 3500 tiskanih primjeraka došao sam na 15.000. Brzim tempom se stvaralo novo ozračje, drukčije nego za vrijeme nasilnog pokušaja stvaranja srpskohrvatskog jezika i želje da se formira jugoslavenska nacija.
Što je s vama dalje bilo?
Utjecaj jednoumlja u društveno-političkom životu Hrvatske slabio je, a približavalo se i vrijeme Hrvatskog proljeća. Nakon odlaska iz Telegrama 1968. imenovan sam urednikom kulture u Vjesniku. Uređivao sam i posebni prilog Kultura utorkom u kojem su gostovali i mnogi bivši Telegramovi suradnici. Potrudio sam se i uspio nagovoriti profesora Jonkea da surađuje i u Vjesniku. Tako je 17. veljače 1970. Ljudevit Jonke, tri godine od objave Deklaracije u Telegramu, počeo u Vjesnikovu prilogu Kultura utorkom pisati rubriku Razgovor o jeziku.
