Odavno se u hrvatskome nakladništvu nije pojavila knjiga koja će s toliko jednostavnosti i s toliko snage progovoriti o jakim ljudskim emocijama, mameći istodobno i smijeh i suze.
Roman srpskog autora Slavoljuba Stankovića (1968.) «Split» (Algoritam, urednik Kruno Lokotar) naslovljen je po velikome hrvatskom gradu. U njemu se govori i beogradskim, i zagrebačkim, i splitskim urbanim idiomom te neodoljivo smiješnom mješavinom svih triju. Protagonisti su također etničke zmešancije, «proizvodi» negdašnjega jugoslavenskog «melting pota». Oni se kreću i susreću na glavnim lokacijama raspadnute bivše države, bez politički proskribirane nostalgije, ali s mnogo ljudske topline koja je uspjela nadživjeti šuplje fraze o bratstvu i jedinstvu. Na kraju, ali najvažnije: to je knjiga o čovjeku u potrazi za srodnom dušom, za bratom, za ocem, za identitetom, za životnim smislom, za Bogom, za ljubavlju, za onom suptilnom niti koja će ga, svim zaprekama u njemu i izvan njega usprkos, povezati s drugim čovjekom u ljekovitu osjećaju zajedništva i pripadnosti.
Ne valja se, međutim, ustrašiti pred veličinom tih ljudskih poruka sa stranica Stankovićeva «Splita». Jer, posrijedi je iznimno darovit pripovjedač koji je sve uzvišene ili možebitne patetične natruhe vješto otklonio ispričavši sugestivnu, duhovitu, istodobno vedru i sjetnu, zafrkantsku i iskrenu, bolno emotivnu i neizmjerno pametnu priču.
Glavni su joj junaci 33-godišnji Miša, beogradski marketinški stručnjak, miljenik žena koji juri iz jedne površne veze u drugu, odrastao s grubim ocem vozačem kamiona i pomirljivom, neprimjetnom majkom, te Splićanin, također 33-godišnji Niko, bivši dobar dječak, poslije dugogodišnji heroinski ovisnik, u ratu hrvatski branitelj, sad (iz)liječen u komuni, s Bogom ponuđenim za utjehu. Što ih povezuje, unatoč kilometrima razdaljine među njima i nepremostivim obiteljskim problemom između njih? Nikad se nisu susreli, ali od djetinjstva znaju da onaj drugi, negdje daleko, postoji! Oni su braća po ocu! Duga nastojanja da se napokon upoznaju (naslov «Split» čitan u engleskom značenju riječi sugerira upravo pojmove razdvojenosti, podijeljenosti) čine okosnicu romana napisanog, veli autor u posveti, «U ime oca i sina, i još jednog sina».
Uz glavnu narativnu liniju, roman je prepun neodoljivo šarmantnih rukavaca u kojima se pojavljuje i jedna Zagrepčanka koja svakako želi roditi Mišino dijete, splitski pisac rodom Zagrepčanin Roberto (klon stvarnoga Renata Baretića), nenadmašni zagrebački urednik Bruno (dakako, kopirani stvarni Kruno Lokotar), splitski utorkaši koji se ovdje zovu Brežulović, Antić, Živojinović... Sve je pak ispisano uglavnom u obliku dinamičnih, kolokvijalno živih, uvjerljivih dijaloga, s puno maštovitih i efektnih jezičnih igara, s mnogo referiranja na znane reklamne poruke i slogane, pa se tekst i njegova dublja značenja (kojih je mnoštvo ispod naizgled lepršave forme) nezaustavljivo uvlače pod kožu. Knjiga za pamćenje, kao neizbrisiva tetovaža!
