Prva zbirka priča nagrađivane i beskompromisne autorice Slađane Bukovac “Odstraniti životinju” može se ubrojiti u vrh hrvatske literarne produkcije proteklih godina. Riječ je o krajnje stiliziranim pričama dramatično teške, premda u pravilu svakodnevne tematike. U ovoj je zbirci promišljena svaka rečenica, svaki potez perom rezultat je misaonog hoda prema istini i emociji. A pri tome proza Slađane Bukovac nije “našminkana” za čitatelje, nije “fejk” i nije poza čiji je krajnji cilj dokazivati autoričinu erudiciju i salonski intelektualizam. “Odstraniti životinju” rasna je književna diverzija.

Možda najbolji, a svakako najoriginalniji ovogodišnji hrvatski roman je “Mladenka kostonoga” iskusnog prozaika Želimira Periša. Priča iz austrougarskih provincija, o ženi koja je nekima vještica, a nekima vidarica, napisana je na više razboja, na mahove i tradicionalnim stihovima, pa bi se iz njega mogla sastaviti i omanja zbirka poezije. Periš se igrao hrvatskom povijesnom literaturom, stvarajući snažno djelo čije je neke dijelove pisao tuđim rukama i tuđim stilovima, ali ljepota i tragika ove jedinstvene i humane gotovo feminističke priče ostala je neokrznuta i zadivljujuća.

Vjerojatno se mnogi (a možda i sama autorica) neće složiti da je prozna i naglašeno autobiografska knjiga “Fafarikul” Đurđice Čilić roman. Ali meni je “Fafarikul” roman, i to odličan. Hrabar, britak, poučan, odmjeren, senzualan (i to jako, što je u nas rijetkost čak i u krajnje fikcionalnoj književnosti)... Kronika je to jednog života koji je dovoljno univerzalan da se s njim mogu poistovjetiti i brojni drugi ljudi od duha i osjećaja, koji svoje uspomene ne žele prodati za kruh i mlijeko i režije. Ljudi čije dostojanstvo nije na prodaju i čija savjest ima postojanu kičmu.

U devedesetoj godini života Ivan Aralica napisao je moćan roman “Duh zloduha”. Jest, ostao je vjeran svom klasičnom stilu pripovijedanja, ali pokazao se nenadmašnim u odabiru stvarne priče o strašnom obiteljskom zločinu iz jadranskog zaleđa u kojem je rođakinja podigla ruku na rođakinju. Tu je nevjerojatno šokantnu priču ispričao s puno emocija, ali i s puno činjenica o događajima u Dalmaciji nakon Drugog svjetskog rata, izbjegavajući plošnu ispolitiziranost. Glavni dobitak romana ipak su likovi Staše i Maše kao simboli potpunog dobra i potpunog zla, likovi na kojima bi Aralici pozavidio i Shakespeare.

Hvaljeni prozaik Zoran Ferić nije razočarao ni najnovijim, autobiografskim romanom “Putujuće kazalište”. U njemu je precizno, s puno detalja rekonstruirao život svoje razgranate obitelji u Zagrebu tijekom burnog 20. stoljeća. Pri tome je ispisao i literariziranu verziju hrvatske povijesti bez ideološkog dociranja, s puno tople purgerske atmosfere koja je preživjela sve diktature i političke obrate. Pri kraju romana Ferić je ipak iskoračio iz pastoralne pripovjedne malograđanske idile, opisujući vlastito odrastanje i najužu obitelj na almodovarski način ne štedeći nikoga, a najmanje sebe.

Nezamjenjiva domaća autorica Nada Gašić nakon desetogodišnjeg literarnog posta vratila se na literarnu scenu više nego aktualnim romanom “Devet života gospođe Adele”. Pišući o zagrebačkoj umirovljenici iz najužeg središta grada, koja je uspjela prespavati potres i koja se uspješno bori protiv korone, Nada Gašić kreirala je najsuvremeniji mogući roman o današnjem psihički i fizički potpuno iscrpljenom Zagrebu. Pri tome je i lucidno detektirala gorući problem današnjice: problem starijih, neshvaćenih ljudi koje vrlo često najviše ponižavaju baš oni koji bi im trebali biti najbliži.

Kulturtreger iz Koprivnice Marko Gregur u svojoj literarnoj ofenzivi objavio je i biografski roman “Vošicki” o Krležinu nakladniku, knjižaru češkog podrijetla koji se u zlosretna vremena skrasio u podravskoj metropoli. Vošicki je vječni idealist, ali i spretan poslovni čovjek čiji životni uspjeh ne ovisi o vlastitim sposobnostima, nego o hirovitoj povijesti. A povijest se u 20. stoljeću čak i u Koprivnici mijenjala takvom brzinom da su intelektualci poput Vošickog u tom kaosu bili sretni ako su mogli preživjeti. A Vošicki je preživio i zahvaljujući Greguru dobio i respektabilan romaneskni spomenik.

Petar Gudelj po mnogima je, uz Danijela Dragojevića, vodeći hrvatski živući pjesnik. Kako je desetljećima živio u Beogradu i bio izmješten iz hrvatske književnosti, tako se nakon povratka u domovinu jako teško ukrcavao u hrvatske odavno utabane literarne krugove. O tom nimalo ugodnom “ukrcavanju” bez dlake na jeziku, biranim stilom, ali krajnje otvoreno piše u svojim nadasve poetičnim proznim zapisima “Za svojim pjesmama”, u kojima će na svoje doći i ljubitelji istinske poezije, ali i ljubitelji vrhunske, rijetko ekspresivne proze.

Slikoviti i svestrani umjetnik Žarko Jovanovski svojim je neortodoksnim rukopisom “Pizzeria Europa” osvojio VBZ-ovu nagradu od 100.000 kuna, a valjda će i čitatelje. Pišući o tri sredovječna hrvatska ljubitelja slam poezije i njihovu putu prema središtu Europe i međunarodnom uspjehu, Jovanovski portretira sumrak Europe čiji je simbol u ovom romanu austrijska prijestolnica. Roman ima alanfordovsku dinamiku i logiku, iznimno je duhovit i ležeran, ali nikako nije površan, nego je vrlo promišljena analiza današnjeg europskog trenutka, ali i europske bliže povijesti.

Zbirka priča “Svetkovina” autorice Magdalene Blažević njezin je knjiški prvijenac, iako je objavljivala u časopisima. Riječ je o tematski izrazito mračnim pričama koje se vrlo često bave čedomorstvima, i to u pravilu u ruralnim, vrlo često beznadnim područjima koja se nikada ne oporavljaju od bratoubilačkih ratova i ideoloških prijepora. Priče Magdalene Blažević su kao crna, isposnička jutarnja kava bez šećera i mlijeka, servirana u malim šalicama, koja se ispija dugo i bez svjedoka, u posvemašnjoj samoći. Kava koja tjera na kontemplaciju i kajanje čak i za grijehe koji nisu počinjeni.