Dina, prvi roman od pet koji će uslijediti američkog spisatelja Franka Herberta, izdana je davne 1965. godine i od tad ne prestaje fascinirati čitatelje diljem svijeta. Prevedena je na četrnaest jezika – na hrvatskom su prva tri nastavka nedavno objavljena u izdanju Egmonta, a otkad je napisana, prodano je više od 12 milijuna primjeraka tog znanstvenofantastičnog fenomena.
Danas nema tog obožavatelja znanstvene fantastike koji se nije uhvatio u koštac s “Dinom” i njenih monumentalnih gotovo šest stotina stranica. Nećemo se lagati – to zaista nije jednostavan pothvat ili lako štivo za lijene ljetne dane. Razumjeti “Dinu” i njoj uživati zahtijeva na trenutke i goleme količine koncentracije, ali uložen trud vraća vam se barem deseterostruko. Jer Herbert je kroz šest glavnih knjiga, a u kasnijim publikacijama i njegov sin Brian u suradnji sa znanstvenofantastičnim piscem Kevinom J. Andersonom izgradio izvanredno kompleksan, detaljan i razrađen svijet kojem mogu parirati tek rijetki. I slavni Arthur C. Clarke, poznat kao tvorac “2001.: Odiseja u svemiru”, jednom prilikom je izjavio: “Dina” je jedinstvena. Ne znam ni za jedno djelo poput ovoga, a usporediv s njim bio bi eventualno “Gospodar prstenova”. I dok su oba djela hvaljena upravo zbog takozvane vještine “world buildinga”, izgradnje svijeta, fundamentalna razlika počiva u tome što je Tolkienov svemir nastao na debelim temeljima njegovih mitoloških, povijesnih i filoloških istraživanja, a Herbert je pak, kako ga zovu, kralj imaginacije – njegove utjecaje ne možemo toliko jasno i čisto iščitati iz samog teksta. Druga usporedba koja bi modernom čitatelju mogla pasti na pamet jest, naravno, saga “Pjesma leda i vatre”. No snaga pisanja Georgea R. R. Martina počiva velikom većinom na briljantnoj razradi političkih i međuljudskih odnosa, u čemu mu Herbert ne samo da parira već teren odnosi u sasvim drugu dimenziju, razvijajući različite religije, politiku i biologiju do najsitnijih detalja.
Herbertov univerzum, zvan “Duniverse” ili “Dune universe”, smješten je tisućama godina u budućnosti, u takoreći paralelnoj realnosti u kojoj je ljudskoj civilizaciji izričito zabranjeno stvaranje bilo kakvih “mislećih strojeva”, odnosno računala i robota. Već to izdvaja “Dinu” od ostalih djela znanstvene fantastike – pa kad ste naišli na neki popularni SF bez tehnologije? Tabu i zapovijed protiv stvaranja strojeva na svoju sliku potječe iz vremena oko 10.000 godina prije događaja u samoj “Dini”, razdoblja Butlerijanskog džihada, velikog rata u kojem su uništeni svi oblici takvih strojeva, robota i računala.
No nedostatak računalne tehnologije nije rezultirao civilizacijom zapelom u srednjem vijeku – iako neki elementi, poput feudalnog uređenja Carstva, na to asociraju – već je omogućio ljudskoj vrsti da se razvije u nekim neočekivanim pravcima pa tako i zavlada zvijezdama. Ključan sastojak u razvoju takve civilizacije je “melange”, tvar znana i kao “začin”, psihoaktivna tvar čija uporaba ljudima produljuje život, daje im energiju i vitalnost te im omogućuje sigurno putovanje kroz svemir. U nekih pojedinaca stvara ili pojačava natprirodne sposobnosti, što je rezultiralo stvaranjem posebno nadarenih vrsta ljudi, među kojima su i pripadnice reda Bene Gesserit, često nazivane vješticama, koje u svemiru “Dine” vrše ulogu svojevrsnih vladarica iz sjene. Začin je de facto narkotik, izaziva izrazitu ovisnost, a prestanak njegove konzumacije gotovo sigurno znači smrt. Začin je i simbol prosperiteta, bogatstva i moći, a onaj tko kontrolira zalihe, vlada svemirom. No postoji jedna caka – može nastati i nalazi se samo na jednom planetu, Arrakisu, zvanom i Dina, pustinjskom i negostoljubivom svijetu na kojem žive strahotni pješčani crvi, gargantuanske zvijeri veličine do četiristo metara, čija larva stvara taj magični “melange”. Hodate li po pustinjama Arrakisa, kako vas pješčani crv ne bi ulovio i proždro, morate pažljivo hodati bez ritma – jer ritmičko kretanje privlači te monstruozne crve i izvlači ih na površinu u potrazi za plijenom.
Radnja šest originalnih Herbertovih knjiga prati životni put i sudbinu stanovitog Paula Atreidesa, sina vojvode Leta Atreidesa, vladara morskog planeta Caladan. Kući Atreides car Padishah Shadam IV. namijeni nimalo lak zadatak da preuzme vlast nad planetom Arrakis u zavjeri da se njihovu lozu zatare. Na opasnom Arrakisu Atreidesi se suočavaju s izdajama, napadima, čudovištima poput pješčanih crva i planetarnim domorocima Fremenima. Da vam ne bismo dalje kvarili radnju – tu ćemo stati s opisivanjem događaja.
Ono što je veoma važno znati kada je riječ o “Dini” jest i da se ona smatra prvim velikim ekološkim romanom. Frank Herbert godine je proveo stvarajući kompleksni ekosustav planeta Arrakis koji opisuje u knjigama. Mnogi smatraju kako su u priču utkane brojne metafore o klimatskim promjenama kojih je svijet 1960-ih godina tek počinjao biti svjestan. Herbert je uspio u tome da jedan neobičan planet, koliko god naizgled nekompatibilan sa životom, opiše kao veličanstven živući organizam u kojem svaki djelić ima svoju svrhu – baš poput naše Zemlje. On je sam bio veoma zainteresiran za ekologiju i održivi razvoj te su se njegove spoznaje prelile i u fikcionalni svijet “Dine”. Oskudica vode na Arrakisu, rekao je autor, metafora je za naftu, ali i za vodu i zrak, općeniti nedostatak resursa koje uzrokuje prenapučenost. Iskorištavanje prirodnih resursa bez kraja i konca donosi posljedice, a život u skladu s prirodom ravnotežu. Neki izbjegavaju “Dinu” uopće nazivati znanstveno fantastičnim djelom, jer se u tolikoj mjeri razlikuje od ostalih perjanica tog žanra.
– Mnogo ljudi “Dinu” zove znanstvenom fantastikom. Ja to nikada ne radim. Mislim da je to epska avantura u klasičnoj pripovjednoj tradiciji, mitološka i legendarna priča, nalik onoj o kralju Arturu. To je priča koja se jednostavno slučajno događa u budućnosti. Ona je univerzalni i bezvremenski ogled na ljudskost i moralne dileme ljudskog roda – kazao je redatelj John Harrison, koji je adaptirao “Dinu” za miniseriju Syfy kanala.
Uz spomenutu miniseriju, koja je, trebamo spomenuti, još i dobro prošla, “Dinu” već godinama prati glas da je ukleta. Naime, svaki filmaš koji bi se prihvatio adaptacije tog monumentalnog djela za velike ili male ekrane neslavno bi propao. Prava za adaptaciju “Dine” prvih se dočepao 1971. godine producent Arthur P. Jacobs, poznat nam prema serijalu “Planet majmuna”. Oko sebe okupio je odličnu ekipu, redatelja Davida Leana i scenarista Roberta Bolta, koji su zajedno već napravili “Lawrencea od Arabije” i “Doktora Živaga”. No nakon mnogih peripetija njih dvojica su odustali, Jacobs nedugo potom neočekivano preminuo, a film nikada nije snimljen. Nekoliko godina kasnije, kontroverzni čileansko-francuski redatelj Alejandro Jodorowsky pokušao je ostvariti svoju grandioznu i pomalo pomaknutu ideju o “Dini” kao petnaestosatnom filmu u kojem Orson Welles tumači jednu od glavnih uloga, Salvador Dalí glumi cara, a njegov sin Paula Atreidesa. Soundtrack tom natripanom čudu trebao je napraviti Pink Floyd. Iako to na prvu zvuči kao dovoljno ekscentrična ideja da ispadne doista briljantno, Jodorowsky je u konačnici nabio račun od više milijuna dolara samo u pretprodukciji, što je sasvim zaustavilo daljnji rad na filmu. Dalíju je, usput budi rečeno, obećao 100.000 dolara po satu, samo da se pojavi, a scenarij, prisjetio se kasnije Frank Herbert, bio je debeo poput telefonskog imenika. U krasnom ironijskom obratu, film koji istražuje taj propali projekt, “Jodorowsky’s Dune” hrvatsko-američkog redatelja Franka Pavicha, po izlasku 2013. godine ispao je pravi hit i postao do sada najuspjeliji film povezan s tom knjigom.
Krajem 70-ih, nakon što je izašao kultni “Alien”, hollywoodska faca i producent Fellinijevih “La Strade” i “Barbarelle” Dino De Laurentiis uspio je nagovoriti mladog Ridleya Scotta da pristane režirati “Dinu”. Scenarij za film napisao je sam Frank Herbert, no De Laurentiis ga je promptno odbio rekavši da je film predugačak (trebao je trajati tri sata). Poigravali su se zatim idejom da se knjiga podijeli na dva filma, ali producent je navodno bio toliko nepodnošljiv da su svi jednostavno odustali, a Scott se bacio na režiranje “Blade Runnera”. Uporni De Laurentiis potom je kontaktirao još jednog genijalnog redatelja, Davida Lyncha, koji je zbog “Dine” odbio režirati nove “Ratove zvijezda”. Neobičan odabir glumaca uključivao je i pjevača Stinga, a soundtrack je radila grupa Toto. Film je napokon ugledao svjetlo dana 1984. godine, ali u iskasapljenoj dvosatnoj verziji koju Lynch nije odobrio i toliko ju je prezirao da je tražio da se njegovo ime izbaci s odjavne špice. Bio je to najgori film godine, fijasko i katastrofa epskih razmjera koju je savršeno opisao kritičar Harlan Ellison: “To je bila knjiga koju nije trebalo adaptirati. To je bio scenarij koji nije trebao biti napisan. To je bio redateljski posao koji nitko živ nije mogao odraditi. I ipak, film je napravljen.” Lynch i godinama kasnije ne voli govoriti o tom filmu jer ga, veli, od toga boli duša.
– Bila je to propast. To nije film koji sam želio napraviti – kazao je.
Posljednji u nizu junaka koji se odlučio uhvatiti u koštac s adaptacijom te proklete knjige je Denis Villeneuve. Znamo ga po hitovima “Sicario”, “Arrival” i novom “Blade Runneru”, a čini se prilično samouvjeren i pouzdan u svoje sposobnosti. Planirana su dva nastavka, a film u kojem glavnu ulogu tumači zvijezda u usponu Timothee Chalamet trebali smo već gledati, i to ovog prosinca, no zbog pandemije je odgođen. Hoće li i to doživjeti debakl ili je Villeneuve uspio gdje drugi nisu, saznat ćemo tek u listopadu iduće godine.
Raditi recenziju SF romana a ne spomenuti najbolji roman po svim ljestvicama je sramota. Dan Simmons: Hyperion Cantus je otac i majka fantastike