Pišući nedavno o prvom albumu Vlade Kreslina na hrvatskom jeziku, primijetio sam da smo u nedostatku velikih domaćih kantautora prisiljeni uvoziti tuđe. Nekada smo u toj formi stajali jako dobro; ponajprije zahvaljujući i danas nenadmašnom Arsenu Dediću i prerano samoumirovljenom dragi Mlinarcu, no u posljednjih dvadesetak godina ta nam je kategorija deficitarna. A nedostatak kategorije pravih kantautora nije nimalo bezazlena pojava, kao što bi netko mogao pomisliti: pa što, ima pjevača!?
Drukčija identifikacija
Imamo raznorazne pjevače, istina, imamo i pjevače koji pjevaju vlastite pjesme – što bi bila najšira definicija kantautora – ali važniji su kantautori u “užem smislu”: to su ljudi koji ne tretiraju stihove u svojoj glazbi samo kao nužno zlo, tako da pjevaju o bilo čemu samo da popune formu. Tekstovi koje pjevaju izravno odražavaju njihove stavove, oni su način umjetničkog uobličavanja svijeta i društva kako ga vide. S najboljim kantautorima takvoga kova publika ostvaruje drukčiju, često osobniju vrstu identifikacije nego kod jednako omiljenih bendova. Ovaj uvod važan je za razumijevanje “fenomena Đorđa Balaševića” – čovjeka koji je u svega nekoliko sati rasprodao prvo dva, a onda još jedan dodatni koncert u zagrebačkoj dvorani Lisinski Zagrebu (15., 16. i 17. prosinca), ostavljajući stotine ljudi u redovima ispred blagajni praznih džepova. I tako je svaki put kad Balašević dođe u Zagreb bez obzira na prostor u kojem nastupa.
Netko će njegovu patetiku, srcedrapateljske stihove ili gard “al’ sam simpatičan, pa k tome još i lala”, doživjeti kao nepodnošljivo prenemaganje. No, to doista nije stvar kvalitete, nego ukusa onoga koji sadržaj prima; ako vas oduševljavaju iskričavost, ironija i satiričnost Dedića, vrlo je vjerojatno da će vam Balaševićev stil djelovati previše slatkast, ali i najokorjeliji cinici koji žele biti objektivni trebali bi moći vidjeti da je Balašević jednostavno vrhunski pjesnik i skladatelj – svakako u kategoriji kojom se bavi. Ne morate ga voljeti, ali nikako ga se ne može ne cijeniti i ne priznavati mu veličinu.
Faktor nostalgija
Sjeta i nostalgija njegovi su veliki alati, ali nije riječ o nostalgiji za prošlim vremenima i političkim sistemom kojem je Đole otvoreno namigivao, ali je također još 1993., kad je sve otišlo o Honduras, osudio srpsku agresiju s “Krivi smo mi” i ispjevao vjerojatno najjaču pjesmu o ratnom stradanju “Čovek sa mesecom u očima”. To nije ta vrsta političke nostalgije jer u publici ima i mlade ljude, nego naprosto nostalgičarska prizma kroz koju pjeva o svakodnevnim stvarima – o nevinim ljetnim ljubavima iz mladosti, o promatranju nekih novih (kvartovskih) klinaca...
– Mislim da je dobro pogodio općenarodnu žicu, veliki se broj ljudi poistovjećuje s njegovim pjesmama, a pritom spada u red autora koji su i kvalitetni – kaže Aljoša Šerić, koji je i sam nakon faze s Ramirezom alter-ego bendom Pavel praktično krenuo u kantautorske šansonijerske vode. On je jedan od dvojice sugovornika koje smo zamolili da nam pomognu rasvijetliti što to Balaševića čini toliko karizmatičnim i omiljenim. I Šerić je imao svoju fazu odbijanja Balaševićeve “slatkoće”: – Bio sam jako podvojen. Obožavao sam ga u srednjoj školi, a onda mi je u studentskim danima djelovao previše šećerasto, da bi me potom netko odvukao na njegov koncert u Dom sportova, i to me opet uvuklo u cijelu njegovu priču. Njegove pjesme usporedio bih s realizmom u slikarstvu; nešto što svima može biti lijepo, a pitanje je hoće li tako biti doživljeno i ocijenjeno ili neće. Jednako cijenim Cohena, koji je zakučastiji u svojim stihovima, ali i Balaševića koji je do kraja jasan. I divim se njegovu umijeću pronalaženja iznenađujuće dobrih rješenja za pronalaženje rima koje poštuje. Pretpostavljam da ima golem vokabular.
– Kantautorstvo je poteklo od Dedića i svi ostali koji su odabrali tu poziciju u najboljem su slučaju njegova mlađa braća ili sinovi, pa tako i Đorđe Balašević – kaže dugogodišnji urednik diskografskih izdanja Siniša Škarica. – Ipak, za razumijevanje njegova uspjeha i trajanja, treba reći da on i Dedić, nije da su baš istog ranga i istog soja. Balašević je tipični storyteller, a Dedić analitičar; obojica romantičari, ali ako je Balašević vic-maher, Dedić je ironik; Balašević je populist, a Dedić elitist, Balašević naturščik, a Dedić akademik, Balašević korijenski roker, a Dedić iskonski šansonijer...– kažeŠkarica. I to vam je odgovor zašto Balašević puni nekoliko puta Lisinski, a Dedić na to ne pristaje. Da budemo do kraja pošteni, treba reći da šansonijerska ironija nije baš nepoznat pojam ni Balaševiću. “Krivi smo mi” upravo je takva pjesma, a “Last Marsh!, kojom se dvosmisleno zajedljivo obračunava s kritičarima, mogla je lako biti i Arsenova. I zato – ne lomite mu bagrenje.
>>Red duž Vukovarske: Rasprodane karte za Balaševića
Znam da ga ne moram voljeti, a nakon citata iz intervjua gdje govori o ustašama i oslobodiocima Vukovara, mislim kako ga nakon toga ga ne moram ni cijeniti. Ne samo kao umjetnika, nego niti kao čovjeka.