Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Moj roman nastao je iz strašne atmosfere mržnje uoči donošenja Istanbulske

Novi roman Ivane Bodrožić, "Sinovi, kćeri", objavljen u Nakladi Hermes, mučna je ispovijest troje ljudi u hladnom i zatvorenom društvu.
10. studenoga 2020. u 16:07 0 komentara 368 prikaza
Pogledajte galeriju 1/4

Nedavno je Hermes naklada objavila roman Ivane Bodrožić “Sinovi, kćeri”. Najnovija je to knjiga naše nagrađivane književnice, poznate po romanu “Hotel Zagorje”, moćnoj autobiografskoj priči o odrastanju tijekom prognaništva, koji je ove godine doživio i kazališnu adaptaciju. “Sinovi, kćeri” podjednako je moćna i na trenutke gotovo mučna ispovijest koja nam pruža neposredan i intiman uvid u živote troje ljudi. Ljudi od kojih svatko nosi svoj križ u hladnom i zatvorenom društvu, ljudi koji su na kraju dana uvijek nečiji sinovi i kćeri.

fenomen witchera Poljski Tolkien i njegov Vještac unijeli su slavenski duh u vrh svjetske fantastike

Na samom kraju knjige, rezerviranom obično za zahvale, umjesto njih ponudili ste ispriku svima koji su prisiljeni živjeti u ovom društvu kao nevidljivi, uvjeravani da ne zaslužuju ljubav, dostojanstvo i slobodu. Tko su oni i što vas je nagnalo da im posvetite knjigu?

Isprika koju spominjete, koja se nalazi na kraju romana umjesto zahvale, ali isto tako i na straničniku koji obavija knjigu upućena je, baš kako i piše, onima koji su u ovom društvu diskriminirani. Iz pozicije romana to se prvenstveno odnosi na manjine koje surovi patrijarhat i konzervativni vrijednosni sustav marginalizira, odbacuje, pokušava poništiti, na one koji pripadaju seksualnim manjinama, na one koji osjećaju nesklad između spola pripisanog rođenjem i vlastitog osjećanja identiteta, na žene, na naše majke koje su postigle nevjerojatno puno u nekoliko zadnjih desetljeća, a na kraju i na one muškarce koji se ne uklapaju u maskulini tip kakav propisuje nasilni i kratkovidni patrijarhat. U ovom romanu puno je patnje i činilo mi se neumjesnim da bilo kome zahvaljujem, umjesto toga osjetila sam potrebu da, najprije iz svoje ljudske pozicije, zatim spisateljske, a na kraju i privilegirane, svima njima uputim ispriku.

Kako je tekao proces nastajanja ovog romana? Kako su nastajali i iz čega izrastali njegovi likovi?

Ideja za roman nastala je kada sam u novinama pročitala priču o ženi kojoj je nakon moždanog udara dijagnosticiran sindrom zaključane osobe. To je stanje vrlo slično komi uz razliku da je osobi svijest potpuno očuvana te od voljnih funkcija može samo pomicati kapke i zjenice. Pomislila sam kako je to stanje strašno i toj patnji daje nezamislivu perspektivu našeg ljudskog života kao i naših odnosa. U isto vrijeme to mi se učinilo kao i strašna metafora čiji djelić baštinimo svi mi koji smo, iako fizički pokretni, vrlo često zaključani unutar sebe, pogotovo naspram bližnjih uvjetovani obitelji i društvom koji su nas učili da živimo očekivane uloge, a ne naše autentične živote. Junakinja ovog romana, Lucija, upravo iz te perspektive priča svoju priču prisjećajući se svega što se dogodilo i što ju je dovelo u to stanje. Druga perspektiva je mladića Doriana koji je, zaključan u vlastitom tijelu prema kojem osjeća nesklad, a samo želi biti samoostvaren, živjeti slobodno, biti partner i sin u svom ogromnom potencijalu koji ima. Međutim, u danim okolnostima on je prisiljen boriti se s društvom koje ga diskriminira i kažnjava bez ikakvog razloga i posljedica. Treća perspektiva je Lucijine majke koja lomljena nasilnim patrijarhatom, zlostavljanjem u djetinjstvu i životom ispunjenim zabranama predstavlja srce tame iz kojeg proizlaze njezina djeca, upravo time već u začetku oštećena.

Interliber Online interliber Tradicionalnog sajma nema, ali sve knjige dostupne su na online platformi uz sjajne popuste

Jeste li motive i inspiraciju pronalazili u vlastitom okruženju, u stvarnim iskustvima osoba koje su se nalazile u sličnim situacijama?

Ne mogu zamisliti da pišem drugačije nego tako da motive i inspiraciju pronalazim u vlastitom okruženju. Ne vjerujem da postoji dobra i autentična književnost koja je temeljena na nestvarnom iskustvu. Naravno, scenografiju za priču možete prebaciti na udaljeni planet ili u srednji vijek, ali emocija o kojoj pišete, motivacija koja postane toliko opsesivna da morate sjediti i pisati unatoč svim preprekama i mogućnostima da se bavite nečim ugodnijim mora proizlaziti iz onoga što vam je važno. A to je vaše okruženje, ono vas se jedino tiče. U slučaju ovog romana moje okruženje je želja da razumijem svoju obitelj, da shvatim što znači biti kći ili majka i kakve posljedice na bližnje ti odnosi ostavljaju ako su uvjetovani zabranama, neravnopravnošću, zakinutošću temeljem roda. Također, ovaj roman je nastao i iz strašne atmosfere u našem društvu 2018. godine uoči donošenja Istanbulske konvencije kada su određene grupacije, građanske inicijative kao što je Istina o Istanbulskoj te mnogi političari u svojim nastupima vršili nezapamćeno nasilje, iživljavajući se nad jednom malom, nezaštićenom skupinom građana, bez imalo znanja, edukacije, a posebno empatije. Osjećala sam se loše i nemoćno pokušavajući shvatiti odakle dolazi tolika mržnja i ta me motivacija nije napuštala.

Napisali ste i da je roman nastao iz ljubavi te želje da prestanemo biti taoci vlastite i društvene zaključanosti. Kako se mi to kao pojedinci i društvo zaključavamo?

Uzroke naših zaključanosti, zakočenosti, sklonosti predrasudama, prije svega vidim u transgeneracijskom prenošenju obrazaca u našim obiteljima. Te naše obitelji čine naše društvo koje onda, kako bi samo sebe opravdalo i zaštitilo, odnosno one koji su se nametnuli kao čuvari poretka, te obrasce dalje generira. U ovom slučaju to su konzervativni i patrijarhalni obrasci. Ono što možemo napraviti jest boriti se protiv toga, sredstvima koje svatko od nas ima na raspolaganju, u slučaju ovog romana ja sam odabrala da moj alat borbe bude razvijanje empatije posredstvom književnosti. No, prije svega, trebamo stanje u kojem se nalazimo osvijestiti, trebamo shvatiti da smo svi taoci zaključanosti nametnutog sustava, kako žene i manjine, tako i muškarci kojima je oduzeto mnogo toga, da iskazuju osjećajnost, da žive punokrvno roditeljstvo i odnose sa svojom djecom, da razvijaju ljudske potencijale do maksimuma.

Na poseban i iznimno efektan način čitatelju uspijevate približiti iskustva o kojima se rijetko govori i općenito malo zna – primjerice proces spolne tranzicije. Mislite li da, kada književnost progovara o takvim temama, može potaknuti na razmišljanje, promjenu i senzibilizirati čitatelje za patnju koja njima nije nužno bliska?

Čvrsto vjerujem u to i upravo iz te pozicije pišem. Najviše što književnost može napraviti jest da nas stavi u kožu onog drugoga i pokaže kako iz njegove/njezine perspektive izgleda svijet. Kako izgleda roditeljstvo kada ti se kao mladom muškarcu tvoj otac ruga jer uzimaš u naručje svog malog sina, kako izgleda majčinstvo s devetnaest godina kada te obitelj tretira kao poslugu i svodi samo na jednu ulogu koju svi ponižavaju, kako izgleda iz perspektive para koji gori od ljubavi, a ne smije se zagrliti na ulici jer bi mogao dobiti kamen u leđa, kako izgleda osjećaj vlastite vrijednosti iz perspektive djeteta koje roditelj odbaci i prezre zbog onoga što jest, a time što jest nikoga nikada ne ugrožava.

tomislav šovagović Zbirka priča o sudbinama ljudi u Domovinskom ratu, bez pretjerivanja i patetike

Vjerujete li da književnost može biti u funkciji socijalne angažiranosti?

Vjerujem da je književnost uvijek u funkciji socijalne angažiranosti, što ne znači da ona mora biti pisana pamfletski, da mora sadržavati didaktičku pouku ili biti toliko premrežena dokumentarnošću da gubi na univerzalnosti i nužnoj simboličkoj obradi. Ali književnost koja je napisana tako da poštuje onu finu ravnotežu autentičnog umjetničkog djela i svijesti da mi kao pisci pripadamo određenom društvu, da u njemu živimo i da se ono ne događa mimo nas, te da o njemu možemo nešto reći i u tom prostoru osvojiti još malo slobode, za mene je istinska književnost. Podjednaka odgovornost prema literarno relevantnom tekstu i mojoj obitelji i prijateljima za mene je ono mjesto iz kojeg književnost nastaje.

U romanu se dotičete tema koje su, nažalost, još uvijek smatrane kontroverznima pa i neprimjerenima za javni diskurs – transrodnost, homoseksualnost, PTSP, nasilje u obitelji, nasilje pri porodu… Zašto je vama osobno bilo važno o njima progovoriti?

Teme koje spominjete nalaze se u javnom diskursu, samo se o njima razgovara na posve neprimjeren način, to jest iz pozicije koja onečovječuje sve one koji su u ovom društvu drugačiji. Jezik koji se koristi u tom prostoru jest diskriminatoran prema drugačijima ili pokušava opravdati one koji takvu diskriminaciju proizvode; od primjera bivše ministrice Murganić koja je na pitanje o povlačenju prijave za nasilje u obitelji izgovorila: ”Tako vam je to u braku”, do nazivanja pripadnica seksualnih manjina ”lezbačama” u javnim istupima čelnika udruge Vigilare, da ne navodim druge primjere. U svom romanu ja sam odabrala biti izvan medicinske terminologije koja se u ovom društvu koristi kako bi opravdala svaki otklon od većine, ja sam odabrala biti u odnosu, u ljubavi, u pokušaju razumijevanja jednog običnog para, jedne uobičajene obitelji, jedne prosječne patnje za sve malo drugačije. Prije svega, bilo mi je važno progovoriti jer želim živjeti u nenasilnom i inkluzivnom društvu u kojem svatko ima priliku za sreću i samoostvarenje.

Mladen Kušec Bilo da je pisao o ratu ili bilježio dječje ludosti, bio je inspiracija

U svojoj isprici spomenuli ste i Istanbulsku konvenciju te izrazili žaljenje svima koji su u periodu donošenja konvencije bili prisiljeni živjeti u Hrvatskoj. Kako ste vi u to doba gledali na tu situaciju i što su ti prijepori oko Istanbulske pokazali o nama kao o društvu?

Pokazali su da su diskurs prema jednoj zaista maloj manjini preuzeli pojedinci i udruge toliko cijepljeni od pristojnosti, edukacije, s tako nevjerojatno niskim kapacitetom za razumijevanje kompleksnosti života, ljudskih iskustava i svijeta da je to bilo poražavajuće. Usto za iznošenje niza neistina nitko nikada od njih nije i neće snositi posljedice. Toj temi u prilog treba samo navesti da je Svjetska zdravstvena organizacija prošle godine u svom izvješću depatologizirala upravo transrodnost, s pravom i argumentacijom navodeći da to nije poremećaj i da se ljudi trebaju moći samoodrediti na temelju svog osjećanja roda. O nama kao društvu tretiranje tih tema govori da smo nezreli i da oni koji donose odluke i zakone također nisu kapacitirani za vrijeme u kojem žive.

Primjećujete li od tada promjene i, što mislite, u kojem se smjeru kreće naše društvo? Često slušamo o buđenju neokonzervativnih tendencija posljednjih godina, a živimo u veoma neobičnim vremenima. Tako trenutačno istovremeno u Europi Poljska zabranjuje abortuse i proglašava “LGBT free” zone, a papa Franjo govori o prihvaćanju homoseksualaca…

Kao toliko puta dosad pokazalo se da je, nažalost, Crkva kao institucija bila na krivoj strani povijesti. Od inkvizicije do upornog guranja žena u niži rang ljudskih bića, preko temeljno nekršćanskog stava prema manjinama. Upravo o tome svjedoči i plaha isprika pape Franje, nedavno upućena i zlostavljanoj djeci unutar Crkve, a sada i LGBTQ zajednici. Htjeli oni to priznati ili ne, pokazat će se ponovo da će se neki novi papa i za sadašnje diskriminacije jednog dana u budućnosti ispričavati. Pomaci postoje, ali dokle god ljudi bezrazložno pate zbog toga što jesu, pri čemu ne ugrožavaju nikoga, za njih se taj pomak ne računa.

kulturna razmjena Hrvatska poezija stigla je i do Kine. Naše najbolje pjesnike čita se na kineskom

Nedavno je vaša knjiga “Hotel Zagorje” doživjela kazališnu adaptaciju. Mislite li i da bi “Sinovi, kćeri” mogli biti pretočeni u kazališni ili filmski jezik?

Vjerujem da je to moguće, samo se mora pronaći netko tko dobro poznaje kazališni ili filmski jezik, a u isto vrijeme da poznaje ili prepoznaje jezik mog romana. Kada se te sretne okolnosti spoje, tada nema prepreke za prenošenje iz umjetničkog djela iz jednog medija u drugi. To je uvijek uzbudljiv i nov proces kojem se unaprijed radujem.

Kako je bilo na pozornici gledati uprizorenje vašeg vlastitog romana?

Bila sam više nego zadovoljna, Anica Tomić, Jelena Kovačić i čitav ansambl predstave, kao i svi koji su na njoj radili stvorili su svoje umjetničko djelo kojemu je moj roman poslužio kao inspiracija i na tome sam im zahvalna. Za mene su to toliko dobro napravili da nisam imala osjećaj kao da gledam uprizorenje vlastitog romana, nego nešto novo, u dubokim slojevima poznato i blisko, ali autentično njihovo i zaista moćno.

Zabava u zagrebačkom hotelu
'revolucija zabave'
Šire se snimke partyja u zagrebačkom hotelu, organizatori tvrde da ne krše propisane mjere
Solana Nin
SINERGIJA PRIRODE
Jeste li već otkrili kraljicu među solima?
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.