Prije dvije godine dobio je stojeće ovacije u Hrvatskom narodnom kazalištu kada je više nego zasluženo osvojio Večernjakovu ružu kao radijska osoba godine. A jučer je Hrvatsku u trenu obišla vijest da je u osamdeset trećoj godini umro legendarni radijski novinar, pisac za djecu, prozaik, pjesnik i prevoditelj Mladen Kušec. Objavio je četrdesetak knjiga, bio član Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog novinarskog društva, ali u svijesti puka zauvijek će ostati poznat po radijskim i televizijskim emisijama kao što su to “Tonkica Palonkica, frrr...”, “Patuljci pojma nemaju”, “Hihotići”, “Bijela vrana”, “Zagonetno putovanje”... Kada je “Tonkica Palonkica, frrr...” prezentirana u Berlinu, Finski radio uzeo je dio emisije za špicu svog večernjeg programa. A kazalište Žar ptica adaptiralo je radijsku emisiju za kazališne daske.
A Kušecova “Bijela vrana” emitira se na Hrvatskom radiju od davne 1973. godine. U njoj Kušec razgovara s djevojčicama i dječacima slijedeći pouku emisije ”Ako imamo vremena za sebe i svijet oko sebe, za dječje želje, nade i maštanja, onda ćemo otkriti da nema bijelih vrana i da svako dijete čuva u sebi pregršt tajni”. Za tu je emisiju Kušec dobio priznanje na festivalu u Ohridu 1977. i godišnju nagradu Hrvatskog novinarskog društva Zlatno pero 1979. godine. Kušecove emisije za djecu doista su bile uzor i najbolja škola generacijama mlađih novinara koji su se bavili danas jako zanemarenim obrazovnim i dječjim programom.
Kušec je rođen u Zagrebu 1938. godine u velikoj obitelji u kojoj je bilo osmero braće i sestara, a Mladen je bio najmlađi. U rodnom gradu završio je osnovnu i srednju školu te diplomirao jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu. Na Radio Zagrebu počeo je raditi 1962. godine, prvo kao novinar i reporter, a s vremenom i kao urednik. Bio je nekoliko godina i urednik Obrazovnog i dječjeg programa HR-a, te godinu i pol urednik Radio Sljemena. Stvarao je dokumentarne radiodrame, pisao kratke priče, romane, dramske tekstove, slikovnice, putopise i reportaže. Godine 1970. objavljuje zbirku stihova “Dobar dan!”, ukoričuje i “Tonkicu Palonkicu, frrr...”, piše kanconijer “Volim te”, poemu “Poklanjam se na tebe...”. Posebni interes izazvao je romanom “Plavi kaputić” koji je dosta dugo bio i neizostavni dio lektire, dok je za roman za mladež “Mama, tata i ja” nagrađen uglednom nagradom Mato Lovrak. No, objavio je i romane “Kuštravi”, “Pijetao koji je pao s neba”, “Zlatni potok”, “Miris tajne”... Objavio je roman s autobiografskim elementima “Krijesnice predgrađa”, prisjećajući se djetinjstva u zagrebačkoj Željezničarskoj koloniji, te ciklus poezije na kajkavskom jeziku “Si mislim”, ali i knjigu o radiju “Radio je rekel” te slikovnicu “Adrianin plavi svijet”. Neke su mu knjige prevedene i na strane jezike. Kušec je 1991. dobio nagradu HRT-a Ivo Šibl za životno djelo.
Brojne su mu pjesme uglazbljene, pogotovo za dječje zborove, a u njegovu opusu posebno mjesto pripada tekstovima nastalim za vrijeme Domovinskog rata. Kao novinar našao se i u pogibelji te bio napadnut i teško pretučen u tadašnjoj Titovoj Korenici, još na početku ratnih djelovanja u Hrvatskoj. U potresnoj knjizi “Ubili su mi kuću” iz 1991. Kušec je objedinio reporterske zapise o ratu zajedno s pismima i crtežima djece koja su završila u progonstvu.
Nezaboravni vukovarski novinar i književnik Siniša Glavašević baš je svom kolegi s Hrvatskog radija Kušecu slao svoje priče iz vukovarskog pakla koje je objavila Matica hrvatska zaslugom Mladena Kuzmanovića i tadašnjeg predsjednika Matice hrvatske Vlade Gotovca. Glavašević je priče faksirao Kušecu na privatni telefaks, a Kušec ih je pozorno čuvao i zdušno pomogao pri ukoričavanju, što u ono vrijeme i nije bila baš laka misija jer su Glavaševićeva radijska javljanja bila sve neugodnija kako se bližio pad Vukovara. Kasnije su Glavaševićeve “Priče iz Vukovara” objavljene u više izdanja.
Mladen Kušec jednostavno nije stario. Tako je prije par godina gostujući u Puli na sajmu Monte librić rekao: “Imamo toliko malih prijatelja koji su izrasli u odrasle ljude da ću neke knjige njihova djetinjstva morati ponoviti. Oni vole te knjige, rasli su uz njih, pa bi voljeli da i njihova djeca imaju te knjige i uživaju u njima. To i mene vraća u djetinjstvo i mladost. Ja i dalje trčim po promocijama, školama, radim intervjue, vodim emisije, putujem... Često u jednom danu dođem iz Zagreba u Istru, održim promocije, odem do Višnjana kupiti malo vina, u povratku održim promociju u Matuljima i do večeri sam opet u Zagrebu. Čovjek sve stiže ako radi ono što voli”, govorio je neumorni Kušec.
Kao novinar i urednik obišao je svijet, ali se uvijek vraćao svojim vjernim dječjim sugovornicima, ali i akademiku Josipu Bratuliću koji mu je bio gost u popularnoj i poučnoj radioemisiji “Zagonetno putovanje”, koja je tipična za Kušecov jedinstveni autorski i novinarski rad koji je bio potpuno posvećen promociji dobrih vibracija, znanja i umjetnosti. Na sreću, iza Kušeca ostaje iznimno bogat knjiški opus koji tek treba istražiti (i ocijeniti), ali i bogata radijska i televizijska ostavština. I puno lijepih uspomena za svu onu djecu koja su desetljećima gostovala u njegovim omiljenim emisijama.
Nizu generacija pokojni gospon Kušec bio je treći dida uz dvojicu vlastitih. Svatko tko je imao tako dobrodušnog dida, osjeća se kao da mu je zauvijek otišao taj "treći" dida. Zvuči kao patetična simfonija ali on dobro popunjava ulogu "trećeg dida" iz Thompsonove pjesme "Moj dida i ja". Znam da to nije Vaša preferencija, ali snimka Maksimirske koncertne izvedbe vrijedna je himna od srca srcu.