Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Marica Bodrožić: Kratka priča manje laže

Marica Bodrožić živi u Berlinu i Parizu kao profesionalna spisateljica, a od 1. do 6. lipnja bit će dio 13. Festivala europske kratke priče
20. svibnja 2014. u 13:31 0 komentara 822 prikaza
Foto: FEKP

Marica Bodrožić dobitnica je mnogih nagrada i priznanja uključujući nagradu Hermann Lenz 2001. godine, nagradu Initiativpreis Deutsche Sprache za doprinos njemačkom jeziku 2008., posebnu nagradu fundacije Bruno Heck 2009., državnu nagradu Liechtensteina za poeziju 2011. i nagradu LiteraTour Nord 2013. godine. Njezin roman Kirschholz und alte Gefühle nagrađen je Europskom nagradom za književnost 2013. godine. Marica Bodrožić živi u Berlinu i Parizu kao profesionalna spisateljica, a od 1. do 6. lipnja bit će dio 13. Festivala europske kratke priče.

Što Maricu Bodrožić privlači u formi kratje priče i gdje ju je ona najdalje odvela saznajte u kratkom intervjuu kojeg je priredila Katarina Brajdić.

Kratka priča – što je ona zapravo i što vas privlači ovoj formi? S čime biste usporedili kratku priču?

Kratka priča ima drugačiji dah nego recimo roman, taj dah je nešto jako dragocjeno jer nije sklon manipulaciji (što je kod pjesme još jasnije) – ritam, dah i jezik moraju na vrlo malom prostoru relativno brzo doći k "sebi", tako da kratka priča, radikalno mišljeno – manje laže. Isto se događa u pjesmi, ona mora oživjeti brzo (na malom prostora u čitatelju), a ostati za vječnost. Roman to nikada ne može, on se u biti baš zbog toga sve više i više gubi, nema tu auru. A aura je sve, jer dolazi iz unutarnjeg svijeta.
 

Kamo vas je kratka priča najdalje odvela?

Najdalji put za čovjeka i naravno za svakoga pisca put je prema sebi – sve ostalo su putovanja u vanjskom svijetu, ali svaki život i svaki tekst koji je autentičan vodi u unutarnje epohe, tako da me je puno prvih priča dovelo u taj tihi svijet za koji ne postoji nijedan dokaz. Dalje čovjek ne može putovati. To je to. Amerika, Sibir ili Indija nisu ništa prema tome. (Ali su zanimljivi, na drugi način dragocjeni.) Drugi put koji je životno važan i bez kojega nema nikakvog drugog put je prema čovjeku i kroz njega prema – čovječanstvu. Tako da sve ono što sam "ja", jesam samo zbog onoga što su drugi ljudi unijeli kao dar u moj život.

Na koje karakteristike usmjeravate pozornost dok pišete? Kakvi likovi žive u vašim pričama?

Moji likovu nisu klasični, oni su u biti uvijek fraktali, muzikalnost, sjećanje, ritam unutarnje dimenzije, prirode itd. Želim time pokazati da je sve što nas okružuje i dio nas. Možda jednog dana možemo pokušati "misliti" kako bi "mislila" jedna livada ili obala mora – sve što je oko nas ima svoju poruku, sve smo mi, to postoji i u nama – moramo samo gledati unutarnjim očima; mene zanima baš taj eho, jezik iza jezika, svijet iza svijeta. Ništa nije objektivno, zato je sve zanimljivo.

U Njemačkoj, zemlji u kojoj živite od svoje desete godine, doživjeli ste veliki književni uspjeh koji potvrđuje i znatan broj prestižnih književnih nagrada, a u njemačkom jeziku pronašli ste slobodu za poetiziranje izraza i stvaranje novih riječi. Što to ima njemački, a što nemaju drugi jezici?

Njemački je sasvim jednostavno jezik u kojem živim već 30 godina, mislim da je jasno da nemam za književnost ništa drugog osim svog života, a sve što sam ikada mogla misliti (u filozofskom smislu), to sam mogla samo na njemačkom jeziku. Možda bi, da su mi roditelji iz Dalmacije otišli u New York ili London, tu ulogu odigrao engleski, to se nikada ne može znati. Ali sad mi je ovaj jezik zadatak i sudbina u jednom i puno ga volim, ima jednu prekrasnu dubinu koja je npr. i Hanni Arendt poslije Drugog svjetskog rata pomogla da ne mrzi taj svoj prvi jezik, a to je bio i jezik Auschwitza. A hvala Bogu da Auschwitz nije imao zadnju riječ, njemački je bio i ostaje jezik Goethea i Hegela, Heinricha Heinea i Friedricha Schillera, Hölderlina i Nietzschea, znači on ima svoju metafizičku dubinu koja je kao stvorena za mene i koja me – nekada čak u mističkom smislu – inspirira.

U vašoj prvoj knjizi Tito je mrtav, koja je prevedena i u nas, nalaze se tople i nostalgične priče o djetinjstvu osamdesetih godina u Dalmaciji, a o hrvatskoj obali pisali ste i u drugoj zbirci priča Der Windsammler (Sakupljač vjetra). Što je za vas bila i što jest Dalmacija?

Osamdesete godine su transformirane ušle u mene, ja ih lokaliziram u sjećanju kao literarnoj kategoriji. Ni na jednom mjestu u pričama ne spominjem Dalmaciju kao riječ ili nešto što bi pokazalo odakle točno dolazim. Te su priče pomalo više pjesme nego proza. Slično je sa Sakupljačem vjetra – to su duhovne terase, stepenice i duhovna mora u kojima pokušavam hodati, i to što radim je paradoksalno, kako je to jednom rekao njemački filozof Karl Jaspers – hodati po jednom dnu kojega nema. To me i općenito i zanima u književnosti i u životu, sve što se može dokazati postane jednog dana rutina.

Rutina je najveća izdaja. Zato nikada ne tražim staru Dalmaciju svog djetinjstva, nego ono što je ona sa mnom napravila, način na koji me promijenila, naučila nešto – a to nije konkretan pejzaž, već samo njegovo ogledalo – a to se ogledalo mijenja sa svakim mojim dahom. Nostalgija je nešto što boli, nostos algos, patnja za nečim što je izgubljeno, a ja Dalmaciju nisam, niti ću je ikada izgubiti – ja sam ona, a ona je ja; još uvijek. Ne trebam biti fizički tamo, tijelo ne dokazuje ništa.

>> Proslavljeni američki autor David Vann na 13. FEKP-u!

EKSKLUZIVNE SNIMKE
VIDEO Braća Mamić žive opušteno u BiH: Evo čime se bave u slobodno vrijeme
TIDAL
Glazba i zabava
Jeste li ikada čuli za TIDAL? Istražili smo sve što morate o njemu znati
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.