Naslovnica Kultura Kazalište

Ludi ritam u kojem je na trenutke nemoguće misao ispratiti do kraja

Tako prvi dio vodi i do fascinantnog scenskog kaosa koji splašnjava u drugom dijelu, svojevrsnom kontrapunktu
20. rujna 2014. u 11:15 0 komentara 547 prikaza
Pomutnje Queer festival
Foto: Queer festival

Svjetskom premijerom scenskog projekta "Pomutnje“ redatelja Branka Brezovca u New Yorku je otvoren treći Queer New York festival, koji će u deset dana posjetiteljima predstaviti pedesetak umjetnika iz cijeloga svijeta. Premijera je održana u podrumu uglednog Abrons Art Centra, u maloj dvorani u koju je ambiciozna Brezovčeva produkcija stiješnjena brišući granicu između gledališta i pozornice, postavljajući dio publike u kaotični mizanscen s mnoštvom scenskih elemenata i paralelnih narativa.

Predstava je bazirana na "Pomutnjama gojenca Torlesa“ Roberta Musila, romanu o emocionalnom i intelektualnom sazrijevanju u elitnom vojnom internatu s početka 20. stoljeća, čija se socijalna dinamika lako pronalazi i u današnjim obrazovnim instuticijama. U središtu radnje četiri su lika. Samopadni zlostavljači Reiting (Domagoj Janković) i Beineberg (Adrian Pezdrić) hvataju manje imućnog Basinija (Hrvojka Begović) u krađi novca, te ga povrgavaju "korektivnom tretmanu“ koji uključuje sve otvorenije oblike psihološkog, fizičkog i seksualnog mrcvarenja. Njihova igra dominacije i potčinjavanja privlači pažnju Torlesa (Romano Nikolić), koji postaje opčinjen Basinijem, dok mučenik i sam u nekakvom obliku Stockholmskog sindroma razvija sve snažnije osjećaje prema prijatelju svojih zlostavljača.

Dinamiku četvorice drugova, u koju kao sporedni likovi ulaze i profesor (Ognen Drangovski), prostitutka Božena i Torlesova majka (Suzana Brezovec), redatelj opetovano izvrće, pa tako zlostavljači postaju oni koji se prvi javno ogolijevaju, izlažući vlastitu ranjivost u trenucima ranjavanja Drugoga. Zanimljiv i uznemirujuć moment odabir je ženske glumice za ulogu Basinija, koja se kreće iz androgine pozicije ka sve otvorenijoj ženskoj ranjivosti u situaciji u kojoj je mrcvare tri uspaljena muškarca, što osim feminističkog čitanja može biti problematično i u okvirima queer teorije, uzevši u obzir da je Basini zapravo jedini
homoseksualni lik u predstavi, te ujedno jedini muški lik kojeg tumači žena.

Ne zaboravimo, jedina druga glumica na sceni ispunjava arhetipske ženske uloge - kurve i majke. Romano Nikolić vrlo je dobar u ključnoj ulozi Torlesa, rastrganog između racija i emocija, bazičnih fizičkih nagona i uzvišenih intelektualnih težnji koje ga guraju sve dublje u košmar koji će rezultirati odlaskom iz internata u kojem su jedino nasilnici ostali nekažnjeni, dok Domagoj Janković i Adrian Pezdrić uvjerljivo utjelovljuju sadistički dvojac s neutemeljenim osjećajem superiornosti.

Sama dramaturška struktura predstave u svojem je prvom dijelu građena na furioznom ritmu 2. simfonije Peterisa Vasksa, u kojem glumci jedva imaju šanse izgovoriti svoje, i tako krajnje fragmentirane dijelove teksta, dok publiku istovremeno bombardiraju fotografije iz formativnog razdoblja autora scenografije Tihomira Milovca (koji se na trenutke i sam pojavljuje na sceni), avangardni filmovi Kurta Krena, psihodelični videoradovi I.M. Klifa, te ključni ulomci iz Musilova romana koji bi publici trebali pomoći da se lakše snađe u scenskom kaosu, postavljeni na suprotni kraj pozornice u odnosu na titlove koji su američkoj publici trebali približiti izgovoreno tekst.

Ritam u kojem je gotovo nemoguće ispratiti ijednu misao do kraja, u kojem se Kantova filozofija i Musilova fascinacija matematičkim principima miješaju s temeljnim estetskim i moralnim pitanjima postavljenima na sceni, naporan je i publici i glumcima, koji suvereno izdržavaju sve izazove koje im je nametnuo redatelj kao metapedagoški i metasadistički element predstave.

Nakon 39 minuta čistog scenskog kaosa, koji je na momente zaista djelovao fascinantno, drugi dio izvedbe istkan je oko melodramatičnog trećeg čina Wagnerove opere Siegfried. U kontrapunktu košmarnom i energičnom prvom dijelu, ključni elementi događaja iz Torlesove mladosti prikazuju se s vremenske i emocionalne distance, miješajući se s elementima Wagnerova narativa. Otpočetka naglašena glumačka ekspresivnost tu odlazi u potpunu grotesku, a dojam usporenog protoka vremena u kojem se uviđa sva redateljska kompetencija, ali i pretencioznost, suviše iscrpljuje, pa čak i iritira gledatelja.

Američka publika također je, usprkos problemima s praćenjem titlova, puno bolje reagirala na prvi dio predstave, izrazivši posebno zanimanje za njene sadomazohističke elemente. Zagrebačka premijera ove koprodukcije Eurokaza, Domina i Akademije dramske umjetnosti održat će se 2. listopada u dovrani F5 u Frankopanskoj ulici.

 

>> Hrvati će newyoršku queer scenu pitati ima li morala u spolnosti

>> Nisu im htjeli pružiti ruku, a Queer danas putuje od SAD-a do Koreje

POSLOVNA RJEŠENJA
Pogledajte kako je karlovački slatkovodni akvarij postao primjer uspješnog poslovanja

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.