Živimo u doba kada je slavnih više nego ikada. Zašto je tome tako, kako se uopće postaje slavna osoba, koje su dobre, a koje loše strane slave, kakvu ulogu propaganda igra na putu prema slavi, kako se stvara imidž, kakve su veze slave, slavnih osoba i politike te medija, kako su propaganda i slava perfidni alati za manipulaciju..., sve su pitanja koja se roje oko tog, počesto samo naoko blještavog svijeta slavnih. A objašnjenja i odgovori na njih, kao i na mnoga druga, jer broj im je neiscrpan, otprije nekoliko dana mogu se naći u prvoj knjizi na našem jeziku koja se bavi ovom temom, a objavila ju je zagrebačka izdavačka kuća Školska knjiga. Riječ je o knjizi "Propaganda slavnih", čije su autorice prof. dr. sc. Mirela Holy i doc. dr. sc. Nikolina Borčić, obje stručnjakinje i u području komunikacijskih znanosti.
Kako je "Propaganda slavnih" od prvotne fakultetske skripte postala prva knjiga, štoviše, prvi sveučilišni udžbenik u Hrvatskoj koji se bavi tako intrigantnom i osebujnom stranom fenomena slavnih i kulture slavnih?
HOLY: S vremenom. Kada smo kolegica Nikolina Borčić i ja počele predavati kolegij "Kreiranje i upravljanje imidžem slavnih osoba" susrele smo se s problemom nepostojanja adekvatne znanstvene i stručne literature o toj temi na hrvatskom jeziku pa smo bile prisiljene napisati skriptu kako bismo studentima olakšali polaganje ovog iznimno zahtjevnog kolegija. Naime, iako se ova tema čini frivolnom, ona je u akademskom smislu izuzetno složena i interdisciplinarna te zahtijeva razumijevanje koncepata iz različitih područja i polja: od komunikologije, sociologije, psihologije, ekonomije, politologije, povijesti, filologije, da nabrojim samo neka. Svake akademske godine povećavale smo obujam skripte koja je na kraju narasla do knjige, odnosno preciznije, sveučilišnog udžbenika "Propaganda slavnih".
Tko su zapravo slavni i kako se slavnom osobom postaje?
HOLY: Slavne osobe su kulturna izmišljotina koju nam industrija slavnih i masovni mediji predstavljaju kao stvarne osobe kako bi konzumente medija, potrošače i birače, uvjerile da kupe neki proizvod ili uslugu, odnosno glasaju za određenu političku opciju. Publika najčešće uopće nije svjesna toga da je riječ o medijski kreiranim proizvodima, već te osobe doživljavaju kao stvarne ljude. Naravno, u pozadini svake slavne postoji stvarna osoba, ali identitet te stvarne osobe u većoj se ili manjoj mjeri razlikuje od kreiranog imidža te osobe kakav se prenosi posredstvom masovnih medija. Kulture slavnih nema bez masovnih medija jer su upravo masovni mediji, i tradicionalni i oni novi, ti koji proizvode, distribuiraju, a i troše slavne osobe. U određenom smislu mediji su suodgovorni i za kreiranje cijena za koje se prodaju slavne osobe. Jednostavno rečeno, slavne osobe su roba, proizvodi, za koje se, poput bilo kojeg drugog proizvoda, osmišljava marketinški miks koji definira karakteristike proizvoda, njegovu cijenu, način distribucije i promociju. Ne može se postati slavna osoba bez intenzivne masmedijske prisutnosti, a ne može se ni opstati bez stalne medijske praćenosti. Teoretičari razlikuju tri glavne kategorije slavnih osoba: nasljedno slavne poput prinčeva Williama i Harryja, samoostvarene slavne koji su se proslavili zahvaljujući svojim postignućima, te slavne jer su slavni, a tu se najčešće ističe obitelj Kardashian, kao egzemplar te kategorije jer je u ovoj kategoriji često riječ upravo o protagonistima reality showova koji nemaju nikakva postignuća osim što su stalno medijski prisutni. Imamo i hibride između tih kategorija, a to možemo ilustrirati primjerom Donalda Trumpa koji je rođen u slavnoj poduzetničkoj obitelji, postao je globalno popularan zbog reality showa "Pripravnik", a na kraju je postao i samoostvarena slavna osoba time što je postao političar i američki predsjednik. Moram naglasiti i da biti poznat na lokalnoj ili regionalnoj razini ne znači da je ta osoba slavna. Slavne osobe su globalno poznate osobe iza kojih, u pravilu, stoji cijela mašinerija agenata, PR-ovaca, dizajnera, stilista, osobnih trenera, nutricionista, i drugih čiji je jedini posao da hrane glad publike za određenim proizvodom i potiču je počne li publika pokazivati znakove sitosti.
Znači, danas se uopće ne može postati i biti slavan bez propagande, bez "priče" iliti "storytellinga" o sebi ili tome nekome?
BORČIĆ: U suvremenoj kulturi praktički nije moguće ni postati ni ostati slavan bez priče – i bez nekog oblika propagande. Čim govorimo o slavi, govorimo o narativu koji se lansira i narativima kojima se upravlja te u konačnici o strateški vođenoj komunikaciji, koliko god publika imala dojam da je "autentična", odnosno djelomično spontana. Postoje slučajevi kada netko iskoči, bez početne strategije, na primjer neki viralni video, reality trenutak ili skandal koji je dovoljno zanimljiv da bi se dijelio. To je ono što u knjizi opisujemo kao kratkotrajnu slavu (celetoid). No to nije dovoljno za dugotrajnu slavu. Nakon te početne faze, poznatost je nužno održati, a u tome su profesionalci ključni. Recentni primjer je mladi pjevač Jakov Jozinović. Njegova izvedba Balaševićeve "Olivere" ovog je ljeta preplavila TikTok, nakon toga su i ostale njegove interpretacije tuđih hitova došle u "spotlight" i Jakov je u nekoliko mjeseci postao fenomen. Koncerti su mu rasprodani u nekoliko minuta, rasprodao je pet koncerata u beogradskom Sava Centru bez ijedne autorske pjesme. Sada kreće u drugu fazu izgradnje imidža prvim autorskim albumom. Priča o njemu, o njegovu početku, moderna je bajka o "underdogu" koji zbog svojih kvaliteta glasa, izvedbe i dojma o osobi te primarno zbog algoritma postaje slavan i poznat gotovo preko noći.
Danas više nego ikad mnogi žele biti slavni. Čega je to pokazatelj, što to govori o vremenu u kojem živimo?
BORČIĆ: Današnja opsesija slavom simptom je doba i mogućnosti u kojima živimo. U dobu nestabilnih identiteta i "dozvoljenih" mogućnosti, vidljivost, a time i mogućnost poznatosti, brz je odgovor na pitanje – tko sam ja zapravo. Digitalno doba stvara iluziju da je slava svima dostupna, pa djeluje kao najkraći put do uspjeha, novca i utjecaja, a to su "mali bogovi" našeg doba. Želja za slavom također hrani emocionalnu glad za potvrdom, što je mnogima privlačno. Sve u svemu, postaje jasno kako je vidljivost postala mjerilo vrijednosti.
HOLY: Mnogobrojna istraživanja, posebice među djecom i tinejdžerima, pokazala su da ljudi danas uspjeh izjednačuju sa slavom te da smatraju da je ona daleko važnija od osobnih postignuća u bilo kojem području. Reality show (ne)kultura služi kao vjetrokaz da je kontinuirano pojavljivanje u medijima, nebitno u kojem kontekstu, najlakši način da se postane javno prepoznatljiv, popularan, pa čak i financijski uspješan. Zašto bi se učilo kada se može guglati ili pitati ChatGPT? Zašto bi se učilo i vrijedno radilo kada se može ubaciti u reality show i postati poznat i bogat?
No jesu li ljudi svjesni da slava ima zavodljivu, blještavu, ali i onu mračnu, opasnu stranu?
BORČIĆ: Mislim da ljudi nisu dovoljno svjesni dvostruke prirode slave jer je uglavnom zamišljamo kao blještavilo, utjecaj, važnost, privilegij i bolji život koji donosi vidljivost, moć, novac, osjećaj da ste posebni. Sve to često ide u paketu sa slavom i poznatošću. To je zavodljivo i može stvoriti ovisnost, no rijetko tko razmišlja koju cijenu na kraju plaćaju osobe koje žive takav život.
HOLY: Većina ljudi uopće nije svjesna toga da slavne osobe nisu stvarni ljudi pa su stoga i potpuno nesvjesni toga da kontinuirano glumljenje da ste netko tko niste, ili ste to tek djelomično, nosi jako velike psihičke posljedice, najčešće duboke krize identiteta. Zbog toga slavne osobe nerijetko završavaju na liječenju, a mnogi postaju i ovisnici kako bi izdržali taj kontinuirani pritisak javnosti i medija da budu ono što publika traži i želi.
A zašto javnost zanimaju slavne osobe, čemu fascinacija njima?
HOLY: Radi se, s jedne strane, o idealizaciji jer se slavne osobe postavljaju na pijedestal poput nekih suvremenih božanstava kojima se publika klanja i obožava ih, poistovjećuje se s njima kao s nekim uzorima. S druge strane, javnost je i zavidna jer s idealizacijom često u kombinaciji ide i zavist i zamjeranje jer publika nije u poziciji slavne osobe. Zato se s takvim guštom čitaju medijski napisi o posrnućima slavnih osoba. Možda nama nije sjajno u životu, ali vidi kako je ovima koji su tako jadni, iako su slavni, bogati i prelijepi. Tako se postiže ravnoteža. Slavni su fenomenalan mehanizam skretanja pozornosti s važnih društvenih pitanja i kontrole javnosti jer, dok se bavimo propašću braka hollywoodskih zvijezda, ne razmišljamo o tome kako na bolnički pregled moramo čekati dvije godine, da smo potplaćeni i da živimo u duboko korumpiranom i nesretnom svijetu. Kultura slavnih je, na neki način, moderna inačica rimskih gladijatorskih igara i modela upravljanja po načelu "kruha i igara".
Propaganda podrazumijeva da se nešto (pre)oblikuje, prilagođava, dotjeruje, ukratko "mijesi" i kreira kako bi se polučila neka korist u svrhu nečijeg interesa. Kad je riječ o propagandi slavnih, da se nadovežem na maloprije izrečeno, jesu li oni time svedeni tek na proizvod, robu koja može biti proizvedena, prodana, potrošena, a na kraju možda i uništena?
BORČIĆ: U velikoj mjeri – da. Kada govorimo o propagandi slavnih, govorimo o procesu koji osobu pretvara u proizvod. To ne znači da ona nestaje kao čovjek, ali njezina javna verzija postaje robna marka kojom se upravlja, koju se pakira i prodaje te po potrebi, zbog nekog konteksta i situacije, odbacuje. U tom slučaju, osoba implicitno postaje objekt koji publika metaforički konzumira, emocionalno i ekonomski. Pa primjerice, kopira navike ili kupuje proizvode koji su povezani s tom osobom.
Korijeni fenomena i kulture slavnih sežu u davna vremena, u doba znamenitih vladara, vojskovođa, svetaca... Tada su moć i utjecaj tih pojedinaca počivali na tome da ih mogu vidjeti tek odabrani, ali se o njima svuda pronosio glas. Mitologiziralo ih se. Zahvaljujući masovnim medijima danas su slavni svima dostupni, gotovo su "nadohvat ruke". Kriju li se i u tome neke zamke?
HOLY: Da, to je reproduciranje Warholova mita o pet minuta slave za sve. To je vrlo važan instrument kontrole i održavanja sadašnjeg nepravednog društvenog poretka. Nikada nije odgovoran društveno ekonomski model u kojem živimo jer ako nismo slavni, sami smo si krivi jer smo nezanimljivi luzeri. Ako nismo bogati i uspješni, sami smo si krivi jer smo lijeni i glupi. O tim mehanizmima hegemonije i samoodržanja hegemonije stvaranjem dojma da je alternativa moguća jer živimo u "slobodnom" društvu jednakih mogućnosti još je davno pisao Gramsci, a to je i dalje, nažalost, aktualno. Možda i više nego prije.
U knjizi pišete, a to ste već i spomenuli, o nasljedno slavnim osobama koje su slavne samo zbog svog porijekla, recimo, djeci kraljeva. Zatim o samoostvarenim slavnim osobama koje su to postale zahvaljujući svojim talentima i vještinama, poput glumačkih, glazbenih i sportskih zvijezda. A treća su kategorija oni koji su slavni i poznati samo zato što su poznati, kao što je slučaj s Kim Kardashian. Što je besmislenije - biti nasljedno slavan, samo zato što si potomak nekog slavnog prethodnika, ili biti slavan samo zato što si poznat iz posve nepoznatih razloga?
HOLY: Sve je od toga besmisleno, posebice da milijuni ljudi drhte nad obiteljskim dramama kraljevske obitelji ili besposlene obitelji Kardashian. No, živimo u namjerno kreiranom besmislu koji se beskonačno multiplicira kako bi od toga jako dobro živjeli neki. Najtužnije je da ljudi, kada im se i otvore oči, u pravilu radije biraju plavu tabletu kako bi i dalje živjeti u iluziji, a ne onu omraženu crvenu Matrix pilulu.
Postoje li neke arhetipske matrice pri kreiranju imidža slavnih osoba?
HOLY: Kreiranje slavnih osoba podrazumijeva proces simplifikacije identiteta neke osobe na nekoliko istaknutih obilježja koja u pravilu koincidiraju s arhetipovima koji su pohranjeni u ljudskom kolektivnom nesvjesnom i s kojim se, kao najstarijim i najdubljim slojem psihe, najlakše manipulira. Kontinuiranim prenaglašavanjem tih pojednostavljenih obilježja i medijskim ponavljanjem tih priča kreira se imidž slavne osobe koja dobiva svoju sljedbu, odnosno svoje poklonike, ali i hejtere.
BORČIĆ: Pri kreiranju imidža slavnih gotovo se uvijek koriste arhetipske matrice, bilo svjesno ili nesvjesno. Te arhetipske matrice funkcioniraju kao "uloge" koje publika odmah prepoznaje i na koje emocionalno reagira. To je i razlog zašto su toliko učinkovite, jer pružaju jasnu, jednostavnu priču o osobi. Na primjer, junak koji pobjeđuje prepreke i zasluženo uspijeva, buntovnik koji je autentičan, ruši norme i izaziva sustav, djevojka ili dečko iz susjedstva koji djeluju blisko i svakodnevno, ili žrtva koja je simbol otpornosti. U propagandi slavnih je fokus na upravljanju ulogom koju osoba prikazuje kroz svoj javni identitet i imidž. Ta uloga prodaje priču, privlači pažnju i utječe na to kako će publika, vjerojatno, doživjeti sadržaj.
Već smo utvrdili da se može postati slavan uz pomoć raznih oblika manipulacije. A onda i slavna osoba može poslužiti za razne društvene i političke manipulacije drugima, pa i masama. Nerijetko se slavne osobe koriste u političkim izbornim kampanjama kako bi se privuklo i pridobilo više glasača. Kolike se i kakve opasnosti u tome kriju?
BORČIĆ: Industrija zabave ušla je u sva područja života, tako da slavne osobe u izbornoj kampanji svakako imaju utjecaj. One unesu u kampanju emocije i podršku, što na kraju olakšava manipulaciju masama. Tu je opasnost od toga da se politika pretvori u show i da se atributi koje nosi slavna osobe upotrijebe kao okviri za tumačenje političkih stavova kandidata.
Jedno poglavlje knjige nosi naziv "Produkcija imidža u svijetu politike". Obrađuje se i brendiranje na političkom tržištu. Jesu li obični ljudi, građani svjesni tog ciljanog i pomno osmišljenog i manipulativnog brendiranja političara i u kojoj mjeri?
BORČIĆ: Većina građana nije svjesna koliko je političko brendiranje precizno, ciljano i manipulativno osmišljeno. Ljudi uglavnom vide "izrađenu sliku", ali rijetko prepoznaju mehanizme koji stoje iza nje, strategije, timove, testiranje poruka, sadržajni i strateški okvir, upravljanje porukama, događajima. Političko brendiranje danas je uglavnom slično brendiranju proizvoda – bira se ciljana publika, kreira se priča, pakira se osobnost i prodaje se "rješenje" koje odgovara raspoloženju ili potrebama birača.
Da budemo što slikovitiji, dotaknimo se konretnih političara. Svakodnevno svjedočimo razvijanju i nadogradnji političkih imidža Donalda Trumpa i Vladimira Putina. Koliko i kakve prste u tome ima – propaganda?
BORČIĆ: Iza takvih političara je kompletna mašinerija i industrija i ništa nije slučajno. Oni su preveliki koncentrati moći i u slučaju njihovih imidža, vrag, odnosno, moć je u detalju. Trumpov imidž outsidera, borca protiv sustava, uspješnog biznismena koji govori bez filtera održava se kroz ponavljanje jednostavnih poruka, dramatizaciji sukoba, stalnom stvaranju neprijatelja i korištenju medijskog spektakla. To je klasični model propagande, intenzivna emocionalizacija poruka, manipulacija strahovima i osjećajem ugroženosti, te stvaranje dojma spasitelja. Kod Putina, propaganda je još snažnija, institucionalizirana i dugoročno strukturirana. Njegov imidž zaštitnika nacije, vođe i ratnika, oca države i oslonca stabilnosti temelj je državnog narativa. Državni mediji, pažljivo režirani javni nastupi, simboličke fotografije – jahanje, ronjenje, sport, vojska – te stalno oblikovanje vanjskog neprijatelja, stvaraju atmosferu u kojoj Putin metaforički utjelovljuje državu.
Imamo mi i naših, domaćih primjera. Različiti politički imidži Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića itekako su vidljivi. Kako biste ih opisali? I koliko su autentični, a koliko "dotjerani"?
BORČIĆ: Milanović gradi imidž nepredvidivog, impulzivnog "anti-sustavnog" lidera koji govori "bez rukavica", iako doduše ne na sve važne teme, nego onda kad on smatra da treba nešto reći ili kada se ukaže prilika. Ta spontanost djeluje autentično, ljudi je tako tumače jer odgovara njegovoj komunikacijskoj naravi, i to je onda dio prepoznatljivog brenda koji mu donosi pozornost i podršku dijela birača. Plenković, suprotno tome, uglavnom održava imidž smirenog, diplomatskog i kontroliranog državnika, čovjeka kontinuiteta koji upravlja velikim procesima, pri čemu je uvijek naglasak na tome što je postigao. Nema slabosti ili pogreške, takva komunikacija mu je strana. To jest u skladu je s njegovim stilom, od jezika, geste, do nastupa koji naglašavaju kompetenciju i stabilnost. Smatram kako je njegova komunikacija kalkulirana i vođena, što je tipično za politički brendirane figure.
Slavne osobe, pa tako i političare, stalno prate PR-ovci, glasnogovornici, komunikacijski savjetnici... Oni su zaduženi za stvaranje i održavanje "najbolje slike" o dotičnom, kao i za njezino munjevito popravljanje ako se o slavnima otkrije neki nezgodan podatak ili oni učine nešto neprihvatljivo. Između ostalog, zaduženi su za popravljanje i onog što se čini nepopravljivo. Znači li to da je njihova neizravna, pozadinska moć jako velika?
HOLY: Bez kulturnih posrednika koji su sive eminencije industrije slavnih nema ni slavne osobe, baš kao što kulture slavnih nema bez masovnih medija. Uloga tih ljudi je ogromna, iako, naravno, nemaju svi sudionici u timu jednaku važnost i težinu. Najveću važnost imaju menadžeri slavnih osoba i spin-doktori, odnosno iskusni PR-ovci koji brižno paze na njihov imidž.
Eh, spinovi... Kolika se opasnost krije u "spinanju"?
HOLY: Spin je jako moćan komunikacijski instrument koji najčešće služi skretanju pozornosti s nečega ili na nešto. Sam po sebi nije ni pozitivan ni negativan, no može biti izuzetno negativan ako se koristi zlonamjerno i u loše svrhe. "Spinanjem" se mogu pokrenuti ratovi, no mogu se i izbjeći. Sjekirom se mogu nasjeći drva kako bismo preživjeli zimu, ali se sjekirom isto tako može ubiti i čovjeka. Nije odgovornost na instrumentu, već na onome koji taj instrument koristi.
A koliko su u propagandi slavnih, recimo, političara, presudni neverbalna komunikacija, jezik odjeće, boje, ukrasni detalji...?
BORČIĆ: Neverbalna komunikacija i vizualni kodovi presudni su u propagandi slavnih i političara jer funkcioniraju kao vizualni narativ, simbolička poruka i semiotička moć. Publika najbrže reagira na ono što vidi: boje, odjeću, geste, držanje, mimiku, način kretanja. Sve to zajedno stvara priču o političaru prije nego što on išta kaže. Sjetimo se cipela zagrebačkog gradonačelnika prilikom posjeta francuskog predsjednika koje su postale jedna od tema komentiranja susreta.
Posebno poglavlje u knjizi posvećeno je medijski konstruiranoj stvarnosti. Kako se u njoj snaći i ne podleći joj?
BORČIĆ: Medijski konstruirana stvarnost djeluje uvjerljivo zato što je pametno složena – nudi jednostavne priče, emocionalne okidače, vizualne signale i ponavljanje koje stvara osjećaj istine. Da se u tome ne izgubimo, prvo moramo razumjeti njezin mehanizam – mediji ne prikazuju svijet, nego ga selektiraju, organiziraju i interpretiraju. Oni potiču emociju, zadržavaju pozornost odabirom sadržaja ili metodama prijenosa sadržaja i usmjeravaju percepciju. To vrijedi za politiku, slavne, skandale, ali i za svakodnevne vijesti. Nema jedinstvene upute za snalaženje, no smatram da je primarno potrebno razviti kritičnu distancu pitanjem – što je odabrano da se vidi, što je izostavljeno i kome takva verzija koristi. To je osnovno pravilo iz knjige, razumjeti tko priča priču i zašto.
No sad svjedočimo da premijer Plenković i svi oko njega okrivljuju i medije za poticanje i stvaranje histerije o porastu radikalizma i ekstremizma u našem društvu, što je čisto izvrtanje teza i prebacivanje krivnje i odgovornosti na druge. To je primjer klasičnog pokušaja "spinanja", zar ne?
HOLY: Naravno da je to spin. Kada politička elita optužuje medije za histeriju, zapravo pokušava preusmjeriti fokus s vlastitih propusta. Mediji nisu proizveli radikalizaciju, oni je reflektiraju i prenose. Radikalizacija je posljedica dubinskih društvenih procesa: nevoljkosti zamjeranja desnom biračkom tijelu, nesposobnosti rješavanja ekonomskih problema i društvene nesigurnosti, korupcije i erozije povjerenja u institucije. Okrivljavanje medija klasična je taktika – stvoriti privid da su problemi nastali negdje drugdje, a ne u sferi političkog odlučivanja. Time se umanjuje odgovornost vladajućih i stvara narativ u kojem su oni žrtve, a ne akteri. To je, zapravo, osnovni mehanizam političkog "spinanja".
Neki su slavni vladari iz povijesti nazivani i ostali su upamćeni i po atributima, pridjevima uz njihova imena, poput "veliki", "mudri", ali i "loši", "zli", "grozni", "ludi". Čini li vam se da ovih "velikih" i "mudrih" među današnjim vladajućim političarima nedostaje, a da je ovih ostalih i previše?
HOLY: Ako pogledamo povijest, pridjevi "veliki" i "mudri" nisu dodjeljivani slučajno, već su bili rezultat dugoročnih djela koja su unaprijedila društvo. Danas, u eri 24-satnog medijskog ciklusa i politike spektakla, važnije je kako tko izgleda u naslovu, a ne kakve ideje i vrijednosti zagovara i kakve ima rezultate ili ostvarenja. Ono što nedostaje današnjoj politici, ne samo hrvatskoj, već i globalnoj, je državnički integritet. To je sposobnost razmišljanja izvan jednog mandata, izvan stranačkih interesa, izvan kalkulacija o rejtingu. Političara "luđaka" zapravo nije nužno više, ali su vidljiviji jer se logika politike preselila na društvene mreže. Ekstremnost se danas nagrađuje pažnjom, a pažnja je nova valuta moći.
Danas vlada kult influencera, mladih ljudi koji imaju silan utjecaj na pripadnike svoje generacije, a da zapravo nitko ne zna koje su njihove kompetencije. Njihove sljedbenike to i ne zanima. Je li danas zapravo lako postati slavan?
HOLY: Danas je lakše nego ikad postati slavan, ali je teže postati relevantan. Influenceri su nova forma "celebrityja", a njihova moć počiva na emocijama: autentičnosti, prividu intimnosti, osjećaju da je "to netko naš". Kompetencije više nisu uvjet za utjecaj, uvjet je vidljivost, a vidljivost se proizvodi algoritamski, a ne meritokratski. Influencer-kultura je simptom društva u kojem se informacije konzumiraju brzo, površno i identifikacijom, a ne dubljom analizom i kritičkim promišljanjem. Sve je u vizualnom, u dramatici, u spektaklu. Nemamo više volje ni ambicije trošiti vrijeme i trud na stvarna postignuća kada se "stvarni" život odvija na društvenim mrežama gdje je sve bolje, ljepše, kolorističnije.
Ima mnogo slavnih, pa i onih koji su dosegnuli status globalnih ikona, koji na kraju požale što su postali slavni pa žele povratak u anonimnost, neprepoznatljivost. No, je li to moguće?
HOLY: Povratak u anonimnost gotovo je nemoguć, osobito za globalne ikone. Slava je poput tetovaže, jednom kad je napravljena, ostaje. Problem je u tome što slavni često ne očekuju tamnu stranu priče: gubitak privatnosti, konstantnu medijsku evaluaciju, pretvaranje vlastitog života u robu. S vremenom, slava počinje upravljati čovjekom, umjesto obrnuto. To stvara pritisak pa ne čudi da mnogi žele "natrag". Ali kultura slavnih nema "undo". Možete nestati iz javnosti, ali ne možete izbrisati digitalni trag. On živi svoj vlastiti život i nakon što ga se osoba poželi odreći.
Eh, i za kraj nešto što ne možemo izbjeći. Sve slavnijima postaju i umjetna inteligencija (AI), roboti. Kuda nas to vodi?
HOLY: Rastuća slava umjetne inteligencije i robota govori o strahu i fascinaciji koje društvo ima prema tehnologiji. AI neće zamijeniti ljude u smislu ljudskosti, empatije ili kreativnog kaosa, ali će definitivno preoblikovati načine na koje radimo, komuniciramo i odlučujemo. Ako to ne reguliramo odgovorno i etički, prijeti nam dublja polarizacija između onih koji razumiju tehnologiju i imaju korist od nje, i onih koji ostaju isključeni. U tom smislu, umjetna inteligencija je i ogledalo i alat, ona odražava naše vrijednosti, ali ih i multiplicira. Kuda nas vodi? U smjeru u kojem odlučimo ići. Tehnologija sama po sebi, baš poput spina, nije ni dobra ni loša, pitanje je tko ima moć nad njom i s kojim ciljem je koristi.
Otvori KEKS Pay
Zanima me je li Hrvatska spremna izdržati Milanovića još desetak godina na čelnim pozicijama?