"Večeras nam je zadnji koncert turneje i slavimo, svih ovih mjesec i pol dana nastupa zapravo su bili proba za vas“, rekao je duhovito Kurt Elling na pozornici Kina SC u nedjelju navečer, uvodeći prateći sastav Yellowjackets u završnu temu koncerta prije bisa. Ukupno 80 minuta sa osam pjesama po deset minuta trajanja, može vam reći ponešto o konceptu nastupa kojim su Elling i Yellowjackets odali počast utjecajima grupe Weather Report.
Ne samo kroz teme koje su potpisali Wayne Shorter, Joe Zawinul ili Jaco Pastorius, nego ukupnim tonom svirke, jer radilo se o postavi koja je presudno odredila i popularizirala mogućnosti jazz-fusiona, ili jazz rocka u sedamdesetim godinama. Yellowjackets od kraja sedamdesetih nastavili su njihovim putem i današnji kvartet pun je reprezentativnioh svirača sa pozamašnom listom zasluga. Za nekoga poput mene tko je 1982. gledao Weather Report u maloj dvorani Doma sportova, suvišno je reći da se radilo o „provjeri gradiva“ na drugačiji način, s hrabrim reinterpretacijama sjajnog pjevača Kurta Ellinga u društvu svirača koji „znaju sve“.
U trenutku dok radi na nekoliko projekata, i opet je prošli tjedan prema izboru čitatelja magazina DownBeat proglašen najboljim jazz pjevačem na svijetu (o kritičarima da i ne govorimo), Kurt Elling nakon sedam godina vratio se u Zagreb i opet pokazao da je fascinantan vokalist. Ovaj put u društvu spomenutih Yellowjackets, čija aktualna nominacija za nagradu Grammy govori da je 16. Zagreb Jazz Festival (nakon Ledisi sa dvije Grammy nominacije ove godine), opet donio svjetski jack pot na domaću kulturnu scenu.
Snažan Ellingov bariton nije se morao suzdržavati sa ovakvim pobočnicima, a baš taj susret „jakog“, punog vokala i glasne, potentne svirke bez zadrške pokazao je majstorije koje su se nizale već prve, Wayne Shorterove teme „Elegant People“ koja je već dovela do jakog potresa u dvorani. Bilo ih je puno, od dionica bubnjara Williama Kennedyja u jedinom trenutku kad je Elling ostavio članove benda same na pozornici, a muskularna svirka pokazala što sve znaju i mogu.
I mimo dva začudna Ellingova „dueta“ – sa australskim fretless basistom Daneom Aldersonom u Pastoriusovoj temi „A Secret in Three Views“ i sa bubnjarem u Shorterovoj temi „Palladium“ – dionice saksofonista Boba Mintzera u „Current Affairs“ Joea Zawinula, ili „šefa orkestra“ i utemeljitelja grupe Russela Ferrantea na električnom klaviru i sintesajzeru u završnoj „Time to Say Goodbye“ izvedenoj na bis, samo su djelići majstorija koje smo slušali čitave večeri.
Iako su Weather Report svirali instrumentalnu glazbu, koncept da se Ellingov vokal spari sa svirkom Yellowjacketsa pokazao se jasnim i opravdanim na koncertu, ali i inovativnim; otprilike kao da slušate Franka Sinatru s Mahavishnu Orchestra početkom sedamdesetih, radilo se o iznenađujuće zanimljivoj kombinaciji s puno mogućnosti. Uz to, Elling nije samo strahovit pjevač, već i showman, duhovit i komunikativan, a ta lakoća pjevanja i komunikacije idu ruku pod ruku. Ne znam kako se biraju najbolji pjevači, ali Gregory Porter, kojeg smo gledali lani, a u Lisinskom sa Zagrebačkom filharmonijom otvara idući festival 23. siječnja, drugi je na popisu najboljih DownBeata ove godine, odmah „iza“ Ellinga. Na koncu mora se spomenuti; uz ovakve akreditive uključenih, samo 2/3 ispunjene dvorane, više nego dovoljno govori o situaciji u našem društvu i njegovom mentalnom sklopu i kulturnim preferencijama.
Otvori KEKS Pay
