Posljednji dani studenog križaju se u kalendarima, nove, šarene adventske kućice svakoga dana niču na brojnim lokacijama grada Zagreba, a na glavnom trgu već je postavljena jelka. To znači samo jedno - počinje predblagdansko vrijeme!
I dok će gurmani krenuti u potragu za najboljim gastronomskim ponudama zagrebačkog adventa, oni najmlađi uživat će u kazališnom gledalištu na Trešnjevci, jer Gradsko kazalište Trešnja i ove je godine za njih pripremilo pravu poslasticu. Riječ je o predstavi "A, gdje su lampice?", toploj priči o međugeneracijskom razumijevanju te trudu i strpljenju nastaloj prema tekstu Ivane Bakarić, čija je premijera zakazana za petak, 28. studenog, a u ovom čarobnom komadu, namijenjenom djeci od četiri godine naviše, koji će tijekom cijelog prosinca biti na Trešnjinom redovnom programu, susreću se dvije naizgled nespojive generacije - školarci i umirovljenici, koji u vrijeme blagdana i darivanja uspijevaju premostiti generacijski jaz. Kako su to učinili te što naš još očekuje na sutrašnjoj premijeri u Trešnji otkrio nam je Radovan Ruždjak, redatelj predstave "A, gdje su lampice?".
Što vas je potaknulo na postavljanje ove predblagdanske predstave?
Sve je počelo od ideje da se skupimo mi iz Trešnje i napravimo jedan vlastiti božićni projekt, a naposljetku smo stvorili toplu priču o međugeneracijskom razumijevanju te trudu i strpljenju, prvenstveno kada je riječ o prenošenju znanja i novih spoznaja, ali i duhu Božića koji uvijek spaja nespojivo.
U ovoj novoj predstavi Kazališta Trešnja na sceni se susreću školarci i umirovljenici. Kako se tijekom predstave razvija njihov odnos? Koliko su bliski i koliko se razumiju na početku, a koliko na kraju predstave?
Predstava "A, gdje su lampice?" govori o generacijskim razlikama, odnosno, o tome koliko stari imaju za ponuditi mladima, a tako i mladi starijima, ponajviše po pitanju novih tehnologija. Njihove razlike zapravo su samo stvar razumijevanja. Na samom početku predstave, naravno, dolazi do nerazumijevanja, ali kada se kasnije u komadu spozna da se tehnologija isto tako može koristiti na pravilan način, te da znanje i poznavanje gradiva ne mora biti dosadno, već zabavno i korisno, dolazi do razumijevanja i pomirenja među generacijama. Danas, kada je svijet otuđeniji nego ikad, teme zajedništva, razumijevanja, međusobnog generacijskog rasta i učenja važnije su no ikad.
U najavi predstave stoji: "Jedni se boje tehnologije, a drugi geografije; neki se čude mehaničkim satovima, a drugi pametnim telefonima…" Što se u predstavi zapravo događa između naizgled nespojivih generacija? Kakve nesporazume i tople trenutke školarci i umirovljenici proživljavaju zajedno?
Pa ne bih sada otkrio baš sve o predstavi, ali ukratko, kada bi si ljudi dali samo malo vremena, odvojili se od ekrana i vanjskih stimulansa, shvatili bi da je generacijski jaz samo fraza, jer je u svakodnevici potrebno samo razumijevanje prema drugima, bez obzira na generaciju.
U najavi se također spominju animacije za predstavu, čiji je autor Matej Raič. Što one prikazuju animacije i zašto su bitne za ovaj kazališni komad?
Animacije predstavljaju sve ono najgore kod Božića - buku, gužvu, potrošačko društvo opterećeno teretima suvišnih želja, emotivnim kičem, nedostatkom razumijevanja istinske biti Božića i onoga što predstavlja blagdansko vrijeme. Ove animacije bile su nam potrebne da napravimo prikaz suprotnosti takvih negativnih novonastalih tradicija, a to su smiraj, osjećaj zajedništva, emotivne povezanosti i sigurnosti.
Predstava je namijenjena djeci od četiri godine naviše. Čemu djecu, a i odrasle, ovo kazališno djelo uči?
Zajedništvu i emocionalnoj bliskosti, ali i razumijevanju da tehnologija ne mora biti stigmatizirana kao nešto loše, već može i pomoći čovječanstvu. Naravno, kada se koristi u dobre svrhe.
Predstava okuplja dvije glumačke podjele. Prvu čine Aleksandra Naumov, Tvrtko Jurić, Tomislav Dunđer i Lucija Rukavina, a drugu Vanda Vujanić Šušnjar, Hrvoje Barišić, Leon Dubroja i Ana Vučak Veljača. Kako ste birali glumce i glumice?
Podjela se nametnula sama po sebi; prvo prema godištu… Za ulogu djece, birao sam mlađe kolege koji još imaju u sebi dječju zaigranost i jasno se sjećaju kako je to biti dijete, a naposljetku, mogu i razumjeti koliko je mladima tehnologija promijenila život i koliko je neizbježna. S druge strane, za ulogu prastrica i umirovljene profesorice geografije, odabrao sam kolege koji donekle razumiju koliko je strpljenja potrebno da nekome zrelije generacije mladi objasne čemu tehnologija služi, ali isto tako i koliko je strpljenja potrebno starijima da mladima objasne da tehnologija nije smisao, već samo alat, dok je smisao razumijevanje svijeta oko sebe.
Naposljetku, zašto je "A, gdje su lampice?" predstava koju bismo svi trebali pogledati u ovo predblagdansko vrijeme?
Predblagdansko i blagdansko vrijeme pravo je vrijeme za podsjećanje na bliskost - na emocije na koje ponekad, radi buke i zagušenosti nebitnim sadržajima, zaboravimo. Pokušali smo napraviti mali podsjetnik o tome koliko je neki puta bitno samo provjeriti što nam radi susjed, ili zagrliti kolegu iz razreda i zahvaliti mu nekom lijepom gestom.