Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Film

Jeftini nas je kapitalizam u kojem živimo pojeo, obrisao nam ideale, a nije nam donio lovu

Na HRT-u počinje emitiranje četvrte sezone vrlo popularne dramske serije “Crno-bijeli svijet”. To je bio povod za razgovor s njenim koscenaristom i redateljem Igorom Mirkovićem.
07. prosinca 2020. u 13:39 6 komentara 2748 prikaza

Na HRT-u počinje emitiranje četvrte sezone vrlo popularne dramske serije “Crno-bijeli svijet”. To je bio povod za razgovor s njenim koscenaristom i redateljem Igorom Mirkovićem. Ali ne i jedina tema. Autor najpoznatiji po dokumentarnim filmovima “Sretno dijete” i “Novo, novo vrijeme”, kratkim igranim filmovima kao što su “Krupni otpad” i “Balavica” te sjajnim dugometražnim “Noćni brodovi” ima iza sebe i već pomalo zaboravljenu novinarsku karijeru. Čovjek koji je nekoliko puta mijenjao svoj profesionalni život ima što reći o vremenu velikog resetiranja života, filma i svijeta.

quo vadis, aida? Pogledajte još neobjavljeni isječak iz potresnog filma o Srebrenici Jasmile Žbanić

Kako je bilo raditi i snimati novu sezonu “Crnog-bijelog svijeta” u godini obilježenoj pandemijom?

Sad kad je sve prošlo mogu reći da smo imali fantastičnu sreću i da smo u stotinjak dana snimanja neznatno mijenjali planove u odnosu na dolaske i odlaske glumaca koji su morali prelaziti granicu. Od svih nevolja koje smo mogli imati zapravo nas nije snašla ni jedna. Ali lako je sada o tome govoriti. Naša produkcija imala je puno neprospavanih noći: bilo kakav slučaj zaraze unutar ekipe doveo bi do prekida snimanja i gubitka velikog novca. Nama se to, srećom, nije dogodilo pa sada mogu reći da je tako dugo snimanje najbolja zaštita od zabrinutosti i crnih misli. Dok snimate, potpuno ste koncentrirani na to što radite i živite u svom malom balonu ekipe s kojom igrate zajedničku igru. Uz to, snimanje je došlo nakon perioda lockdowna u kojem nitko nije radio ništa pa su svi bili željni posla. Ako ova nesretna pandemija završi dobro i ako se ponovo vratimo nekakvom lijepom životu, moje će uspomene na to ljeto kad smo živjeli rizično, ali snimali prekrasno biti najljepše moguće.

Svjesno kažete “ako se dobro završi” umjesto “kada se dobro završi”?

Nisam pesimističan, ali sam oprezan: možda nismo do kraja svjesni koliko bi globalni oporavak mogao trajati. Neke se stvari možda nikada neće vratiti na staro, pri čemu to ne mora biti nužno loše.

Kako budućnost izgleda iz perspektive Motovun Film Festivala?

Velika je neizvjesnost. Smisao je svakog festivala, a pogotovo našeg, da okupi duše koje vole magiju filma i da ljudi sličnog senzibiliteta zajedno provedu neko lijepo vrijeme. Uvijek kažem da su filmovi samo dobra isprika da se okupe ljudi koji vole slične stvari. Ovo što se sada događa poništava tu mogućnost. Svi se nadamo da će do sljedećeg ljeta zapreke druženju nestati, ali tada će na dnevni red doći činjenica da je korona poharala blagajne, a festivali nisu jeftini. Kad god se steže remen, kulturu tim remenom gotovo udave i na to se moramo spremiti. Bit će to potpuni reset, start od nule, povratak u garažu. S jako malo novca morat ćemo napraviti čaroliju zbog koje će ljudi biti spremni potegnuti do Motovuna. Siromaštvo ćemo morati nadoknaditi dobrim idejama i svježinom, ali to nam doista nije nova situacija. Stoga vrijeme reseta koje donose ovakve krizne situacije doživljavam pozitivnim jer nas tjeraju da napustimo utabane staze i tražimo nove. Kolotečina je smrtna bolest kreativnih industrija. Zato moramo iskoristiti što ovo teško vrijeme svakome od nas nudi priliku da se presložimo, rekuperamo, budemo bolji za nastavak.

Subversive Film Festival Znate li u kojoj zemlji se LGBT osobe u režiji vlade odvodi u logore, muči i ubija?

Na mene ostavljate dojam čovjeka koji takve izazove i loše stvari dočekuje prilično hladnokrvno.

Nisam razmišljao o tome, ali moglo bi biti točno. Mene je jedna bizarna prilika, koja me natjerala da preko noći sazrijem, mentalno pripremila za mnoge buduće izazove. Bilo je to kad su mi s 26 godina zavezali kravatu i posjeli me u studio da vodim Dnevnik u 19.30 na Hrvatskoj televiziji.

O kojoj godini govorimo?

To je bilo negdje u zimi 1992. godine. Bio sam na početku karijere i sigurno nisam bio zreo za vođenje, a kamoli uređivanje daleko najutjecajnije i najgledanije emisije. Bio sam kadet, a gurnuli su me u prvu ligu. Bilo je ratno doba, ljudi su bili intravenozno priključeni na vijesti, gledanosti su bile goleme i nije šala kad te neiskusnog stave pred kameru da te gleda najmanje milijun ljudi. To je bio ogroman teret, ali mi je za ostatak života stvorilo temelj da se nosim s izazovima, vjeru da zapravo nema situacije iz koje se, ako zauzmem pravilan stav, ne mogu izvući. Bacili su me u rijeku i ja sam proplivao. Ako kod mene uočavate hladnokrvnost, to je vjerojatno zato što sam tada naučio kako se nositi s golemim stresom. Na kraju krajeva, u klasičnom filmu katastrofe, a toga se često sjetim otkako je počela ova pandemija, imate onu situaciju kad se na vrhu gorućeg nebodera ili u čamcu za spašavanje nađe grupa ljudi u kojoj je uvijek i onaj jedan koji užasno paničari, vrišti i urla, a onda ga glavni junak opali šakom i onesvijesti kako bi se ostali mogli bez ometanja nositi s problemom. To je nažalost ono što se mora napraviti s paničarima i u ovoj situaciji, treba ih onesvijestiti – za njihovo dobro i dobro svih nas. Paničarenje nikad nije rješenje.

Kako je uopće došlo do tog angažmana u Dnevniku?

To je bilo vrijeme velike ideološke smjene na HRT-u. Udarni novinari bili su pod sumnjom da su ljudi starog sustava, nelojalni novom režimu. Dojučerašnje zvijezde znale bi doći na portu i tek tamo saznati da više ne smiju u zgradu. Nas mlađe su, direktno s naših početničkih poslova i izvještavanja s tržnice, bacili u vatru. Odjednom smo postali ratni reporteri i snalazili se kako smo znali. Cijelu sam 1991. godinu proveo po ratištima, od Uskrsa na Plitvicama preko Slovenije, Banije, Slavonije. Vratio bih se kući na dva-tri dana, oprao veš i išao dalje. Kad je nastupilo prvo primirje, HRT je odlučio afirmirati nova lica koja, kao, nisu kompromitirana. Bili smo uglavnom početnici i bez iskustva u uređivanju emisija. Ali, u tom sam trenutku bio baš umoran od skloništa i rovova i s veseljem sam prihvatio voditi Dnevnik.

Miki Manojlovic MIKI MANOJLOVIĆ Društvene elite uništene su u ovim krajevima. Umrle. Rijetki su pojedinci koji nisu izgubili razum

I koliko je trajalo to veselje?

Ne dugo. Danas mi je ta priča smiješna, ali tada mi je stvarala grč u želucu. U to su vrijeme čelnici HTV-a izdali befel da na kraju emisije svi imamo papagajski ponavljati pozdrav svim braniteljima, „ma gdje bili“. To je začeo urednik Branimir Dopuđa, bio je to njegov zaštitni znak i onda se neki propagandistički um dosjetio da bi bilo fenomenalno kad bismo mi svi to ponavljali, kao da nemamo svojeg mozga, svoju ideju. Meni je to bila kap koja je prelila čašu, nisam htio pristati na ukalupljivanje mozga, smatrao sam da mi je, kao novinaru, dužnost da se odupirem rigidnim idejama. Moji bi me tadašnji šefovi prije svake emisije podsjećali na zapovijed s najvišeg mjesta, ja sam uporno vrdao i izvrdavao. To je brzo prizemljilo moj urednički uzlet. Kasnije ću se opet vratiti dnevnicima i drugim emisijama, ali tada su me brzo razriješili i već sam se od početka 1993. ponovno vratio na teren, mjesecima sam živio u Zadru izvještavajući uglavnom o ratu.

Taj pozdrav je, čini se, tada postao svojevrsna razdjelnica. Znam da je zbog istog razloga iz Dnevnika tada maknut i veteran Mladen Stubljar.

On je lukavo smislio svoj pozdrav, na kraju emisije zaželio bi gledateljima mir i dobro. Sve mi to danas zvuči blesasto, ali pokazuje duhovnu klimu HRT-a tada: neki od velikih šefova smislio je jeftini propagandni trik i očito osobno doživio kad ga podanici nisu prihvatili. Morali su nas sakriti, da mu ne bi skočio tlak. Šašavo, kao u „Kralju Ubuu“.

Kako iz te perspektive gledate na novinarstvo danas? Jesu li mediji danas onaj paničar u čamcu?

Mediji svakako u tome prednjače i to je toksično, a sve zbog vražje klikanosti. Razumijem da redakcije moraju od nečega živjeti, ali primarno bi trebali raditi svoj posao, a to znači situaciju prikazivati odmjereno i realno. Najlakše je bubnuti naslov da sutra nastupa kataklizma. To će sigurno svi kliknuti. Ali novinari bi se prvi trebali pobuniti protiv tog terora. Čak i ako na trenutak maknemo epidemiju na stranu, ne pamtim kad sam zadnji put pročitao smirenu najavu “sutra promjena vremena”. Sa svakom ciklonom sad se diže graja “pripremite se, crveni meteoalarm, ne izlazite iz kuće, zabijte čavle u prozore...”. Dobri novinari ne bi smjeli skakati na tu udicu, ako se sami ne budu borili za dignitet profesije, tko će?

Anica Tomić Žene su u ratovima u sjeni, ali baš one skupljaju krhotine života i sastavljaju ga za budućnost

Jedna od vaših posljednjih veza s novinarstvom bio je rad s budućim novinarima na Fakultetu političkih znanosti. Kakav je vaš pogled iz te perspektive?

Novinarstvo je jedna od onih profesija koje bez ideala i višeg cilja nemaju smisla. Zašto to radite, ako ne zbog vjere da društvo činite boljim? Novinarstvo ne čini imućnim, nosi više briga nego zlatnika, zašto ne potražiš profitabilniji posao, ako ne zbog uvjerenja? Deset sam godina predavao na faksu i danas, kada razmislim unatrag, mislim da smo premalo inzistirali upravo na toj ideji vodilji. OK, treba ljude naučiti i zanatske vještine, ali vjera u misiju novinarstva – to je najvažnije što bi svatko trebao ponijeti s fakulteta. Paradoksalno, mislim da je ta idealistička ideja o viteškoj ulozi novinara bila prisutnija devedesetih, koliko god to bilo vrijeme državnokontroliranih medija i eksplozije tabloida. Danas je tu plemenitu utopiju pojeo jeftini kapitalizam u kojem živimo, obrisao nam je ideale, a nije nam donio lovu jer se na novinarima nikada nije više štedjelo. Znači, dvostruko smo popušili. Mladim sam kolegama pokušao sugerirati da je njihova misija potpuno razbucati trenutačni sustav, jer on nije dobar. Naša generacija im ne ostavlja dobro društvo i dobre temelje. Nažalost, činilo mi se da većina na to gleda posve obrnuto, da misle kako nemaju drugog izbora nego uklopiti se u postojeće. No svjetski je trend da je sve više mladih vođa i svježih glasova, raste broj utjecajnih političara koji nisu napunili četrdeset – i to je logično. Živimo u vrijeme velike promjene i mladi jasnije vide sliku budućnosti. Nadam se da će taj vjetar zapuhati i kod nas.

Je li odlazak s HRT-a bio vaš prvi veliki reset?

Da, bio je to traumatični trenutak koji je obogatio moj život. HRT je do tada bio moj cijeli svijet, a tijekom cijelog rata bio sam uvjeren da je sve ono što me tamo čini nezadovoljnim posljedica ratnog stanja i da će se HRT, čim rat prestane, uklopiti u proklamirane vrijednosti, slobodu medija i demokratizaciju društva. Ali umjesto toga HRT je postajao komična operetna propagandistička televizijska kuća koja je ustrašeno gledala prema Pantovčaku i predsjedniku Tuđmanu. Bio sam dovoljno mlad da se pitam želim li stvarno napredovati stojeći u stavu mirno i pretvarajući se u dvorskog novinara. Odluka nije bila laka, ali dao sam otkaz. A kada sam vidio da se tada svijet nije srušio i da se otvorilo puno novih mogućnosti, naučio sam još jednu životnu lekciju, a to je da je zdravo mijenjati poslove.

A kako je došlo do napuštanja novinarstva i prelaska na film?

Film je bio moja strast od najmlađe dobi, ali sam do cilja stigao jako zaobilaznim putem. Kao klinac sam htio biti glumac, što je bilo potpuno krivo doživljavanje vlastite osobe. Ali oduvijek sam imao i talent za pisanje. I zato sam se, nakon što sam kao glumac popadao na svim mogućim prijemnim ispitima, odlučio za novinarstvo, pošto sam već kao srednjoškolac pisao za Polet. Ali, čitavo me je vrijeme kopkala i ideja o filmskoj režiji. Tako sam na životnoj prekretnici, nakon odlaska s HRT-a, pomislio kako bih se mogao posvetiti svom novom interesu, dokumentarcima. Prijavio sam se u ljetnu radionicu dokumentarnog filma na Imaginarnu akademiju u Grožnjanu koju su vodili Rajko Grlić, Vjeran Zuppa, Nenad Puhovski, Branko Ivanda i još neki zanimljivi ljudi, ne samo iz Hrvatske. Nisam ni pomišljao da će to biti početak mojeg novog početka. Ondje sam upoznao Rajka Grlića, koji je moj veliki guru i s kojim ću sljedećih dvadeset godina stalno biti u nekim projektima i kombinacijama. Ondje se, na kraju krajeva, skupila i konstelacija ljudi koji će pokrenuti Motovun Film Festival. Nove mogućnosti koje su se time otvorile omogućile su mi da nastavak karijere posvetim filmu. U tom nizu slučajnosti moja je zasluga bila samo u tome što sam bio otvoren za sve novo što se odjednom pojavilo. Puštao sam da me nosi rijeka koja bi me uvijek negdje izbacila.

Znači, bitan je bio i faktor sreće?

Sigurno. Inače, u privatnom sam životu prilično mirna, promišljena osoba koja nije sklona rizicima, ali u profesionalnom životu bio sam spreman na kockanje i imao sam sreće.

"Granatiranje" Dine Pešuta Zašto se nakon svakog rata obnavljaju zgrade, a ne ljudi?

Koliko ste, pišući scenarije za “Crno-bijeli svijet”, preispitivali vlastite poglede i sjećanja na vrijeme i svijet u kojem se odvija radnja serije?

Jako puno. Svaka nova sezona novo je prekapanje po vlastitoj nutrini. U mojem slučaju, to znači otići u NSK i zaroniti u stare novine. Ne samo zato da bih se prisjetio događaja, nego da povratim sjećanja na stanje duha – što su mojim prijateljima i mojoj obitelji tada bile najveće želje, strahovi, zadovoljstva, nadanja. Tek kad se sjetim kako sam proživljavao neke važne događaje, spreman sam za pisanje scenarija. Ponekad se inspiriram događajima koji su se doista meni dogodili, ponekad na Facebooku pokrenem diskusiju koja mi pomaže da se inspiriram – i to mi je posebno drago, jer na taj način ljudi koji vole seriju imaju priliku dati svoj mali doprinos. Ono čega se jako klonim su usporedbe: važno je razumjeti da su ovo naše i ondašnje vrijeme toliko različiti da svaka komparacija u startu vodi krivim zaključcima.

Što mislite, koliko ste u tome uspješni?

Moje je najveće zadovoljstvo spoznaja da je “Crno-bijeli svijet” izuzetno popularan među srednjoškolcima i studentima, dakle među onima koji u to vrijeme nisu bili rođeni. Moja supruga za to ima zanimljivo objašnjenje – ona kaže da je “Crno-bijeli svijet” jedini filmski ili TV proizvod koji se, među ostalim, bavi i životom mladih ljudi. Nekoliko glavnih likova upoznali smo kao tinejdžere, da bismo ih vodili kroz zaljubljivanja, traženje fakulteta i mjesta pod suncem, zapošljavanja. Koliko god njihovim današnjim vršnjacima vrijeme “Crno-bijelog svijeta” bilo daleko, ti problemi su im vrlo bliski. To doista nisam uspio predvidjeti. Mislio sam da će “Crno-bijeli svijet” biti u prvom redu nostalgičan izlet za ljude koji su tada živjeli, a ispalo je da nas najviše vole njihova djeca. Jesmo li mladima uspjeli objasniti to vrijeme, ne znam. Žanrovski, “Crno-bijeli svijet” nudi malo uljepšanu sliku, boje su kod nas žarkije, frizure ljepše, kao u “Briljantinu” ili “Američkim grafitima”, ali ipak mislim da ne prodajemo šećernu vodicu. Unutar humornog i vedrog ozračja mogu se nazrijeti sve bolesti koje će dovesti do društvenog sloma.

Ali prvi kojima morate objasniti to vrijeme su, pretpostavljam, mladi glumci?

S njima mi je beskrajno zabavno raditi. Ponekad pripreme za uloge budu fantastične. Recimo, jedan mladi glumac je u ulozi radijskog voditelja morao izgovoriti repliku: “Cajger na cajgeru, dragi slušatelji, netko misli na vas.” A čovjek nit’ zna što je cajger, pogotovo ne zna što je cajger na cajgeru i uopće ne razumije značenje – fantastično je koliko je razina nejasnoća proizvela ta jednostavna rečenica. Također, imali smo mali tečaj rukovanja telefonima s brojčanikom, gramofonom i drugim spravama koje su u međuvremenu nestale. A da ne govorimo o razumijevanju konotacija vremena – što je bilo politički opasno, što se govorilo ispod glasa.

Koje vrijeme točno pokriva četvrta sezona?

Počinjemo u travnju 1985. Ciboninim osvajanjem prve europske titule, a završavamo havarijom u Černobilu krajem travnja 1986. Putem ćemo okrznuti još neke događaje koji su ostali u kolektivnom pamćenju, na isti način kao i do sada – naši će stalni likovi nekako biti upleteni i u Univerzijadu, i u nicanje prvih videoteka, i u pokretanje Omladinskog radija. Tada se kod nas snimalo puno koprodukcija pa će neki od naših likova dobiti male uloge ili statiranja u “Vjetrovima rata”, dio priče ponovno se događa u kasarnama, bit ćemo na koncertima Đavola i Psihomodo popa, gledat ćemo Live Aid.

marina vujčić Nova ravnateljica Drame HNK Split u kazalište želi privući i Torcidu

Planira li se već i peta sezona?

Mi smo ovu sezonu radili s idejom da može biti zaključna i tako je i koncipirana. A je li to doista kraj – o tome se najprije moraju izjasniti gledatelji. Tek nakon što oni dignu palac gore ili dolje, pita se nas – i to prije svega Gorana Kulenovića koji je autor serije. Moje je mišljenje da je sada dobro vrijeme za spuštanje zavjese. S druge strane, kad se sjetim naših fantastičnih glumaca, pomislim – pisao bih za njih cijeli život, rijedak je privilegij raditi za ekipu koja svaku tvoju rečenicu učini duhovitijom, sočnijom i boljom. Tako da će puno toga biti jasnije nakon 14. prosinca, kada kreće nova sezona.

Kako gledate na odnos filma i televizijskih serija?

Proizvodnja televizijskih serija trenutačno je dominantni dio industrije i količina ideja koja tu kola neusporediva je s onim što se istovremeno događa u filmu. Postoji ta elitistička struja europskog filma koja teži visokim estetskim dometima koji do publike ne dopiru baš uvijek. S druge strane, serije više drže do ukusa gledatelja. One nastoje pričati priče koje ljudi žele gledati, a kako vidimo, to ne mora značiti podilaženje. Jedini moj žal je što serije odvajaju ljude od kina, što je po meni vječna šteta. Ono za čim tugujemo, kada govorimo da su kina važna, jest što nema boljeg načina za doživljaj pokretnih slika negoli na velikom platnu, u okruženju ljudi koji se zajedno smiju i plaču. Ali stvari idu svojim tokom i tome se treba prilagoditi. Bio sam prije nekoliko godina u Kini i vidio u metrou kako ljudi masovno gledaju serije na mobitelima. To sam doživio kao neugodnu sliku budućnosti: uz to su ulicama hodali ljudi s maskama na licu, što do tada nisam sretao. A sada, kad su nas zadesile i maske, bojim se da ću jednog dana u našim tramvajima vidjeti ljude koji gledaju “Crno-bijeli svijet” na mobitelu. Neću biti sretan zbog toga, ali naš je posao da snimamo što bolje priče i da se prilagodimo načinima kojima ih ljudi žele konzumirati.

A što je s budućnošću hrvatskog filma?

Hrvatski film mora poraditi na komunikaciji s publikom, izgraditi mostove koji su oštećeni ili porušeni. Uvriježila se ta nesretna misao da je domaći film dobar za izbjegavanje – ja sam zadnji sretan sa svime što gledam, ali mi je krivo kad znam koliko dobrih stvari ljudima promiče samo zato što su okrenuli glavu. Puno ljudi iznosi stavove o hrvatskom filmu, a da ga uopće ne prate. S druge strane, ponekad mi se čini da se mi koji ih radimo preslabo borimo da nas ljudi iznova počnu doživljavati, da ih nedovoljno zavodimo. Mislim da tu nikako ne smijemo odustati jedni od drugih: ni filmaši od publike ni publika od nas. Moramo osvijestiti da je sama mogućnost imanja vlastite kinematografije u malim i siromašnim zemljama vrijednost koju bi trebalo njegovati i podržavati. Beskrajno je važno da male zemlje imaju priče na svom jeziku. To je blagodat na koju smo navikli otkad znamo za sebe, a lako ju je izgubiti. Europa počiva na ideji da su njezini umjetnici vrijednost društva i ponosna je na to što ih potiče i podržava. Mislim da su to najbolje tradicije koje bismo trebali usvojiti. Što će biti nakon korone, što će biti zbog činjenice da živimo na malom tržištu na kojem filmovi ne mogu vraćati uloženi novac, to su sve velika pitanja. Ali važno je da shvatimo kako je kultura za razvoj društva jednako važna kao i gospodarstvo, promet ili zdravstvo. Ona je ulog u obrazovanje društva, a to je jedino presudno pitanje koje daje šansu budućnosti ove zemlje. Ako budemo živjeli u gradovima bez umjetnosti, doista će se odseliti svi koji od života traže imalo više.

iz školskih dana
Možete li prepoznati koji se poznati Hrvat nalazi na fotografiji iz 1978.?
UHVATI BIORITAM
Koji kronotip posjedujete? Upoznajte se s ovim unutarnjim satom koji trebate slušati
  • abokatstir:

    Daleko smo mi još od kapitalizma, previše je zaostalog komunjarskog šljama, vucibatina, parazita u politici, kulturi, brojnim udrugama. agencijama i drugim oblicima

  • mare0801:

    Serija je dosadna,

  • DjD:

    Na žalost, mi smo u nekom hibridu socijalizma i začetka kapitalizma. Igore, krivo zboriš