A gdje je lomača – sigurno se upitao pokoji gledatelj Verdijeve “Ivane Orleanske” (Giovanna d’Arco), vrlo rijetko izvođene opere koja je ovih dana zasjala na repertoaru i pozornici HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci.
Kod Verdija je nema, kao ni kod Friedricha Schillera čija je drama “Djevica Orleanska” (Die Jungfrau von Orleans) bila predložak Verdiju i njegovu libretistu Temistocleu Soleri. Već je Schiller zaobišao spaljivanje i sve ono sramotno što je do njega dovelo. Ne sramotno za junakinju, nego za francusko i englesko kraljevstvo te Katoličku crkvu, institucije koje su je izdale i suučesnički samljele u žrvnju vlasti, moći i političkog pragmatizma.
Verdi i Solera slijede Schillerov obrat u kojem junakinja biva čudesno izbavljena iz engleskog sužanjstva da bi se vratila na bojno polje gdje njezina nevina i naivna čistoća doživljava ne samo junačku smrt, nego i mističnu apoteozu.
Umjesto Ivanine dvostruke kušnje zaljubljivanja u engleskog viteza, kako je to kod Schillera, kod Verdija se diskretno nagovještava platonska veza između nje i francuskog kralja Karla VII. Ali dramaturški je mnogo bitnija inovacija uvođenje lika pastira Jakova, Ivanina oca. Na njegova su leđa svaljene one spomenute izdaje institucija. Ujedno je to i najava čitave galerije sličnih verdijanskih baritonskih očeva kojima su njihovi visoki moralni standardi važniji čak i od dobrobiti vlastite djece.
U Jakovljevu slučaju to je fanatična briga za ispravnost vjere, zbog čega, u trenutku njezina najvećeg trijumfa, protiv kćeri iznosi tešku optužbu za bogohulnu herezu i služenje sotoni. Poslije slijedi obrat i njegovo pokajanje.
Začuđujuća je zapravo modernost psihološke drame od koje se sastoji ova opera. To je u prvom redu unutarnja borba glavne junakinje s glasovima, češće demonskima nego anđeoskima, koji je pokreću i progone. Ivana mačem češće juriša na te duhove nego na Engleze. Nadalje, opera je čisti belkantistički koncentrat sa samo tri lika: Ivanom, kraljem i ocem. Preostale dvije uloge, engleskog viteza Talbota i francuskog Delila, tek su epizodne.
Među prvih petnaest Verdijevih opera, sedma po redu “Ivana Orleanska” nema status remek-djela, ali u njoj već blistaju aduti kojima skladatelj nadvisuje suvremenike. Najprije orkestar, koji od puke pratnje postaje važan partner i element drame i scene, a potom zbor koji postaje protagonist. Premda nema zborskog hita kao u “Nabuccu”, “Ivana Orleanska” također donosi duboko dojmljive zborske scene, osobito onu u kojoj se narod okreće protiv svoje junakinje, od obožavanja do ruba linča.
Upravo je ta scena jedna od najsnažnijih i najdubljih u predstavi koju je režirala talijanska redateljica svjetske slave Emma Dante. Nije slučajnost da prizor nalikuje onom iz pasija, u kojima svjetina viče: “Raspni ga!”, a Krist se ne brani i šuti, jer upravo je to uzor koji Ivana slijedi.
Taj je prizor energetsko čvorište čitave opere. Krunidba i trijumf pretvaraju se optužbu i osudu, sve u jednoj grandioznoj ansambl-sceni. To je i trijumf ove predstave koja je u Rijeku, kao koprodukcija, stigla iz samog srca verdijanske Italije, iz velebnog Teatra Regio di Parma.
Na drugoj predstavi u subotu, nakon premijere u četvrtak, zbor i orkestar bili su apsolutno na visini zadatka. Luka Ortar i Sergej Kiseljev kao Talbot i Delil – epizodisti bez mane. Tenor Bože Jurić Pešić kao Karlo VII u predstavu je ušao vokalno indisponiran, vjerojatno načet nekom od viroza koje cirkuliraju, ali sa svakim daljnjim prizorom bio je sve upjevaniji i uvjerljiviji. Tako je do finala postao potpuno pouzdan dio sjajnog pjevačkog trokuta u kojem je od početka do kraja svojom apsolutnom sigurnošću, pouzdanošću i uživljenošću najviše imponirao bariton Robert Kolar, što je najsnažnijim aplauzom i ovacijama ocijenila i publika.
Odmah uz njega je i Anamarija Knego u naslovnoj ulozi. Nema se što zamjeriti njezinoj besprijekornoj vokalnoj izvedbi. Jedino kao da je trebalo malo vremena da i scenski uđe u vrlo zahtjevan i rijetkim umjetnicima u potpunosti dostupan i ostvariv registar lika tolike mističnosti i karizme kao što je Ivana Orleanska.
Treba imati na umu i to da riječki ansambl zasigurno nije imao luksuz dugih i studioznih priprema i rada s redateljicom, kao što je bio slučaj u Parmi. Uz to, talijanskom maestru, opernom dirigentu Sebastianu Rolliju koji ima ogromno iskustvo, također kao da je trebalo neko vrijeme da raspali najprije vlastiti temperament, da bi podigao izvedbenu temperaturu orkestra i zbora. Pravo rečeno, pošteno smo se oko vatre Verdijeva genija ugrijali tek u drugom dijelu večeri i otišli kući zadovoljni.
Koliko sam saznao u brzoj izmjeni dojmova, to vrijedi i za publiku iz Zagreba koja je, kao i na premijeru, došla organiziranim autobusom. Treba pohvaliti taj pametan potez riječkog HNK, jer doista je lakše, jeftinije i smislenije uložiti u razvoženje operne publike po Hrvatskoj, nego čitavih predstava iz jednog kazališta u drugo.
Osim kostimima Vanesse Sannino, vizualna raskoš i spektakularnost predstave postignuta je, zapravo, s iznenađujuće malo rekvizita scenografije Carminea Maringole. Začuđujuće je što se sve može postići s nekoliko metara lepršave svile. Ivanine boje, ispod zlatnog oklopa, mučeničke su crvene, kao i njezin barjak, što uz bijele križeve i posebno dirljiv skelet njezina konja bijelca, operi daje snažnu humanu antiratnu notu, umjesto nacionalnog zanosa.
Jedina zamjerka režiji mogla bi biti što se u korištenju nekih elemenata nije znala zaustaviti na vrijeme, pa su vrlo dojmljive demonice iz baletnog ansambla u jednom trenutku postale pomalo zamorna repeticija. Jednako kao i onaj kovitlac crnog ništavila na kraju. Ali, sve u svemu, a osobito za hrvatsku glazbeno-scensku kulturu, “Ivana Orleanska” je važna predstava koja će u preostala tri termina, 2., 4. i 7. veljače, pod dirigentskim vodstvom Karla Hubaka, zasigurno u svojoj snazi i ljepoti samo rasti.
Otvori KEKS Pay
