Opera HNK Split trebala je večeras u režiji Roberta Boškovića premijerno izvesti Verdijeve “Lombardijce” kojima bi se obilježila 30. obljetnica umjetničkog rada nacionalnog opernog prvaka Ivice Čikeša. Kako mnogi smatraju, radi se o najboljem verdijanskom basu u Hrvatskoj pa ne čudi da je za svoju veliku proslavu naumio izvesti upravo operu u kojoj je Verdi glasu basso cantabile zadao vrlo zahtjevan interpretacijski i tehnički težak zadatak.
Otac vam je iz Dalmatinske zagore, majka Splićanka, nisu se profesionalno bavili glazbom. Od koga ste naslijedili taj dar?
Majka je rodom iz Krila Jesenice pokraj Splita. Mislim da se glas genetski može naslijediti od tko zna koje prethodne generacije, međutim znakovito je da iz majčina mjesta potječe i poznata operna primadona Biserka Cvejić. Isto tako, u svakom od nas postoji posebno izražen resurs, u ovom slučaju glas koji se zanimanjem i talentom može potaknuti. Prve glazbene poduke dobio sam u Glazbenoj školi Josipa Hatzea, kod profesorice Branke Ristić koja je postavila osnove moje vokalne tehnike. Poslije sam radio s uvaženim profesorima i umjetnicima poput Sintije Hansell Bakić, Franje Petrušaneca, Maje Sunare te posebice s korepetitoricom Verom Pavasović.
Odrastali ste u centru Splita, u Varošu i na Spinutu. Vaša su generacija brojni naši estradnjaci, među njima i pokojni Dino Dvornik. Jeste li slušali njegove pjesme?
Generacija sam jednog posebnog i bogatog glazbenog izričaja u Splitu što se tiče zabavne glazbe pa u tom smislu mogu reći da sam suvremenik i prijatelj Dine Dvornika, Marijana Bana i od mlađih generacija Petra Graše.
Sjećate li se prvog koncerta?
Svakako. Prvi važniji koncert koji treba spomenuti i koji me jako usmjerio u odabiru posla i vrste umjetnosti kojom se danas bavim izvedba je Mozartova “Requiema” u ratno doba u Zadru s ansamblom splitske Opere pod ravnanjem maestra Miroslava Homena.
Relativno brzo dobili ste vrlo jake basovske uloge. Komu i čemu to valja zahvaliti?
Prije svega dirigentima koji su u tom trenutku prepoznali moje vokalne sposobnosti koje su, pretpostavljam, odgovarale zahtjevima uloge. S maestrom Ivom Lipanovićem, Zborom i Orkestrom HRT-a tako sam snimio Zajčevu operu “Nikola Šubić Zrinjski” u kojoj uloga Sulejmana Veličanstvenog ima veliku težinu. Potom, s našim mladim, ali slobodno mogu reći svjetskim dirigentom maestrom Ivanom Repušićem i Orkestrom bavarskog radija te Zborom HRT Gotovčeva “Eru s onoga svijeta”. S maestrom Tončijem Bilićem, Orkestrom i Zborom HRT snimio sam nosač zvuka s basovskim arijama iz Verdijevih opera te podosta koncertnih izvedbi opera naših i stranih autora s maestrom Nikšom Barezom koji je jako utjecao na moj glazbeni ukus i izričaj. Uloga koja mi je obilježila karijeru bio je Zaccaria u Verdijevu “Nabuccu”.
Pjevali ste na brojnim inozemnim pozornicama. Kako to da niste kao mnogi naši glazbenici “ostali vani”?
Ostati vani podrazumijeva životni stil kojeg nisam izraziti pobornik, a ujedno ne garantira visoki kvalitativni nivo kojemu treba podrediti ostatak životnih zanimanja. Osim toga, sasvim je lijepo i ugodno baviti se opernom umjetnošću u svojoj zemlji, među svojim ljudima.
S kojom ste se ulogom najviše “namučili”? Kako vam je kao verdijancu pjevati Wagnera?
Uloga kralja Filipa u operi “Don Carlos” jedna je od najslojevitijih basovskih uloga uopće. Zahtijeva veliko iskustvo, kako vokalno tako i interpretativno i bez tih pretpostavki jako ju je teško uprizoriti. Što se tiče Wagnera, uz dužno poštovanje, to je estetika koju ne razumijem baš posve, a ni tip glasa koji imam nije najsretnije rješenje za prezentaciju Wagnerovih opernih likova.
Pjevali ste puno i u Zagrebu?
Zagrebačku operu doživljavam jednako kao svoju matičnu, tu sam ostvario neke od svojih najvećih kreacija za koje je bio apsolutno zaslužan maestro Kranjčević. Posebno sam ponosan što sam imao čast sudjelovati u izvedbi dijelova iz Verdijeva “Requiema” njemu u spomen.
Vidite li nekog mlađeg basa u Hrvatskoj pred kojim je uspon?
Svakako! Trenutačno radim s jednim mladim baritonom iz Trogira pred kojim je, nadam se, lijepa karijera. Od mlađih naraštaja treba izdvojiti Lucijana Batinića koji već ima impozantnu karijeru i čiji je opseg djelovanja i širi od mog.
Miljenik ste splitske publike. Imate i stas i glas, dominirate pozornicom. Osjećate li to?
Ako se uspješna kreacija na sceni, između ostalog, može mjeriti i aplauzom, a može, to znači da je uspješno ostvarena komunikacija s publikom zbog koje se, na kraju krajeva, sve i radi.
Miješa li se politika previše u našu kulturu?
Mislim da kulturna scena u Hrvatskoj funkcionira analogno hrvatskom društvu.
Kažu da obožavate motore. Koliko vam je ta strast pomogla da upoznate svijet?
Član sam Motokluba BMW Dalmacija. Uz taj styling ili, nazovimo ga tako, hobi, obožavam putovanja i druženja.
Kako ćete na koncu obilježiti 30. godišnjicu rada?
Kad prilike dopuste, planiranom izvedbom opere “I Lombardi alla prima crociata”, a u foajeu HNK Split moći će se vidjeti fotografije iz raznih opernih predstava u kojima sam sudjelovao, kao i kostimi iz nekih produkcija.
