Godine 1978. Woody Allen bio je na vrhu svijeta. Svježe ovjenčan Oscarom za remek-djelo "Annie Hall", bio je neprikosnoveni kralj intelektualne komedije, filmaš čiji su neurotični humor i brzi dijalozi definirali jednu eru. A onda je publici, koja je očekivala novu dozu smijeha, servirao šamar.
"Interijeri" su bili sve što njegovi prethodni filmovi nisu: film bez ijednog vica, bez prepoznatljive jazz podloge, uronjen u tišinu i očaj. Bio je to emocionalni šok za obožavatelje, hladan i proračunat ulazak u svijet Ingmara Bergmana, ali na Allenov način. Radnja prati bogatu njujoršku obitelj čiji se temelji urušavaju kada patrijarh Arthur (E. G. Marshall) mirno objavi da nakon desetljeća braka napušta svoju suprugu Eve (apsolutno briljantna Geraldine Page).
Eve, mentalno nestabilna dizajnerica interijera, čiji je životni prostor - i život njezine obitelji - sveden na sterilnu paletu bež, sivih i zagasito bijelih tonova, ne može se nositi s raspadom. Njezina opsesivna kontrola i hladnoća stvorile su ono što Arthur naziva "ledenom palačom", a Arthurov odlazak prijeti da tu palaču pretvori u grobnicu.
Neizbježne su bile optužbe da je Allen tek blijeda kopija svog idola, Ingmara Bergmana. Doista, vizualna strogost, komorna atmosfera i fokus na egzistencijalnu tjeskobu odzvanjaju nordijskom melankolijom. Ipak, dublja analiza, koju su rani kritičari često propuštali, otkriva da su teme filma suštinski "allenovske". Dok se Bergmanovi likovi bore s tišinom Boga i primarnim strahovima, Allenovi junaci pate od specifično američke bolesti: paralize uzrokovane viškom slobode, novca i slobodnog vremena. Tjeskoba uspješne pjesnikinje Renate (Diane Keaton), koja na psihijatrijskom kauču propituje svrhu umjetnosti i strahuje od smrti, ili unutarnji nemir njezine sestre Joey (Mary Beth Hurt), koja osjeća "stvarnu potrebu da nešto izrazi, ali ne zna što ni kako", problemi su koji niču iz dokolice i narcizma više klase. To nisu Bergmanovi seljaci koji se suočavaju sa sudbinom, već privilegirani intelektualci čija je najveća tragedija nemogućnost pronalaska smisla u svijetu koji im je sve omogućio. Allen je ovdje definirao vlastiti teritorij, onaj koji će kasnije istraživati u filmovima poput "Hannah i njezine sestre" i "Zločini i prijestupi".
U središtu te ledene palače nalaze se tri sestre, svaka na svoj način oštećena majčinom otrovnom savršenošću. Renata je umjetnica čiji je javni uspjeh u oštrom kontrastu s privatnim kaosom; njezin brak s neuspješnim i ogorčenim piscem Frederickom (Richard Jordan) poligon je za pasivnu agresiju i alkoholizam. Najmlađa sestra Flyn (Kristin Griffith), glumica u drugorazrednim TV serijama, naizgled je najpovršnija, no u rijetkim trenucima iskrenosti pokazuje iznenađujuću dozu samosvijesti i prihvaćanja vlastitih ograničenja, nešto što njezinim ambicioznijim sestrama nedostaje. Ipak, emocionalno srce filma kuca u Joey. Ona je očeva miljenica, ali majčin vječni projekt koji nikad nije zadovoljio standarde. Ona prezire majčinu fiksaciju na Renatin talent, ali je istovremeno i sama opsjednuta vlastitim kreativnim neuspjehom. Njezina je muka, kako primjećuju neki analitičari, muka osjetljive osobe bez talenta, publike koja duboko razumije umjetnost, ali je ne može stvarati. Ona je sirova, često naporna, ali njezina je bol autentična i predstavlja tragični paradoks mnogih koji žive u sjeni velikih kreativaca.
Vizualni jezik filma, koji potpisuje majstor fotografije Gordon Willis, ključan je za razumijevanje unutarnjih svjetova likova. Gotovo cijeli film odigrava se u zatvorenim prostorima, klaustrofobičnim stanovima i kućama čija je beživotna estetika odraz Eveine duše. Willisova kamera drži likove na distanci, često ih snimajući kroz stakla, okvire vrata ili u prostranim, praznim sobama gdje djeluju sićušno i izgubljeno. Najsnažnija i najbizarnija scena filma jest Evein prvi pokušaj samoubojstva. Metodično, gotovo obredno, ona lijepi pukotine oko prozora i vrata crnom izolir trakom, čija boja savršeno odgovara uzorku na njezinoj haljini. Čak i u činu samouništenja, estetika mora biti besprijekorna, red mora biti uspostavljen. Dok leži na kauču čekajući smrt, svjetla grada kroz prozor stvaraju dojam kozmičkog sprovoda, hladnog i savršeno uređenog, baš poput života kakav je pokušavala nametnuti svima oko sebe.
Krhku, kontroliranu ravnotežu obitelji u potpunosti narušava dolazak Pearl (Maureen Stapleton), žene koju Arthur namjerava oženiti. Pearl je antiteza svega što Eve predstavlja. Ona je glasna, topla, prizemna i, u očima sestara, beznadno "vulgarna". Njezina pojava u jarko crvenoj haljini na obiteljskom okupljanju doslovno probija sivilo filma, simbolizirajući upad sirovog, nefiltriranog života u sterilni svijet koji je Eve stvorila. Vrhunac sukoba događa se kada Pearl, plešući radosno i nespretno, slučajno sruši skupocjenu bež vazu. Joey eksplodira u bijesu, urlajući na nju da bude oprezna, a njezina reakcija jezivo zrcali scenu s početka filma u kojoj Eve napada Joey jer "preglasno diše". U tom trenutku postaje jasno koliko je duboko majčin otrov prodro u nju; borila se protiv majčine kontrole samo da bi na kraju postala njezin odraz. Taj trenutak potvrđuje da se od obiteljskog nasljeđa, koliko god ga se gnušali, ne može pobjeći.
Tragični klimaks odvija se tijekom vikenda Arthurova i Pearlina vjenčanja. Dok se obitelj okuplja u staroj kući na plaži, potisnute frustracije izbijaju na površinu. Frederick, pijan i poražen, pokušava silovati Flyn. Joey, sama u mraku, doživljava viziju svoje majke, sablasne i tihe. U tom trenutku konačno uspijeva izgovoriti sve što nikada nije: optužuje Eve da obožava samo talent, pitajući je što preostaje onima koji ne mogu stvarati. Nedugo zatim, Eve ulazi u ocean. Joey juri za njom u pokušaju da je spasi, ali i sama se počinje utapati. Iz ledene vode izvlači je njezin dečko Michael, a život joj, simbolično, vraća Pearl, žena u crvenoj haljini, oživljavajući je dahom usta na usta. Život, u svom "vulgarnom" obliku, pobjeđuje savršenu, uređenu smrt. Film završava ikoničnim, iako od nekih kritičara osporavanim kadrom: tri sestre stoje pokraj prozora, gledaju u mirno more i napokon su slobodne od majčine prisutnosti.
U trenutku izlaska, "Interijeri" su podijelili kritiku. Dok su jedni hvalili Allenovu hrabrost i bili zadivljeni izvedbama, drugi su, poput utjecajnog Vincenta Canbyja iz New York Timesa, odbacili film kao pretencioznu i neuspjelu imitaciju Bergmana, pitajući se "što film uopće želi reći". No, desetljeća koja su uslijedila bila su blagonaklonija. Danas se "Interijeri" smatraju jednim od ključnih i najpodcjenjenijih filmova u Allenovoj karijeri, hrabrim korakom koji je pokazao njegovu svestranost i otvorio put budućim dramskim ostvarenjima. To je film koji se gleda s grčem u želucu, djelo koje odbija pružiti utjehu ili lake odgovore. Njegova snaga leži upravo u toj beskompromisnoj ozbiljnosti, u načinu na koji secira bolne obiteljske istine i pokazuje kako potraga za estetskim savršenstvom može dovesti do potpunog emocionalnog bankrota. Gledati ga danas znači svjedočiti trenutku kada se jedan od najvećih američkih komičara usudio zaviriti u najmračnije ponore ljudske duše i od tamo se vratiti s potresnim, ali nezaboravnim umjetničkim djelom.
*uz pomoć AI
Otvori KEKS Pay
