Veljko Vidak

Hrvatski umjetnik koji je godinu dana u Finskoj snimao neobičan pothvat velikog redatelja

Privatna arhiva
05.02.2025.
u 09:14

"Zbog Akija Kaurismäkija moja se obitelj s bebom morala preseliti u Finsku", kaže slikar i redatelj s kojim smo razgovarali uoči hrvatske premijere filma "Cinema Laika" koja će se održati sutra u Dokukinu KIC

U Zagrebačkom Dokukinu sutra će hrvatsku premijeru imati “Cinema Laika”, debitantski dugometražni film hrvatskog vizualnog umjetnika Veljka Vidaka. Film je to koji bilježi neobičan pothvat u kojem najveći finski redatelj Aki Kaurismäki u metalurški gradić u Finskoj prvi put u povijesti donosi – kino. Koristeći reciklirano drvo, metal te rabljeni namještaj, Kaurismäki i stanovnici Karkkile zajedničkim snagama grade kino Laika, mjesto koje ima potencijal postati kulturno srce malenoga grada i ruralnog kraja koji ga okružuje.

Snimajući film, Veljko Vidak proveo je godinu dana živeći među stanovnicima Karkkile te snimajući umjetničke veličine poput Akija Kaurismäkija i Jima Jarmuscha. Nakon premijere u 2023. godini, s filmom je doslovno proputovao svijet – prikazali su ga u čak 25 zemalja, a sada napokon stiže i u Hrvatsku.

Međunarodno ste prvo bili poznati kao slikar, a nakon preseljenja u Pariz i kao filmaš. Koja je vaša veza s Akijem Kaurismäkijem?

Priča počinje 2014. godine, kada sam se nakon završene filmske škole u Parizu preselio u Berlin. Tamo sam godinu dana gledao po tri-četiri filma dnevno, a ukupno sam ih pogledao oko 700-800, kao svojevrsni nastavak školovanja. U zadnjoj fazi te intenzivne cinefilije ponovno sam pogledao Kaurismäkija, cijeli njegov opus u samo sedam dana. Dan nakon toga bilo je otvorenje Berlinalea. Na putu prema kinu, na Potsdamer Platzu vidio sam Akija kako na terasi restorana sjedi sam. Uzeo sam stolac i počeli smo razgovarati. Svidjelo mu se kako govorim o filmu pa mi je dao svoj kontakt. Kasnije sam otišao sam na njegov Midnight Sun Festival, na kojem smo proveli puno vremena družeći se. Kada sam 2021. čuo da gradi kino u napuštenoj ljevaonici, nazvao sam ga i pitao smijem li ga posjetiti. Rekao je da sam dobrodošao i tako je sve počelo.

Vi ste u ovom filmu scenarist, redatelj, snimatelj, montažer… Radite li uvijek tako?

Moja supruga Emmanuelle Felce Vidak i ja imamo malu produkcijsku kuću pa smo i ovdje napravili sve – od scenarija do prodaje. Meni to nije teško jer kao slikar volim raditi sam. Kad smo počeli, bilo je ljeto, nije se moglo organizirati ikakvu veću strukturu jer bi prošlo vrijeme gradnje kina koje smo htjeli zabilježiti. Zbog snimanja smo se supruga, naša beba i ja preselili u Finsku. Na kraju smo tamo ostali godinu dana. Aki je pomogao ispregovarati cijenu stana. Bio nam je prvi susjed, viđali smo se svaki dan, radili skupa na filmu, a bio sam mu i glavni slikar za uređenje kina. On to jako cijeni, pogotovo jer je i njegova žena slikarica.

Dakle, u filmskom radu pomaže vam što ste i uspješan likovni umjetnik?

To mi je jako važno, jer kao slikar naučite gledati. Aki duhovito kaže da jednako vremena potrošite ako stavite kameru na pravo ili na krivo mjesto. Kao slikar, ja u svakom prostoru tražim pravi kadar. Pristalica sam vizualnog filma, kao Tarkovski. Njegova vas svaka slika uvuče u prostor. Bresson je govorio da kadar mora izraziti nešto prije nego što se glumac izrazi. I Aki namješta sve svoje kadrove, iako ima snimatelja s kojim radi od početka. Svaki je kadar važan – ako nema neku dublju estetsku ili filozofsku dimenziju, ne može ostati u filmu. Kao snimatelj i montažer radim po nekoj likovnoj intuiciji. To je sve autorski rad, teško mi je pustiti ikome da uđe u taj moj proces.

U “Cinema Laika” citirate Godardov odgovor na pitanje što je film. Ako ga proširimo – što je za vas kino?

Kada sam studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u blizini je bila Kinoteka pa sam bar pola vremena provodio tamo. Tu sam vidio velike filmove, a kad sam došao u Pariz, u ovdašnjoj kinoteci otkrio sam čuda. Vjerujem da Pariz ima najviše kina na svijetu, tu je filmofilija zaista nešto posebno, kao da je svaki dan filmski festival. Mnogi moji prijatelji imaju godišnje karte za kina, kao što imaju i karte za javni prijevoz, jer oboje je sastavni dio života. Ja često odem u kino da i ne pogledam program, jer znam da će me dočekati nešto dobro. I nisam jedini kojem je baš taj grad otvorio vrata filmskog puta. Wim Wenders je došao u Pariz kao slikar, a završio kao redatelj. Kim Ki-duk otišao je studirati slikarstvo, a u Koreju se vratio kao redatelj. Jarmusch je došao u Pariz kao student književnosti, a vratio se kao filmaš. Primjera je mnogo.

Drago mi je što ga spominjete, jer sam se zaista iznenadila vidjevši Jarmuscha u vašem filmu. Kako je do toga došlo?

Dok smo živjeli u Finskoj, Aki i ja bismo se svako jutro našli na kavi. Te naše susrete zvali smo “Coffee and Cigarettes”. Jedno jutro dolazim ja u osam, parkiram svoj Volvo iza njegova. Aki sjedi sam na terasi pokraj rijeke i kaže: “Samo sam s dvije osobe ovako razgovarao o filmu – s tobom i Jimom Jarmuschem.” U našem filmu nisam želio previše poznatih osoba, ali htio sam jedan radikalni rez, da uđe osoba iz sasvim drugog svijeta, i pomislio sam: Jarmusch u New Yorku. Napisao sam mu pismo koje je bilo takvo da, ako je ljudsko biće, ne može reći ne. Jarmusch je odmah pristao. Kad je imao europsku turneju sa svojim bendom Sqürl, sve je bilo rasprodano osim Antwerpena. Sjeo sam na vlak i otišao tamo. Kad sam bio ispred dvorane, nazvao sam njegovu producenticu. Ona je sredila je da dođem u backstage, gdje smo sve prijateljski dogovorili. Razgovor smo snimili u newyorškom Anthology Film Archives. Nakon što smo završili, Jarmusch je rekao: “Na tom mjestu gdje je tvoja kamera, tu sam snimio prvu scenu “Coffee and Cigarettes”. I tako se naša priča zavrtjela od Finske do tog mjesta pa natrag.

Je li istina da Kaurismäki nije znao da ste snimali Jarmuscha?

Istina je! Znao sam da je Akija teško fascinirati pa sam htio da to bude moje veliko iznenađenje. Kako je kao koproducent želio pogledati film u montaži, prikazali smo mu ga bez tog dijela. Zamolio sam suradnike da mu nitko do premijere ne kaže što pripremamo, ali na kraju mi je bilo teško procijeniti je li znao. Reagirao je kao Finac, a oni ne pokazuju emocije.

Dakle, njegovi filmovi istinitiji su nego što nam se možda čini?

Apsolutno, pogotovo u ruralnim područjima! Tamo su kaurismäkijevski momenti na svakom koraku. Kod njega je to sve dodatno stilizirano, što je bila vodilja i za moj film, jer mi je pokazao da stilizacijom dolazimo najbliže istini.

“Cinema Laika” je nakon premijere prikazana na tridesetak festivala u 25 zemalja, sada imate i međunarodnu kinodistribuciju... Ima li razlike u tome kako publika u pojedinim zemljama reagira na film?

Upravo se vraćam iz Japana, u kojem naš film igra u pedeset dvorana – pokrili smo čitav teritorij, od Okinawe do Hokkaida. Distribucija se odvija u takozvanim miniteatrima, to su mala arthouse kina oko kojih je ujedinjena čitava zajednica. Moram vam reći da sam iskreno oduševljen japanskom kulturom, tamo je ideja malih kina još živa, još uvijek postoji ideja umjetnosti, koja se pomalo izgubila na Zapadu. Oni u filmu traže spiritualnu kvalitetu. Prije toga bili smo u Americi – New York, Pittsburgh, Cleveland, Seattle… Bilo mi je zanimljivo vidjeti da je Amerika točno takva kakvom je prikazuju na filmu, a Japan je mnogo zanimljiviji od onoga što o njemu gledamo. U SAD-u smo posjetili i gradić Akron, u kojem je rođen Jarmusch, te upoznali ženu koja je sama prikupila novac da u tom gradu otvori kino. Kod njih je sve na tržištu, kultura ovisi o privatnom kapitalu. Nasuprot Americi je europski, odnosno francuski model, u kojem država ulaže u kulturu kao važan dio nacionalnog identiteta. A tu je i japanski model, u kojem lokalne zajednice ulažu u kina u svojem kraju. Možda su to tri različita pogleda na svijet, ali ideja očuvanja malih kina je univerzalna. Vjerujem da će rezonirati i s publikom u Hrvatskoj.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije