Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Vizualna umjetnost

'HAZU je u sporu s hrvatskim društvom koje prezire, ali od kojeg uzima enorman novac'

"Ovu farsu mogao bi prekinuti Sabor podvlačenjem crte pod 30 godina djelovanja Zakona o HAZU i utvrđivanjem koliko je štete naneseno kulturnom dobru. Potom trebaju slijediti odluke kako spasiti što se još spasiti može" kaže Branko Franceschi, ravnatelj NMMU.
18. studenoga 2021. u 11:42 1 komentara 417 prikaza

Surova ovrha Bukovčeve slike “Mlada patricijka” sa zidova Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i njeno preseljenje u depo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti dio je hrvatske javnosti iznenadila, a dio razgnjevila. No, nakon višegodišnjeg sudovanja koje je bilo puno preokreta, Bukovčevo je remek-djelo pripalo Akademiji, a Akademija je sliku izdvojila iz zbirke državnog muzeja koji je u nadležnosti države. Takvom se finalu iz petnih žila protivio ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, povjesničar umjetnosti Branko Franceschi, s kojim razgovaramo o doista bolnim, gotovo trilerskim aspektima dugogodišnjeg spora između dvije važne hrvatske kulturne institucije čiji su interesi i imovina isprepleteni i metaforički i fizički.

odgovor nikole albanežea Želim doživjeti povratak 'Mlade patricijke' u okruženje kojemu sadržajno pripada

Revizori Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti odnijeli su Bukovčevu “Mladu patricijku” iz prostora Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Što ćete staviti na njeno mjesto?

Nisu revizori HAZU, već sudska ovršiteljica i odvjetničko društvo Hraste uz asistenciju djelatnika Kunsttransa. Zasad će na mjestu „Mlade patricijke“ ostati simbolična praznina, a u budućnosti ćemo postaviti jedan od radova iz zbirke muzeja koji će poput „Mlade patricijke“ kao dio triptiha predstavljati umjetnost s prijelaza 19. u 20. stoljeća. Naime, na ulaznom stubištu postavljene su tri slike od kojih svaka predstavlja jedan dio razdoblja koje je u našem djelokrugu. Do sada su to bila tri portreta koje su izveli Bukovac, Šulentić i Kulmer. Možda se odlučimo i za neki drugi slikarski žanr. Želja nam je da odmah nakon ulaska u muzej posjetiteljima signaliziramo da je djelokrug NMMU umjetnost nastala od sredine 19. stoljeća do naših dana. Za sada smo postavili smo ploču sa snimkom skidanja „Mlade patricijke“ koja komemorira cijeli slučaj.

Kako se to nekadašnja Moderna galerija, a današnji Nacionalni muzej moderne umjetnosti našao u sporu s HAZU i u pogledu prostora u koji je smješten i u pogledu fundusa?

Spor je proizašao iz odluke HAZU da tuži NMMU zbog vlastitih povijesnih odluka. Naime, NMMU je osnovan kao samostalna institucija 1905. godine, a od 1934. djeluje u palači Vranyczany-Dobrinović. Partijskom odlukom Saveza komunista RH 1947., a protivno mišljenju uprave Muzeja i struke, Muzej je nasilno pripojen HAZU. Potom HAZU pokreće revolucionarnu promjenu svih institucija pod svojom upravom koja, prema njihovu planu, podrazumijeva i premještanje umjetnina pa iz Moderne umjetnine odlaze u Strossmayerovu galeriju, Kabinet grafike i Gliptoteku, a u Modernu se dopremaju slike iz fundusa Akademije. Po konceptu, volji i odluci Akademije, slike se tada unose u zbirku Moderne te se zbirka kao cjelovito i nedjeljivo kulturno dobro zaštićuje zakonom. S obzirom na to da pod upravom HAZU institucije zamiru, Moderna se 1974. zajedno sa svojom zaštićenom zbirkom po zakonu i dogovorom razdružila s HAZU. HAZU sad očito žali zbog svojih odluka. U principu ono što se događa jest da namjeravaju slike iz režima muzejskog, javnog vlasništva prebaciti u režim svog, privatnog vlasništva. To je suprotno odredbama Zakona o muzejima, Zakona o kulturnom dobru, pravilnicima koji reguliraju muzejsku djelatnost, mišljenju DORH-a, mišljenju triju ministara i dvaju saziva Hrvatskoga muzejskog vijeća koje mora izdati suglasnost za izdvajanje umjetnine iz fundusa. Glede prostora, Vranyczanyjevu palaču je pred rat Banovina Hrvatska kupila za potrebe muzeja, a 1947. nasilnim preuzimanjem HAZU postaje njenim upraviteljem. Nakon usvajanja Zakona o HAZU 1991,. godine u jeku Domovinskog rata HAZU se upisuje u vlasništvo nad svim zgradama kojima je bila upraviteljica. Time se golema vrijednost i kvadratura državnog vlasništva prebacuje u privatni portfelj HAZU. U biti HAZU se s NMMU spori samo nominalno, a zapravo se spori s Ministarstvom kulture i medija, dakle s Vladom, dakle s državom, dakle s hrvatskim narodom.

Je li vaš muzej svojevrsni talac Hrvatske akademije? I može li itko prekinuti tu talačku dramu?

U pravu ste, i zbog takvog se NMMU ne može razvijati. HAZU se ne savjetuje, HAZU sve određuje odlukama koje su ponižavajuće i koje uopće ne razmatraju potrebe ni kulturnog dobra, ni muzeja, ni njegovih zaposlenika, ni interes društva. Upravo se sad po gotovom, nama još nepoznatom scenariju koji je donesen bez konzultacija s muzejom, planira obnova Vranyczanyjeve palače javnim novcem. Predstavnik NMMU pozvan je tek na sastanak Koordinacije koja se bavi tehničkim pitanjima i odbija svaki razgovor o sadržajima i funkciji zgrade. Ovu farsu mogao bi najučinkovitije prekinuti Sabor RH, i to podvlačenjem crte pod trideset godina djelovanja Zakona o HAZU i utvrđivanjem koliko je štete u toj dobroj namjeri naneseno kulturnom dobru i imovini države i hrvatskih građana. Potom trebaju uslijediti odluke kako spasiti što se još spasiti može.

Jeste li razmišljali o tome da poštujete traženje akademika i da ispod svake slike na koju oni polažu vlasnička prava napišete da je u vlasništvu HAZU? Ili bi to otvorilo nove fronte i nove sudske sporove?

To bi bilo protivno svim zakonima koje sam gore naveo. Napisati da je slika vlasništvo nekog drugog znači izdvajanje umjetnina iz zaštićenoga kulturnog dobra muzejske zbirke. Nije to jednostavno kako HAZU tvrdi. Njihova krajnja želja jest da umjetnine budu njihovo privatno vlasništvo, što uključuje i mogućnost prodaje, a da porezni obveznici plaćaju sve troškove. Osim pravne nemogućnosti, riječ je o kukavičjem jajetu. Naš prijedlog za „Mladu patricijku“, koja je sudskom odlukom predana u privatno vlasništvo, jest da je HAZU donira muzeju, što ćemo s ponosom istaknuti u legendi pod slikom. Poslanje HAZU koja je donacijama i osnovana, jest pomagati razvoj kulturnih institucija, a ne parazitirati na njihovu radu. HAZU od društva godišnje dobiva enormna proračunska sredstva, dakle javni novac, a istovremeno su sve institucija kojima upravlja i sve zgrade u statusu kulturnog dobra kojima su vlasnici u vidljivo lošem stanju.

Na koliko još slika koje su dio iznimnog fundusa vašeg muzeja HAZU polaže svoja vlasnička prava? I očekujete li daljnje ovrhe? I potražujete li i vi neke slike koje u posjedu ima HAZU?

HAZU je sebi u plan zacrtao i od Hrvatskoga muzejskog vijeća zatražio još 1996. brisanje 1034 umjetnine iz inventarnih knjiga NMMU. Smatramo da im je presuda za „Mladu patricijku“ samo model po kojem će nastaviti tužiti Muzej, odnosno državu. Otkad sam došao na mjesto ravnatelja, poput svojih sam prethodnika izvrgnut sustavnom institucionalnom nasilju dopisima u kojima me HAZU upozorava da ću osobno biti odgovoran za enormne troškove kad nas oni tuže. Muzej ne potražuje umjetnine koje su iz njegove zbirke odlukom HAZU izdvojene u njihove muzejske institucije. Najprije smatramo to besmislenim, a zatim nemamo novca koji je za to potreban niti bi nam naš osnivač odobrio taj trošak. Sve su te umjetnine uvedene u zbirke referentnih institucija i nama kao muzealcima to znači da su te institucije njihovi vlasnici. Očekivali biste da će stav HAZU, ako već svoje povijesne odluke dovodi u pitanje, biti da se sve umjetnine vrate u izvorne institucije, ali ne – HAZU te umjetnine želi zadržati i preuzeti sve što po bilo kojoj osnovi smatra svojim.

Vi ste muzej u državnom vlasništvu. Može li država na bilo koji način zaštititi vaš fundus i njegovu cjelovitost jer se tu radi o zaštićenom kulturnom dobru?

Stav DORH-a kao čelne institucije zadužene za čuvanje i kontrolu državne imovine jest da je sudska presuda te vlasništvo HAZU nad Vranyczanyjevom palačom pravno upitno. Zašto DORH više ništa ne poduzima, nije pitanje na koje ja mogu dati odgovor. Smatram da bi vlada trebala djelovati u zaštiti javnih interesa, a nadasve Sabor, čijom je odlukom HAZU osnovan i donesen Zakon o HAZU. Smatram to njihovom moralnom i političkom obvezom.

Među redovitim članovima HAZU su važni hrvatski likovni umjetnici koji surađuju s vašim muzejom. Jesu li oni mogli biti moderatori pomirenja između Akademije i Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti?

Kad sam stupio na mjesto ravnatelja i kad sam shvatio složenost cijele situacije, pomislio sam da bi to moglo biti rješenje. Smatrao sam da članovi Likovnog razreda vjerojatno nisu upoznati sa slučajem pa sam im svima poslao detaljan pregled cijele situacije. Svega me je nekolicina poslije nazvala i izrazila svoju nemoć. Smatram da uprava HAZU podjednako prezire svoje članstvo s kojim se uopće ne konzultira o svojim potezima, kao i cijelo hrvatsko društvo, za koje očekuje da će bespogovorno u enormnim iznosima financirati sve njihove potrebe iz sve tanjeg budžeta.

PRENESENA U HAZU Provedena ovrha 'Mlade patricijke'. Ravnatelj muzeja: 'To je crni petak za hrvatsku kulturu'

Mislite li da je vrijeme da se država ozbiljno pozabavi novim prostorom za vaš muzej? Svojedobno ste govorili o zgradi burne povijesti na Trgu žrtava fašizma, koja je, gle slučajnosti, također u vlasništvu HAZU, ali već godinama zjapi prazna?

Ta je nesretna građevina pravi primjer kako HAZU upravlja svojim nekretninama. Iz nje kao i iz Vranyczanyjeve palače rastu stabla. U zgradi inače stanuje četvero stanara koji su suvlasnici, a njihova se prava danimice krše. HAZU oglašava najam zgrade za hotel kao da njih nema. Žalosno je da vrh hrvatske znanosti i umjetnosti za namjenu te zgrade ne može domisliti ništa društvu korisnije doli hotela koji će koristiti samo njima. Da se brinu o koristi društva, tu bi upropaštenu nekretninu predali nekoj od muzejskih institucija, pa makar i omraženome im NMMU. To je njihovo poslanje: pomagati, razvijati, a ne eksploatirati. Zamislite da je u toj zgradi smješten NMMU, a na trgu u Meštrovićevu paviljonu već je HDLU. Ne treba puno mašte da se vidi kakav bi Trg žrtava fašizma tad veličanstveno izgledao i koje bi značenje imao u životu grada. Inače, sad se radi na projektu statičke konsolidacije i uopće obnove Vranyczanyjeve palače. Europska sredstva koja je Hrvatska dobila za obnovu od potresa trebala bi se iskoristiti da se institucije u oštećenim zgradama unaprijede i razviju. U svezi s tim Ministarstvo je vodilo pregovor s HAZU da oslobodi Vranyczanyjevu palaču za potrebe Muzeja, a da u njoj eventualno ostane Kabinet grafike. Dok zavlače pregovore s Ministarstvom, u HAZU o tome i ne razmišljaju, već sve rade po svom planu koji nitko ne zna. Naravno, o obnovi se s NMMU uopće ne savjetuju. Uključili su nas u rad Koordinacije koja se bavi tehničkim aspektima provedbe obnove a da ništa ne znamo o sadržajima koji su u predviđeni.

Brojni naši muzeji imaju problem s premalim prostorom. Taj je problem još veći nakon nedavnih potresa, pa će grad Zagreb umjetnine iz depoa smještati i u hale Zagrebačkog velesajma. Kako taj problem sustavno riješiti? I pate li naši muzealci i galeristi zbog viška umjetnosti?

Što bi bio višak umjetnosti? Mislite na bogatstvo muzejskih fundusa? Smatram da je važnije razmišljati kako ih prezentirati nego ima li tu predmeta koje ne bi trebalo čuvati. To je važno muzeološko pitanje za koje je potreban poseban razgovor. Istina je da svi naši muzeji rade ispod suvremenoga muzeološkog standarda, a posebno kad su posrijedi čuvaonice. Već se desetljećima zagovaraju centralne čuvaonice, ali ni tu između Grada Zagreba i Ministarstva ne postoji suglasje pa sad svatko od njih, natjeran potresom, pokušava pronaći rješenje za svoje institucije koje, ako bude dobro realizirano, znači uspostavu čuvaonica kao centraliziranih sustava u kojima muzeji čuvaju glavninu svog fundusa. To je model koji postoji, nije ništa novo. Šteta da smo za to trebali čekati potres.

I vaši prethodnici na mjestu ravnatelja Moderne galerije imali su problema s HAZU. Zašto se o tome nije više govorilo kada je problem bio u začecima?

Pretpostavljam da su moji prethodnici smatrali da će probleme efikasnije riješiti razgovorima u kancelarijama i ministarstvima, bez prisutnosti javnosti. Kolega Zidić je tako s tadašnjim predsjednikom HAZU akademikom Supekom dogovorio da se Vranyczanyjeva palača dogovorno prepusti Muzeju u zamjenu za zgradu bivšega Kemijskog instituta na Strossmayerovu trgu koji bi pripao HAZU. HAZU je dobio zgradu Kemijskog instituta, akademik Supek je u međuvremenu umro, a njegov nasljednik akademik Padovan je Zidiću rekao da ga njihovi usmeni dogovori ne obvezuju. Nevjerojatno ponašanje. U zgradi Kemijskog instituta je danas famozna Knjižnica HAZU o čijem djelovanju nitko ništa ne zna, a i na webu HAZU nema ni slova. Moj je stav da jedino informirana javnost i upozoravanje na postupke i strategije HAZU u javnom prostoru mogu dovesti do promjene.

Imate li možda i drugih sporova u vezi s vlasništvom nad umjetninama? Što je s onih desetak slika ruskog umjetnika Nikolaja Reriha za koje se spominjalo da ih potražuje ruska država?

Slike Nikolaja Reriha su u našoj zbirci, tu dileme nema. Tu su zbog njegove strategije da u skladu sa svojim teozofskim načelima na više točaka u svijetu razmjesti svoje umjetnina. Ti radovi nemaju nikakve poveznice s ruskom državom. Međutim, u pohrani su NMMU umjetnine koje su u muzej donesene nakon što su za NDH ili po odluci poslijeratnih sudova oduzete vlasnicima. Riječ je o potpuno drukčijem statusu od slika koje su inventirane u fundus muzeja. Tu se NMMU razlikuje od HAZU, koji je takve umjetnine upisao u svoje zbirke i ne želi ih vratiti već trećoj generaciji vlasnika koji ih potražuju. Skandalozno je i tragično čitati zapisnik pokojnog kolege Ivančevića koji je još početkom dvijetisućitih kao sudski vještak kontrolirao stanje umjetnina i namještaja obitelji Weiss koji su u posjedu i zbirkama HAZU.

Imate li kao važan Nacionalni muzej uopće sredstava za otkup umjetnina ili ste u poziciji da čekate donacije umjetnika i njihovih nasljednika?

Iduće ćemo godine, zahvaljujući Ministarstvu kulture RH, otkupiti dva rada po razumno dogovorenim cijenama. Dobivamo jako malo sredstava. Ustanovio sam komisiju za otkup, sada radimo na strategiji otkupa. Nadamo se boljim vremenima i očekujemo da ćemo, kad predstavimo jasan plan otkupa, moći kod osnivača bolje opravdati svoja potraživanja.

Prijepori oko bukovca 'Akademici sjede na stolicama oduzetima obiteljima u NDH'

Što mislite o praksi po kojoj bi umjetnici bili honorirani za izlaganje njihovih djela u javnim muzejima i galerijama?

Složeno pitanje. Osobno nisam pobornik premda razumijem stav umjetnika koji se osjećaju, blago rečeno, zanemarenima s obzirom na to da su svi ostali koji su uključeni u organizaciju njihovi izložbi plaćeni. Smatram da su plaćeni zato što su svi angažirani za umjetnika i njegovu izložbu koja je, pogotovo kad je održana u muzeju, ključna za njegovu afirmaciju i pozicioniranje unutar sustava, što u kontekstu razvijenog tržišta umjetnina ima izravan utjecaja na cijenu njegova rada. U tržišnom je smislu muzejska izložba za umjetnika ultimativni marketing. To funkcionira čak i u našem kulturnom kontekstu. Umjetnici danas imaju prilike i natjecati se za sredstva za produkciju rada i neke troškove ako imaju dogovorenu izložbu u muzeju. Najveći je problem što kod nas ne postoji legalno tržište umjetnina zahvaljujući kojem bi umjetnici, jednom kad dožive muzejsku verifikaciju, mogli osigurati egzistenciju prodajući radove. Izbor umjetničkog zanimanja je ozbiljna životna odluka sa svojim posljedicama, kao i svaka druga. Stav umjetnika jest da su kustoska i muzejske struke nešto što parazitira na njihovim plećima. Po mom mišljenju, riječ je o povijesno nastalim strukama koje imaju svoju jasnu društvenu ulogu u stvaranju kulturnog ozračja koje trebaju činiti otvorenijim i senzibiliziranijim za kreativnost kako umjetničku tako i svih ostalih pojedinaca. 

Mate Rimac i Christophe Piochon dočekuju francuskog predsjednika Emmanuela Macrona ispred hotela Esplanade
FIZIČKI OBRAČUN
Rasistički ispad u Zagrebu, Rimac: 'Šokiran sam i tužan, napali su naše radnike'
Hrvatski Telekom
Temeljem korisničkih iskustava
Hrvatski Telekom osvojio nagradu za najbolju fiksnu mrežu
  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Brankko:

    Zanimljivo: g. Franceschi zna čitati misli jedne apstraktne ustanove: on je pročitao njezine misli da ona prezire svoje članstvo bla bla bla. Zanimljiva je pojava u našemu društvu, naročito u političara, kako jedni ljudi znaju što drugi misle. Čitači misli, ah.