Venecija ovih dana pulsira drugačijim ritmom. Predotvaranje 61. Bijenala, najstarije i najznačajnije međunarodne izložbe na svijetu, taj grad je ponovno transformiralo u svjetsko središte umjetnosti. No, istovremeno, ovaj je početak među politički najnabijenijim do sada. Obilježili su ga prosvjedi protiv sudjelovanja Rusije i Izraela, ostavka međunarodnog žirija, protestna akcija Pussy Riota u Giardinima... Taj se kontrast na određen način odražava i u konceptu ovogodišnjeg hrvatskog paviljona, izložbe nazvane "Potaknuta strahom i ljepotom" Dubravke Lošić. S tom dubrovačkom umjetnicom smo imali priliku razgovarati uoči otvaranja našeg paviljona, ove godine smještenog u prekrasnoj Palači Zorzi.
U suradnji sa kustosom Brankom Franceschijem, Lošić je izabrala predstaviti sedam svojih umjetničkih ciklusa - Imago Anima, Rozarij, Kiše Pariz, Libertas Bells, Alba Albula, Tondo i Morske Psine. No, nije to, kao što neki govore, retrospektiva njenog djelovanja, kaže nam. "Ti ciklusi - oni nikada zapravo nisu završeni. Oni se uvijek isprepliću. Kroz njih smo osmislili cijelu temu i priču koja počiva, kao što i naslov izložbe kaže, u onom prostoru između straha i ljepote".
Kazali ste kako ste navikli izlagati u napuštenim tvornicama, prljavim prostorima… Palazzo Zorzi definitivno nije to, ali ni klasična galerijska bijela kocka. Kako ste se mu se prilagodili?
Moram priznati da sam, kada smo birali prostor za izložbu, imala neke drukčije ideje i razmišljanja. Nakon što nam je ponuđen Palazzo Zorzi, trebalo mi je neko vrijeme da uopće uspijem vidjeti sebe i svoje radove unutar tog prostora. Često sam tu dolazila i razmišljala te tek nakon četvrtog posjeta uspjela sam ga osjetiti. I od tada sam mirna. Mislim da sam uspjela pronaći rješenje i suradnju prostora, mojih radova, mene i svega što sam zamislila. Nije bilo jednostavno - palača je divna, ali i izazovna za postavljanje radova, jer nismo smjeli baš ništa dirati, bušiti, učvršćivati… Međutim, imala sam izvrsne suradnike i mislim da smo osmislili elegantan, a opet funkcionalan postav.
Voljela bih zato još jednom istaknuti i zahvaliti se cijelom timu ljudi koji mi je pomogao da to ostvarim, od obrta Može iz Splita, Kunsttransa iz Zagreba do UNESCO-a u čijem prostoru je izložba ostvarena. Naravno, kustosu Branku Franceschiju koji me je predložio, uz pordšku NMMU u Zagrebu, i Ministarstvu kulture koje me je podržalo. Moji dugogodišnji suradnici, fotografkinja Veronica Arevalo, dizajner Dominic Horn, asistentica Lukra Širok i asistentica fotografkinje Kristina Skvrce bili su mi posebna podrška, donator Zaklada Adris, sponzori među kojima su Turistička zajednica grada Zagreba, Orbico grupa, Microline… Mogla bih nabrajati i nabrajati. No to nije puka kurtoazija, već stvarna zahvalnost. Važno mi je spomenuti ih sve jer time na neki način želim poručiti i mladima koji se bave umjetnošću, i drugim, možda ne toliko popularnim zanimanjima - da vrijedi biti strpljiv i da se uvijek može naći podrška, ljudi koji će prepoznati tebe, tvoj rad i odlučiti ti pomoći ne tražeći ništa zauzvrat.
Imam dojam da radovi moraju biti jako snažni da ih ne bi, ako možemo to tako reći, "progutalo", jedno ovakvo mjesto koje je samo po sebi umjetničko djelo. Mislim da su se vaši odlično saživjeli s prostorom.
Zapravo, ja uvijek naglašavam kako se ne natječem s prostorom. Tako da me toga i nije bilo strah. Potrebno je uskladiti energiju radova i energiju prostora. Po reakcijama ljudi koji su do sada dolazili, čini mi se da su osjetili mir i harmoniju koju nudi ovaj postav. Doista nemam nikakva očekivanja, ali ako uspijem potaknuti nekoga da osjeti bilo kakvu emociju, mislim da sam već jako puno napravila.
Simbolika naziva vaše izložbe u najavama često se objašnjavala nadilaženjem trauma - gledate li vi na svoju umjetnost na taj način, dijelom i kao na terapijski proces?
Svaka je umjetnost, barem ja to tako mislim, neka vrsta utočišta. Umjetnost ne bi trebala biti tek nadogradnja, nego dio svih naših života. Uvijek volim citirati Louise Bourgeois, koja je govorila da "umjetnost jamči ozdravljenje".
Bijenale nudi more prekrasne umjetnosti i silne izložbe, što može biti i preplavljujuće. Nemoguće je obići ih sve i doista ih doživjeti u samo nekoliko dana. A vaša izložba jedna je od onih kojoj se doista treba posvetiti. Što biste vi voljeli da posjetitelji dožive kada je pogledaju?
Palazzo Zorzi se nalazi na doista dobrom mjestu, baš na putu prema Giardinima. Po reakcijama ljudi koji su do sada dolazili, čini mi se da su osjetili mir i harmoniju koju nudi. Ja doista nemam nikakva očekivanja, ali ako uspijem potaknuti nekoga da osjeti bilo kakvu emociju, mislim da sam već jako puno napravila.
Kakav je vaš osobni odnos spram Bijenala? Jeste li dolazeći u Veneciju zamišljali da bi mogli jednog dana tu i izlagati?
Dolazim na gotovo sva Bijenala od svoje šesnaeste ili sedamnaeste godine. Čvrsto vjerujem da me to oblikovalo kroz čitavo moje školovanje i dalo mi širinu. Tih godina nismo mogli "guglati" što se događa u umjetničkom svijetu, imali smo mogućnost eventualno gledali kataloge izložbi koje bi donio kakav putnik. Zato su mi odlasci u Veneciju jako puno značili - ipak je to svjetska izložba na koju su dolazili umjetnici iz najrazličitijih krajeva i mogli smo saznati što se to sve u svijetu događa, vidjeti što je sve moguće i na kraju, shvatiti da je sve moguće.
Ovakva su svjetska događanja neminovno i politički obojena. Ove godine, to još jače dolazi do izražaja. Što vi mislite o tome? Treba li umjetnost biti izvan i iznad politike ili treba ipak na neki način odgovoriti na ono što se događa oko nas?
Pa, umjetnost treba biti i izvan i iznad politike. A treba i odgovarati na ono što se događa. Ali to je jako teško i jako složeno. Puno o tome razmišljam i razgovaram ovih dana. Sve ima svoje za, sve ima svoje i protiv, a na kraju dana, mislim da je dobro što se o tome uopće govori.
Otvori KEKS Pay
