FOTO Ovako izgleda hrvatski paviljon u Veneciji! Škicnuli smo prije otvorenja
Hrvatski paviljon na Venecijanskom bijenalu smješten u palači Zorzi otvara se sutra, no škicnuli smo kako izgleda. "Potaknuta strahom i ljepotom", prostorno specifična je instalacija naše predstavnice Dubravke Lošić, a predstavlja cikluse razvijane tijekom četiriju desetljeća umjetničina djelovanja, konceptualno i prostorno artikulirane prema osobinama paviljona. Kustos je Branko Franceschi
Postav u Palazzo Zorzi započinje u dvorištu kao dinamičan odnos ciklusa Libertas Bells (2014. - 2026.), Rozarij (2026.) i Tondo (2020. – 2025.), u kojemu se skulpturalne forme od korodiranog željeza i bronce suprotstavljaju slikama-objektima izvedenim od obojenog drva i tekstila. Nastavlja se u dvorani Codussi, na pianu nobile, ciklusima Alba Albula (2019.), Kiše Pariz (2018.), Imago Anima (2012. – 2013.), Rozarij (1987. – 2026.) i Morske psine (1986. – 2026.), koji sjaj venecijanskog interijera nadopunjuju sirovom ekspresivnošću geste, boje, tkanine i forme, oblikujući posve jedinstvenu umjetničku viziju
Postav se uspostavlja kao cjelovita reinterpretacija umjetničina opusa, pažljivo prilagođena prostornim i konceptualnim osobitostima palače, uz naglašen osjećaj teatralne estetizacije svojstven i Veneciji i umjetničinu rodnom Dubrovniku
Lošić u svom radu oblikuje smione forme u kojima se modernističke, postmodernističke, neoavangardne, lokalne i tradicionalne stvaralačke paradigme susreću i međusobno osnažuju. Njezin umjetnički jezik istodobno je univerzalan, subjektivan i ukorijenjen u lokalnom kontekstu te otvara prostor improvizaciji na granicama izvedbenih disciplina, u procedurama koje emotivnu, vizualnu i osjetilnu dimenziju umjetnosti svima čine neposredno razumljivima
Tijekom studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1980-ih godina, iskustvo postmoderne estetike usmjerilo je umjetničino stvaralaštvo prema razvoju osebujnih hibridnih postupaka, oblika i formata, utemeljenih na modernističkim formalnim načelima. Njezini ciklusi obuhvaćaju širok tehnički raspon — od slikarstva u tehnici ulja i ekspresivne figuracije do gestualne apstrakcije, monokromnog slikarstva, enformela, kolaža, metala i konstruiranih objekata, uz uporabu industrijskih materijala u izvedbi njezinih prepoznatljivih slika-objekata
Vizualni jezik Dubravke Lošić, univerzalan u izražavanju dramatičnog osjećaja egzistencije, oslanja se na subliminalne reference osobne, obiteljske, lokalne i globalne stvarnosti, predstavljajući tektonske pomake koji se uvijek događaju ispod površine vidljivog. Ti se procesi u radovima očituju kao napetosti površina, izbijanje materijala i boje te korozivne transformacije u kojima sama materija postaje subjektom. Njezin opus ukorijenjen je u osobnom iskustvu i lokalnom razumijevanju slobode i neovisnosti kao oblika ljepote dostojne žrtve, čija je suvremena rezonanca dodatno pojačana aktualnim globalnim sukobima
