Sedam dekada, i to kakvih. Zagrebački festival, dvije godine mlađi brat Sanrema i dvije godine stariji od Eurosonga, ovih dana proslavlja 70. rođendan u velikom stilu. Na dar je stigla i monografija "Zagrebački festival – 70 godina", nastala u suradnji Večernjeg lista i Hrvatskog društva skladatelja.
Na bogato ilustrirane 172 stranice ispričana je saga o festivalu kroz desetljeća, intervjue s akterima, autorima i izvođačima, a sve je obogaćeno arhivskim fotografijama i člancima iz nedavno digitalizirane Večernjakove arhive. Urednica monografije je Petra Balija, uz stručnog savjetnika Sinišu Škaricu te urednika fotografije Sinišu Hančića, a može se kupiti od idućeg tjedna u knjižarama.
Iako je Zagrebački festival nešto stariji, pisao je povijest s Večernjim listom, a već 1959. Večernjak je na njemu dodjeljivao dvije nagrade, naglasio je Večernjakov glavni urednik Dražen Klarić.
– Zagrebački festival oduvijek je bio mjesto na kojem se promoviraju i afirmiraju autori, ali i oni koji su u društvu bivše države postajali prve zvijezde, koje su se promovirale na stranicama našeg lista. Pred autore monografije stavljen je težak zadatak da ne pišu samo o festivalu već i o kontekstu vremena u zemlji i u svijetu, stoga je ona vrijedan dokument. Drago mi je da je Hrvatsko društvo skladatelja pristalo na suradnju. Zagrebački festival dio je hrvatske tradicije, a danas živimo u društvu nesklonom tradiciji. To se pokazalo i na primjeru Zagrebačkog festivala. Tradiciju je važno modernizirati pa je on i danas odskočna daska za afirmaciju glazbenih autora, autorstva, ali i za brojne izvođače – zaključio je Klarić.
A sve je počelo u prosincu 1953. godine. Prvo izdanje imalo je naslov "Izaberite najbolje plesne melodije 1953." Godina nije baš bila idealna za glazbu i zabavu, piše u monografiji Bojana Radović.
"Od kraja Drugog svjetskog rata nije prošlo ni deset godina, a posljedice velikog svjetskog sukoba itekako su na svojoj koži osjećali svi stanovnici bivše države. I nije to bilo samo poslijeratno siromaštvo", navodi.
Ipak, iza kulisa, njegovao se kulturni život, a svjetski su trendovi pristigli i u ratom ranjenu zemlju. Uz Tita, Jugoslavijom je vladao Milovan Đilas, a u Hrvatskoj je Andriju Hebranga zamijenio Vladimir Bakarić. Zagrebom je u to vrijeme vladao kulturi naklonjen Većeslav Holjevac i priča o festivalu velikim je dijelom njegova zasluga.
"Ništa, pa ni festival zabavne glazbe, tada se nije moglo organizirati bez političke dozvole, no Holjevac kao gradonačelnik oko te dozvole nije previše komplicirao, jer dobro je poznavao širu sliku grada na čijem je čelu bio, a u kojem je kultura, pa i ona popularna, imala itekako važno mjesto. Holjevac je tako obranio i Zagrebački velesajam, tada važnu međunarodnu gospodarsku smotru koju su mnogi željeli preseliti u Beograd, a sasvim sigurno mu se svidjela i ideja da se baš Zagreb odmah nakon Sanrema upiše na europsku i svjetsku festivalsku kartu", napisala je u monografiji Bojana Radović.
Festival je nastao u sličnom okruženju u kakvom će tridesetak godina poslije nastati Polet i novi val, objasnio je utemeljitelj Fedor Kopsa.
"Glavnu ulogu za odobrenje pokretanja Muzičkog odjela, unutar časopisa Horizont, kao i ishodovanja dozvole za njegov osnutak odigrao je moj prijatelj, pisac Milivoj Matošec kao jedan od najbližih suradnika Mike Tripala, člana redakcije Novina mladih i tadašnjeg predsjednika CK omladine Hrvatske. Upravo je Milivoj Matošec vrlo vješto i uvjerljivo izložio redakciji Novina mladih i Horizonta potrebu za pokretanjem nečeg novog, što bi istodobno pomoglo većoj popularnosti i prodaji časopisa i novina. Od prvog trenutka našeg poznanstva Matošec je prihvatio moje brojne prijedloge, no vodeću ulogu i glavnu riječ pri donošenju odluka imao je Miko Tripalo", napisao je u monografiji povodom 50. obljetnice Kopsa.
Dozvolu za pokretanje Muzičkog odjela dobili su u jesen 1953., a u Kopsinu prijedlogu bila je ideja osnutka festivala zabavne glazbe. Kopsa je festivalom ravnao na prva tri izdanja, kada ga je naslijedio Ferdo Pomykalo. Kada su političke dozvole ishodovane, pojavio se novi problem. Nitko u državi, naime, nije imao pojma kako se organizira takav festival, što je opisao skladatelj Nikica Kalogjera. U stanu njegovih roditelja u Vlaškoj 89 sastao se prvi žiri kojemu su na klaviru svirane prijavljene pjesme. U žiriju su uz njega bili dr. Fedor Kopsa, dirigent Miroslav Killer, skladatelj Moša Marjanović, pijanist Aleksandar-Šanji Ujhely, Dragiša Dukić, glazbeni urednik Radio Zagreba, Ivo Körbler, skladatelj. Nova dilema koja se pojavila bila je tko će izvoditi odabrane pjesme pa je odlučeno da će ih pjevati tada popularni pjevači Ivo Robić i Rajka Vali, rođena kao Valerija Raukar. Pjesme su izveli uživo u dvorani Istra, danas Zagrebačkom kazalištu mladih, uz pratnju orkestra najprije 6. prosinca, a potom su zbog velikog interesa to ponovili 13. prosinca, no ponovno nisu stali svi oni koji su to htjeli.
Izvedeno je osam pjesama, a prvo je izdanje dalo i jedan od najvećih domaćih evergreena, pjesmu "Ta tvoja ruka mala" Ljube Kuntarića i Blanke Chudoba koju je izveo Ivo Robić. Njezin je autor u to vrijeme služio vojni rok u JNA. Bilo je vrijeme tršćanske krize pa je pobjedu dočekao u rovu i za nju doznao tek mjesec dana poslije.
"Sam Kuntarić poslije je govorio da dugo nije bio svjestan kakav je veliki hit stvorio. Da, imao je pobjedničku pjesmu prvog Zagrebačkog festivala, ali tek kada su ga na ulici počele zaustavljati žene i govoriti mu o tome kako su se zaljubile, pa i udale zbog te pjesme, shvatio je da je stvorio hit koji nikada neće nestati iz srca slušatelja", piše u monografiji Bojana Radović. Uz pobjednicu prvog Zagrebačkog festivala među njegove najveće hitove spadaju i "Autobus Calypso", ali i pjesma "U nedilju, Ane", koju svi znamo pod alternativnim imenom "Kad si kupim mali motorin", a mnogi misle da je narodni napjev.
"Ta tvoja ruka mala" nije bila prva suradnja Kuntarića i Ive Robića jer je on otpjevao i "Ti ni ne slutiš". Kuntarić je kao autor bio i na pet godina starijem Opatijskom festivalu, a Mister Morgen nakon uspjeha na prvom festivalu postao je jedan od najpoznatijih hrvatskih pjevača i da je živ, ove bi godine slavio 100. rođendan.
Do uspjeha prvog Zagrebačkog festivala u tisku bivše države o takvoj se zabavi pisalo negativno kao o lakoj malograđanskog glazbi, no val popularnosti nije se moglo zaustaviti. Iduće godine, na drugom izdanju nastupilo je pet pjevača, a 1956. organizaciju preuzima Udruženje kompozitora Hrvatske. I te je godine slavio Ljubo Kuntarić pjesmom "Ako nećeš da te ljubim" za koju je tekst napisala Blanka Chudoba. Iduće godine festivala nije bilo, no 1959. po uzoru na Sanremo uvedeno je pravilo da se svaka pjesma predstavi u dvije izvedbe, dakle da je otpjevaju dva pjevača, kako bi upravo u toj usporednoj interpretaciji kvaliteta skladbe došla do punog izražaja. Tada je festival dobio i prvo službeno vodstvo, predsjednika Josipa Stojanovića i tajnika Bojana Hohnjeca. Te su godine nagrađeni Maks Mottl za pjesmu "Žuti cvijet", Zdravko Korpar za pjesmu "U ritmu mladosti" i Miroslav Biro za "O, sjeti se, draga", a sudjelovao je i prvi skladatelj izvan Hrvatske – Aleksandar Nećak s pjesmom "Lutam gradom".
Od 1959. festival se naziva jednostavno Zagreb, a izravno ga prenose Radio Zagreb i Televizija Zagreb. Aktivno se uključio i Večernji list, koji objavljuje natječaje za pjesme i prati festival kao i sve što se oko njega zbiva. Tako se počinje pratiti i sve što se događa iza festivalskih kulisa, pa Večernjak donosi prve opisane frizure, ali i priče o modnim kreacijama. Te se godine festival našao na stranicama Večernjakove Crne kronike jer je netko pred Hotelom Esplanade Ivi Robiću ukrao luksuznu Opel Olympiju, auto kakav se rijetko viđao na ulicama grada. Izvođače su pratila dva orkestra, onaj RTV Zagreb kojim je ravnao Miljenko Prohaska, dok je Velikim revijskim orkestrom ravnao Ferdo Pomykalo.
Danas uz pjesmu "Mornarev cha, cha, cha", koju je te 1959. izveo Marko Novosel, stoji ime Arsena Dedića jer on je za nju napisao stihove, a Mario Bogliuni glazbu. Njih su dvojica tada bila ne samo kolege i prijatelji već i cimeri u studentskom domu u Jurjevskoj ulici, u starogradskoj vili u kojoj su bili smješteni studenti umjetničkih akademija. Osim toga, Bogliuni je na neki način zaslužan za početak ljubavne priče Arsena Dedića i Gabi Novak jer on ih je upoznao 1959., piše Bojana Radović.
– Kad nas je Mario Bogliuni upoznao, Arsen je rekao: "Nemoj ti meni pričati, valjda ja znam tko je Gabi Novak. Imao sam već u svojoj teci u Šibeniku '58. zalijepljenu njezinu sliku." I on je tu teku donio na iduću probu. Odmah sam znala da ćemo biti divni prijatelji i vrlo bliski – ispričala je jednom Gabi. Te su godine i Gabi i Arsen započeli svoje karijere, a odskočna daska bio im je festival. Arsen je tada još mislio da ga čeka karijera u ozbiljnoj glazbi pa je pjesmu, kao i mnoge iz rane faze, potpisao pseudonimom Igor Krimov. Dvojici debitanata, koji su tad još bili studenti, problem je bila odjeća u kojoj bi se pojavili na festivalu jer u tim su vremenima, o čemu je svjedočila i Tereza Kesovija, ona i Arsen naizmjence nosili jedan jedini debeli pulover koji su imali. I tako su Arsen i Mario Bogliuni iz novina doznali da su na Zagrebačkom festivalu 1959. osvojili drugu nagradu. Prva je pripala pjesmi "Ljubav ili šala" Milutina Vandekara i Alke Ruben, koju su u alternaciji pjevali Ivo Robić i Gabi Novak. Ta je pjesma i danas živa, posebno kada je pjeva Gabi, i može se reći da je to bio drugi veliki evergreen ovog festivala. Upravo te godine Zagrebački festival pokazao je i koliko se dobrih, novih i mladih pjevača pojavilo u našoj zemlji, pa su na festivalu pjevali Toni Kljaković, Marko Novosel, Ivica Šerfezi i Zdenka Vučković.
Svi su oni, s Gabi i Robićem, činili jezgru festivala 1960. godine, na kojem su se uz njih pojavili i Nada Knežević, Betty Jurković, Vice Vukov i Tihomir Petrović. Zabilježeno je da je te 1960. godine na natječaj stiglo čak 297 pjesama, i to iz cijele bivše države, a bilo je to i prvo izdanje na kojem su se pojavili pjevači iz ostalih jugoslavenskih republika: Betty Jurković stigla je iz Ljubljane, a Nada Knežević i Tihomir Petrović došli su iz Beograda. Te su godine festival vodili Oliver Mlakar i Saša Novak, a prvi je put dodijeljena i nagrada Saveza kompozitora Jugoslavije.
Bio je to prijelazni pehar za najbolju pjesmu prema ocjeni stručnog žirija, a tu je nagradu prvi dobio Stipica Kalogjera za pjesmu "Ti si moja obala" na stihove Drage Britvića, koju su pjevali Gabi Novak i Tihomir Petrović. Prvu nagradu publike osvaja Vilibard Čaklec za pjesmu "Meštrovićev zdenac" čije stihove također potpisuje Drago Britvić, koji je te 1960. godine proglašen "novom nadom među festivalskim tekstopiscima". Tu su pjesmu izveli Gabi Novak i Ivo Robić. Iako je Gabi Novak na svom drugom Zagrebačkom festivalu dobila velik kompliment kada je proglašena "najdarovitijom i najstudioznijom pjevačicom mlade garde", najviše medijske prašine te se godine podiglo oko jedne gimnazijalke. Bila je to Zdenka Vučković, pobjednica prvog Opatijskog festivala, koji je osnovan 1958. kao festival jugoslavenske radiodifuzije pod punim imenom Dani jugoslavenske zabavne muzike. Ona je tada u duetu s neprikosnovenim Ivom Robićem pjevala pjesmu "Mala djevojčica", koju i danas svi nazivamo "Tata, kupi mi auto".
Na Zagrebu '61. Dedić je imao dvije pjesme: "Pisano u noći", koju je uglazbio debitant, 23-godišnji skladatelj Alfi Kabiljo, a otpjevali su je Ivo Robić i Gabi Novak, te "Svečanost", koju je uglazbio njegov "stari" festivalski partner i prijatelj Mario Bogliuni, a pjevali su je Đorđe Marjanović i Marko Novosel. Đorđe Marjanović na tom je festivalu prvi put nastupio pred zagrebačkom publikom iako je u bivšoj državi već imao gomile obožavatelja(ica).
Zagreb '62. može se označiti i kao festival na kojem je rođena čuvena Zagrebačka škola šansone. Na natječaj je stigla čak 381 pjesma, a žiri je izabrao 34 pjesme te ih prvi put u povijesti festivala dijeli u dvije kategorije: 24 pjesme označene su kao plesne melodije, a njih deset kao šansone. Mnogo je pjevača debitanata: Tereza Kesovija, Ljiljana Petrović, Marjana Deržaj, Toni Leskovar, Dušan Jakšić, Drago Diklić, Đani Šegina i Tugomir Alaupović, a prvi put nastupaju i vokalni ansambli, Kvartet 4M (koji se upravo na vrijeme za nastup vratio s dvogodišnje svjetske turneje), zatim Dalmacija, Kvartet Melos, Trio Tividi i Duo Hani u kojem su pjevale Zdenka Kovačiček i Nada Žitnik.
Današnja Croatia Records, tadašnji Jugoton, cijeli je festival te 1962. godine, sve 34 pjesme, objavio na tri LP-ja, a pravo za izvođenje pjesama otkupile su sve radijske postaje bivše države. To je značilo da su te pjesme živjele u radijskom eteru i u srcima mnogobrojne publike sve do sljedeće godine.
A Zagreb '63. doista je priča za sebe. Iza njega su ostali brojni hitovi, pjesme koje i danas, šezdeset godina poslije, konkuriraju za najbolje, ali i najpopularnije hitove svih Zagrebačkih festivala. Dovoljno ih je nabrojiti: Runjićevi "Ferali", Diklićeva "Još samo večeras", Špišićev "Milioner", Mihaljevićev "Moj Zagreb", Krajačeva "Platno, boje, kist i twist", Mihaljinčev "Zadnji fijaker", Vučerov "Zagreb, Zagreb"...
Taj Zagreb '63. tisak je nazvao mamut-festivalom jer trajao je čak pet večeri, s tim da se posljednje večeri, u nedjelju, 12. siječnja 1963., održala svečana dodjela nagrada i ponovno su izvedene sve nagrađene pjesme.
Festival se iduće dekade, od '63. do '73., sve više počinje pratiti na malim ekranima, pred kojima bi se diljem zemlje okupljalo cijelo susjedstvo. Rastuća festivalska scena obilovala je novonastalim hitovima za masovnu upotrebu, a Zagrebački festivali bili su zastupljeni na vinilnim pločama Jugotona.
"Zlatne šezdesete" godine prošlog stoljeća donijele su zamah na domaćoj glazbenoj sceni u svakom pogledu, od razvoja diskografskih kuća i medija – televizijske, radijske i novinske prisutnosti, sa sve slušanijim radijskim programima i sve višim standardom zabavnih emisija Televizije Zagreb – do razvoja klubova te popularizacije festivala i, uostalom, samih glazbenika, piše u monografiji Hrvoje Horvat, a na festivalu će kao izvođači debitirati Arsen Dedić i Ivica Šerfezi.
"Na Zagrebačkim festivalima od 1963. do 1970. izvedene pjesme poput himne Zagreba 'Zagreb, Zagreb' (Vraćam se, Zagrebe, tebi) Alfonsa Vučera u izvedbama Zdenke Vučković i Marka Novosela, skladbi 'Moderato cantabile' i 'Djevojka za jedan dan' Arsena Dedića, 'Balade iz predgrađa' Hrvoja Hegedušića, 'Starog Pjera' Ivice Percla i pjesme 'Još uvijek ne znam neke važne stvari' Ibrice Jusića", navodi on. U tom je razdoblju nastala i zagrebačka škola šansone čiji se korijeni nalaze u tradiciji zagrebačkog kabareta, ali i popevke, za čiju su popularizaciju najzaslužniji bili Đuro Prejac i Vlaho Paljetak.
Potkraj treće dekade, piše Bojan Mušćet, uvodi se playback, a dekadu su obilježile i Večeri revolucionarnih pjesama posvećenih Titu, tih su godina na festivalu debitirali Josipa Lisac, Dado Topić, Oliver Dragojević i Zdravko Čolić, dok se kao autor predstavlja i legendarni Đorđe Novković.
U idućoj dekadi, od 1983. do 1993., najviše se pamti izdanje iz 1985., na kojemu je trebao pobijediti Magazin sa skladom "Piši mi", no pobijedila je skladba "Probudi se" Đele Jusića, što je izazvalo negodovanje publike te se to pamti kao jedan od najvećih skandala festivala jer je publika uzvikivala: "Lopovi, lopovi!"
Nakon osamostaljenja Hrvatske, na Zagrebačkom se festivalu umjesto najbolje pjesme traži njegov izgubljeni šarm, napisao je Denis Derk, no preživio je usprkos povremenim krizama. Organizatori Zagrebačkog festivala u idućoj dekadi, početkom dvijetisućitih, nisu ulazili u velike rizike, što se samo po sebi pokazalo rizičnim. Tijekom deset godina postalo je jasno da je skromni festival zastarjela i pomalo suvišna forma koja, da bi zadržala publiku, mora privući različite autore i izvođače, a posljednjih deset godina, prema mišljenju publike, glazbenika i struke, Zagrebačkom se festivalu polako vreća stari sjaj.
"Zamjenik glavnog tajnika HDS-a Darko Bakić predložio je predsjedništvu Društva revitalizaciju i modernizaciju festivala po modelu dvije godine starijeg Sanrema. On je to zamislio kao stvaranje relevantnog 'izloga' domaće mainstream produkcije i platforme za promociju novih radijskih singlova. Svoj su interes u novom smjeru prepoznali svi u lancu glazbene industrije: izvođači, autori, njihovi diskografi i PR-ovci, a posredno i čitav niz povezanih djelatnosti, od tonskih studija do koncertnih organizatora i produkcijskih tvrtki", napisao je tajnik Zagrebačkog festivala Josip Radić.
Uz novu direkciju, festival je dobio i novog umjetničkog direktora. Hitmejker i producent Ante Pecotić mobilizirao je velik broj svojih glazbenih i autorskih kolega uoči 61. Zagrebačkog festivala: "Zagrebački festival vidimo prvenstveno kao rasadnik kvalitetne domaće pop-produkcije. Osim toga, festival će i u budućnosti služiti kao platforma za promociju najboljih domaćih singlova i reafirmaciju autora, kojih u Hrvatskoj, unatoč svemu, ipak ima, i to sjajnih", izjavio je u jednom od svojih nastupnih intervjua.
"Facelifting" festivala ogledao se i u predstavljanju tada potpuno nove festivalske aplikacije, u vrijeme kada je domaća digitalna startup scena još bila u povojima. Njezini korisnici dobili su priliku preslušati sve pjesme i glasati za svoje favorite za nagradu publike Zagrebačkog festivala.
Festival se seli u dvoranu tadašnjeg Hypo Centra, koji se danas naziva House of Bamboo, na Slavonskoj aveniji. Polivalentna dvorana dom je Zagrebačkog festivala tijekom idućeg desetljeća, a njezinoj praktičnosti doprinosi i blizina HRT-a, u čijem se izravnom programu prenosi festival.
Među zapaženim izvedbama bila je i ona Massima Savića, koji se predstavio pjesmom "Krug u žitu" autora Predraga Martinjaka. Bilo je to, pokazalo se, posljednje Massimovo pojavljivanje na Zagrebačkom festivalu. "Krug u žitu" bila je ujedno i posljednja pjesma na Massimovu oproštaju s publikom u zagrebačkoj Areni, koji se zbio nedugo prije njegove prerane smrti.
Uredništvo festivala uspjelo je zainteresirati i dio scene koji dotad nije imao nikakvu poveznicu sa Zagrebfestom – kao svojevrsni "debitanti" predstavili su se tako Belfast Food, Dalmatino, Colonia, ENI, Nola…
Bakićeva ideja revitalizacije i povjerenje koje mu je pruženo svoju su potvrdu dobili u zavidnom radijskom plasmanu: sve festivalske pjesme našle su se na nacionalnoj top 40 listi singlova.
Ante Pecotić se nakon mandata u potpunosti posvetio autorskom radu, a da je odluka bila dobra, potvrdila je i pobjeda na sljedećem izdanju Zagrebfesta s pjesmom "Sve u meni se budi" koju su izveli Damir Kedžo i Zsa Zsa. Nakon Pecotića, festivalom ravna Neno Belan, a potom ga preuzima Branimir Mihaljević, koji mu je na čelu i danas.
Kao rođeni Zagrepčanin, Mihaljević je imao i obiteljsku poveznicu sa Zagrebačkim festivalom. Danas se nerado prisjeća svog vatrenog krštenja: "Htio sam festival usmjeriti prema publici, a već prve godine imam festival bez publike. Bilo je to svakako teško razdoblje u kojem je trebalo donijeti mnoge odluke, počevši od one ima li smisla uopće održati festival. No budući da je cijela naša glazbena industrija bila pogođena, znali smo da bi otkazivanje bilo demotivirajuće. Osim toga, naši autori su u uvjetima izolacije snimali i stvarali ne bi li poslali pjesme na festival. Morali smo ga održati pod svaku cijenu, pa makar i bez publike. Te se godine organizacijski tim naradio kao da je spremao najmanje dva festivala, a ja kao umjetnički direktor u prvoj godini mandata nisam bio na završnoj festivalskoj priredbi jer se termin poklopio s probama na Eurosongu. Na kraju ni korona ni strašni potresi nisu onemogućili nastavak tradicije Zagrebačkog festivala."
Nakon uzbudljivog starta, Mihaljević se prihvatio posla, a jedna od odluka novog vodstva bilo je prebacivanje festivala sa siječanjskog na novi, proljetni termin. Nakon provedenog natječaja, priliku za predstavljanje novih pjesama na 69. Zagrebačkom festivalu dobili su Alen Đuras, Beta Sudar, Cambi, Detour, Hari Rončević, Igor Drvenkar, Ivana Marić, Leteći odred, Luka Nižetić... Na posljednjem izdanju slavio je Detour s pjesmom "Nekad je bilo bolje" autora Nenada Borgudana.
Uz poštovanje tradicije te velikih autorskih i izvođačkih imena koja su festival stavila na kartu hrvatske glazbe, desetljeće Zagrebačkog festivala između 2013. i 2023. obilježeno je njegovim pomlađivanjem – kako na pozornici tako i među publikom. Ponovno je uhvaćen korak s radijskim eterom, digitalnim platformama te promjenama u glazbenim formatima. Najvažnije od svega, Zagrebfest je u tom razdoblju ispravno prepoznao ulogu i zadaću glazbenog festivala u kontekstu glazbene industrije 21. stoljeća, napisao je Radić.
