Jevgenij Vodolazkin na pulski je Sa(n)jam knjiga došao kao jedan od vodećih ruskih pisaca. Rođen u Ukrajini, ovaj književni znanstvenik koji vodi Institut za književnost u Sankt Peterburgu ima dvije prevedene knjige na hrvatski jezik. To su romani “Avijatičar” i “Lavr”, koje je odlično preveo Igor Buljan, a objavila Naklada Ljevak. Vodolazkin je u Pulu došao zahvaljujući programu Slavenski đardin i suradnji pulskog sajma i Foruma slavenskih kultura, čija je direktorica (inače bivša slovenska ministrica kulture Andreja Richter) osobno došla u Pulu na predstavljanje intrigantnog i višeslojnog romana “Lavr” koji je 2013. bio proglašen za knjigu godine u Rusiji.
– Kao književni znanstvenik koji proučava srednji vijek, zaključio sam da se literarna sredstva koja su se koristila u srednjem vijeku koriste i dandanas. Neki su kritičari pisali da je “Lavr” postmoderno djelo. Ali nije. “Lavr” je tipično srednjovjekovno djelo. Ja volim postmodernizam kao što se vole lijekovi, i to oni gorki. Volim ono čega više nema. Postmodernizam je umro, ali je ostavio i dobre stvari. Očistio je kulturu. Nekada i destruktivnost vodi prema konstrukciji – rekao je Vodolazkin.
Fraza o “partiji novog tipa”
U razgovoru s Ivanom Peruško Vindakijević spomenuo je i kako se cijeli život bori protiv Lenjina koji je autor fraze o “partiji novog tipa” te da se u romanu “Lavr” koristio i crnim humorom.
Kada piše, Vodolazkinu pomaže i njegov alter ego, koji mu je redaktor pa mu daje savjete u stilu “ovdje suviše pametuješ pa ćeš uznemiriti ljude” ili “ovo je visokoparno i nepotrebno”. A taj se redaktor uključuje kad je sve već napisano.
– Jezik u “Lavru” jezik je jurodivog. Taj je jezik i crkvenoslavenski, ali i sleng. Trideset godina bavim se staroslavenskim jezikom. Osam sati na dan čitam staroslavensku književnost, a samo dva sata čitam suvremene tekstove. Staroslavenska mi je književnost profesionalna deformacija. Rezultat je te deformacije roman “Lavr” – rekao je Vodolazkin u Puli. A kako je taj staroslavenski jezik preveden na hrvatski, bilo je pitanje za prevoditelja Igora Buljana.
– Oko tog pitanja sam se konzultirao s Amirom Kapetanovićem s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje koji se bavi tom tematikom. On mi je sugerirao da te dijelove romana “Lavr” prevedem na čakavski ikavski iz 15. stoljeća – veli Buljan, kojega jako interesira kako će čitatelji reagirati na ovaj neuobičajeni prijevod očito neuobičajenog romana. Na predstavljanju “Lavra” dosta je prostora izborila i riječ jurodivi, koja je teško prevediva na hrvatski jezik, a u romanu se nalazi čak nekoliko jurodivih likova.
– I jurodivi su obilježili moj znanstveni rad. Mojih trideset godina života postavlja pitanje je li jurodivost uzrok ili posljedica. Svakako, juridivost je važan fenomen pravoslavne kulture. U sebi sadrži iracionalan odnos prema svijetu. Rusi imaju treće uho za iracionalnost. A što rade jurodivi? Bore se protiv vraga. Bacaju kamenje u prozore kuća gdje živi čestit svijet. I idu u kuće gdje žive nepošteni ljudi i ljube njihove zidove. A zašto ljube zidove nepoštenih? Zbog anđela koje je vrag potjerao iz kuće. Ljubljenjem ih mole da ne odu daleko – rekao je Vodolazkin po kojem jurodivi svojim ludilom raskrinkavaju ludilo svijeta, a poznati su i po tome da moraju govoriti istinu i samo istinu.
Putem Aleksandra Makedonskog
– Kada je Bog stvorio Evu i Adama, stvorio je i vrijeme. U raju vremena nije bilo. Bila je vječnost. Ljudi su izgubili vječnost kada su počinili prvi grijeh. Kada su dobili vrijeme, dobili su i smrt. S vremenom su dobili kraj. A najveći kraj je smrt – rekao je Vodolazkin u čijem se romanu “Lavr” prednost daje vertikalnom, a ne horizontalnom poimanju vremena.
– Moj junak iz “Lavra” voli helenske romane. Slijedi put Aleksandra Makedonskog koji je htio doći do kraja svijeta. Putuje od juga do Jeruzalema. Na tom putu posjećuje Poreč, ali i Zadar, gdje se klanja ostacima sv. Šimuna. Mijenja mjesta, pa je jedan kritičar napisao da ga “Lavr” podsjeća na National Geographic – veli Vodolazkin.
– Narod nije subjekt morala. Država nije subjekt morala. Subjekt morala je čovjek. Pojedinac. Zato mi je osobna povijest važnija od opće – uvjeren je Vodolazkin. Često ga nazivaju ruskim Umbertom Ecom, čim on baš i nije oduševljen jer tvrdi da je Eco pisao o povijesti, a da njega puno više od povijesti zanima ljudska duša.
Frajer je teški boljesnik, izgleda amer.usupak, ...... bolan, ba.