Hrvatsku i svjetsku kulturnu scenu zatekla je vijest o odlasku Slavenke Drakulić, intelektualke čije je pero desetljećima oštro zadiralo u najbolnije točke našeg društva. Nije bila samo književnica, već i neustrašiva javna osoba, kroničarka tranzicije, pionirka feminizma i glas razuma u vremenima ideološkog sljepila. Njezini su se tekstovi čitali u najprestižnijim svjetskim medijima poput The New York Timesa i Guardiana, donoseći joj međunarodno priznanje koje je u domovini često bilo zasjenjeno otporima. Drakulić nikada nije podilazila publici; njezina jedina odanost bila je usmjerena prema istini, koliko god neugodna, i prema pojedincu zarobljenom u vihoru povijesti, bolesti ili patrijarhata.
Svoj put započela je osamdesetih u redakcijama Starta i Danasa, u zlatno doba novinarstva. Već tada, njezin glas bio je drugačiji. Zbirkom eseja "Smrtni grijesi feminizma" iz 1984. godine, jednom od prvih takvih knjiga u Istočnoj Europi, trajno je obilježila javni prostor i uvela feminističku misao u mainstream. Nije to bio salonski feminizam, već duboko proživljena analiza položaja žene u socijalizmu, od nedostatka higijenskih uložaka do strukturalne nejednakosti. Ta preokupacija ženskim tijelom i mehanizmima moći koji ga sputavaju postala je okosnica cijelog njezinog opusa. U romanima je istraživala tijelo izloženo bolesti i nasilju, dok je u publicistici secirala kako se velike političke promjene lome preko leđa "običnih" žena, čineći osobno uvijek i neizbježno političkim.
Dolazak devedesetih i ratni raspad Jugoslavije za Slavenku Drakulić predstavljali su prijelomni, ali i najbolniji period karijere. Dok je nacionalistička euforija uzimala maha, ona je odbila sudjelovati u kolektivnom zanosu, upozoravajući na opasnosti mržnje i rata. Cijenu je platila 1992. godine, kada je u tjedniku Globus, zajedno s još četiri intelektualke, prokazana u sramotnom tekstu poznatom kao "Vještice iz Rija". Optužba za manjak domoljublja i "silovanje Hrvatske" feminističkim pristupom ratu bila je poziv na medijski linč koji je rezultirao njezinim tihim progonstvom i emigracijom u Švedsku. Dok su joj u Hrvatskoj vrata medija, osim časnog Feral Tribunea, bila zatvorena, njezin je glas u svijetu postajao sve jači. Upravo iz tog iskustva izgnanstva i boli nastale su neke od njezinih najvažnijih publicističkih knjiga poput "Balkan Express" i "Cafe Europa", u kojima je zapadnoj publici tumačila složenu i krvavu stvarnost postkomunističke Europe.
Književni opus Slavenke Drakulić neraskidivo je vezan uz njezino osobno iskustvo, ali ga uvijek nadilazi snagom literarne imaginacije. Roman "Hologrami straha" (1987.), napisan nakon prve transplantacije bubrega, bio je revolucionaran tekst koji je u hrvatsku književnost uveo temu bolesti i tjelesne patnje na sirov i nepatvoren način. Ta borba s vlastitom tjelesnošću, strahom od smrti i medicinskim sustavom postala je njezin trajni motiv. U potresnom romanu "Kao da me nema", nastalom na temelju svjedočanstava žena silovanih u ratu u Bosni, uspjela je novinarsku građu pretopiti u djelo univerzalne snage, pokazujući kako se kroz sudbinu jedne žene može ispričati užas cijelog rata. Kasnije se okrenula sudbinama kreativnih žena koje su živjele u sjeni velikih muškaraca, poput Fride Kahlo, Dore Maar i Mileve Einstein, dajući im glas i propitujući cijenu koju su platile za svoju ljubav i umjetnost.
I u kasnijim godinama Slavenka Drakulić nije posustajala. Kao kolumnistica nastavila je britko komentirati društvenu zbilju, a njezina knjiga "Oni ne bi ni mrava zgazili", zbirka portreta ratnih zločinaca s Haaškog suda, ostaje jedno od najdubljih promišljanja o banalnosti zla na ovim prostorima. Tim je djelom pokazala da zločinci nisu čudovišta, već "obični ljudi" koje su okolnosti i ideologija pretvorile u ubojice, što je bila njezina trajna opomena svima nama. Krug se zatvorio prošle godine kada joj je Hrvatsko novinarsko društvo, ista ona struka koja ju je devedesetih dijelom i prognala, dodijelilo nagradu za životno djelo "Otokar Keršovani", što je bila zakašnjela, ali važna satisfakcija. Otišla je tiho, no njezin opus ostaje kao svjetionik kritičke misli i moralne hrabrosti. Učila nas je da je pisanje nužnost i odgovornost, a njezino nasljeđe obvezuje da o teškim stvarima nikada ne prestanemo govoriti.
Otvori KEKS Pay
Seral Tribune sa svojim ORJUNAšima se čak izrugivao i sa smrtno bolesnim čovjekom.