Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Cigareta

Kratka priča 'Ranko Marinković' zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
30. srpnja 2016. u 15:00 12 komentara 1246 prikaza
Kratka priča
Pogledajte galeriju 1/2

Hrabrosti i straha, baš kao i gluposti, u ljudskim glavama nikada ne nedostaje. Pa ipak, bojim se izgovoriti riječi koje hrane mržnjom, netrpeljivošću, osudom, licemjerstva koje se krije podno tih značenja, bojim se, jutrom pred zrcalom, ugledati vlastito “ja”, a da se ne sunovratim u izlikama nemušte nevinosti, no ne mogu više šutjeti ni tebi ni samome sebi, niti mogu zatomiti tu bol koja izvire iz svakog dijela mene – mene koji sam te ostavio da truneš u truleži jedne praznine, bez osjećaja za pravednu smrt koja ne dolikuje čak ni najgorim zlikovcima, a kamoli tebi, brate moj.

S licem obasjanim magličastim crnilom, govorio si mi da je rat bludničenje nad istinom, jednako kao što to od pamtivijeka čini Venera u odrazu Sunca. Rat je, tvoje su to riječi, trenutak slabosti u tisućama tona ljudskog mesa, a ne tebe i mene, brate moj. Mi smo, zborio si mi, tek pijuni na šahovskoj ploči, a na te i takve prvo se obrušavaju oni puno jači, svejedno pripadali mi njima ili našima, tamo ili amo, bijelima ili crno obojenim figuricama. Vrijeme si računao po ispušenim cigaretama, jednoličnim puščanim rafalima koja su, barem u ušima mojim, odzvanjali vapijućim plačem crkvenih zvonika, mimoišlim snajperskim hicima zbog kojih smo se, brate moj, u grču šalili da smo već odavna promašene osobe – pa što ne bismo takvi i ostali barem do kraja našeg zlosretnog ratovanja? Vrijeme nas je slasno bljuvalo po grotlu Temide da bi, na koncu, Nemeza ovladala neumoljivom žeđu osvete; osvete koju samo ona može ocijeniti spada li u dobro ili u nešto posve naopako za nas. Cigarete su nam bile nasušna potreba, nešto čime smo punili otrovana pluća kako bismo usporili rad pomahnitala srca i osjetili tijek svoje zgrčene misli.

kratka priča 15. KRATKA PRIČA Upute za sretan život ili nagovor na filozofiju kratka priča 16. KRATKA PRIČA Kratka priča Kratka priča 17. KRATKA PRIČA “Déjà vu” ili Dobra stara vremena

I baš u tu zoru ostali smo samo na jednoj cigareti, jer linije su bile probijene i nitko više nije znao gdje su naši, a gdje njihovi – zlosretnici. A sam čovjek zna koliko jedna cigareta predstavlja lijek za grč straha, i koliko je života u stanju spasiti ili oduzeti. Dogovorili smo se da ćemo je podijeliti, bratski, u smiraj dana kako bismo lakše dežurali snenim očima kroz noć. I samo nekoliko časova kasnije rekao si mi da stavim meni tako mrski šljem na glavu, koji mi je više sličio kakvoj kućnoj anteni na prozoru negoli gorućoj zaštiti od zla metka ili gelera. Čak sam se neko vrijeme i žučno prepirao s tobom, sve dok nisi okrvavljena ramena spuznuo tik uz moj bok i zatražio da ti pripalim našu posljednju cigaretu. Tek sam tada smognuo hrabrosti proviriti kroz razvaljeno okno zgrade i uvjeriti se da Nemeza, to ukleto stvorenje, odlučuje o našoj konačnoj sudbi. I baš u tu zoru, koja se ničim drugim nije odavala od prethodne zore, ili svih onih prije nje – jer osjetio sam istu trulež smrti, baruta i beznađa barbarskog pirovanja u svim svitanjima koja bijahu do tada – neprijatelji su nam se približili da sam im i boju oka mogao mirno izmjeriti. Ruka mi je, kunem ti se, brate moj, drvenija bila i od onog kundaka puške koju uzeh, ali ti si me grubo pritisnuo uza zid dajući mi do znanja, zanijemjelim usnama pokornika, da je našemu ratovanju konačno došao kraj. Izvukao si krunicu iz košulje koju si tako revno skrivao od tuđih pogleda svih tih čemernih mjeseci, i rekao mi: – Uzmi je, i odnesi majci. Poljubi našu staricu, a meni ostavi posljednju cigaretu i bježi dok još možeš! Bježi i ne raspravljaj više sa mnom! Kako te onda nisam zamrzio, brate moj? Kako sam samo mogao slušati sve te odurne riječi koje grme iz meni nepoznatih, tako stranih i poganih usta? Bjesomučno sam tražio opravdanje u rani koja ti se uzdizala krvavom putanjom sve do leđa, tražio sam izbezumljeni strah u tvom pogledu, prokrijumčareno ludilo ovozemaljskog kaosa, bilo kakav znak koji bi mi rekao da ti se pamet pomutila, postala nečistom baš kao i onaj potok uz kuću našu nakon obijesnih, jesenjih poplava. Ali nisam našao ništa što bi me utješilo. I to me je satrlo, brate moj.

Jer kad si mi položio krunicu u vlažne dlanove, ustao nadljudskom snagom, poput Davida boreći se s filistejskim divom, zapucao si, brate moj, zapucao snagom tenkovskih granata, tako da mi, prvi put, tvoji rafali nisu odzvanjali na vapijući plač crkvenog zvonika. Bio je to tvoj poziv na smrt, i poziv za druge da nastave ondje gdje su svojom voljom stali. Gledao sam kako ti klecaju noge, treperi obarač, tvoju uzavrelu glavu prislonjenu na cijev automata, ali i dušu tvoju koja vapi za potpunim smirajem.

Istrčah iz zgrade u jednoj ruci držeći kalašnjikov, baš kao ucviljeni pomazanik pušten u zvjerinjak, među vukove i anđele, demone i blagoslovljene, nudeći svakome svoj dio tijela, svoj razlomljeni um, iščekujući da će netko drugi, nepostojeći, položiti krunicu u ruke naše jadne majčice. Brate moj!

A onda je odjeknulo nešto snažno, nešto nalik plamtećoj erupciji vulkana, u bezbroj žarkih tonova boja, nešto što me je poput kestenja lista otpuhnulo u nozdrve krošanja obližnjih stabala. Bila je to tenkovska granata koja je hrlila uništiti još ono malo preostalog što se dalo uništiti. Udario sam glavom u jednu grbavu granu kao da trajno kanim obilježiti lice salomonskim pečatom protiv demona. Ostao sam ležati potrbuške dok su istovremeno preko mene prešle vojničke čizme. Potom su prošle još jedne, brate moj. One sljedeće zastale su tik uz moje nepomično tijelo i snažno mi zaderale rebra. Udarac je bio toliko bolan da sam pregrizao gornju usnicu, pregrizao je sve do užarenih sudova, samo da se ne izdam, ne jauknem. Jer, znao sam, brate moj, da sam im draži kao mrtav neprijatelj nego kao živ zarobljenik. Uvijek je vrijedilo, a i zanavijek će u ratovima vrijediti isto pravilo: mrtve je lakše zakapati nego ih žive hraniti.

Toliko sam želio, brate moj, održati obećanje koje sam ti dao da sam ogrezao u čekanju sunca da se konačno uvuče pod oblake, da ne čujem više vojničke čizme, pobjedničke krikove onih što slave, a vapaje umirućih koji preklinju da prestane tek bol što se uvukla u naše ljušture, bol koja nikako da se vine u nebesa gdje pripada zajedno s odabranima. Tek kad nesta svih zvukova i kad mi se od lica stvori skorena maska krvi, odlučih ustati i dati se u bijeg. Začuh oko sebe i galamu i pucnje i čizme koje me nastoje sustići u želji da me dokrajče i obilježe na mjestu gdje se njima to učinilo najzgodnijim. Kao da sam im ja predstavljao nešto više ili manje od onoga što su već uzeli od tebe ili mene, brate moj?

Dotrčavši do kuće naše majčice, tijelo mi se treslo groznicom mrtvila, ne hajući više jesam li živ ili mi se tijelo raspada na onome istom mjestu gdje se ukaza tenkovska granata. Pohrlio sam dati našoj majčici dio tebe, krunicu koju si joj ostavio umjesto voljena sina, i zgrabih zakrvavljenom rukom u izrešetani džep vojničkih hlača dok je ona netremice zurila u me, kao u avet, kao u svetinju, kao u nepostojeće čudo što na kućnome pragu vidi barem jednoga od svojih sinova. Ali umjesto krunice, koja mi je ispala na stratištu, ili dok sam bjesomučno bježao od sigurne smrti, nađoh tek kutiju s posljednjom cigaretom, istom onom cigaretom koju si zatražio od mene prije nego te ostavih da truneš u trunilu jedne praznine, bez osjećaja za pravednu smrt koja ne dolikuje čak ni najgorim zlikovcima, a kamoli tebi, brate moj.

www.vecernji.hr/kratkaprica

Rođen je u prosincu 1970. u Vukovaru. Studirao je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti (Odsjek dramaturgije). Radi kao pisac, scenarist, urednik, glumac (na TV-u i filmu) te dramaturg. Objavljeno mu je jedanaest knjiga: “Underground”, “O čemu pričaš”, “Pivo ne ostavlja mrlje od kave”, “Tamo gdje si ti, nema paukova”, “Bez detalja, molim”, “Nebo nek’ je i dalje samo nebo”, “Žene, luđaci i malo dobrih pedera” (u Hrvatskoj i Srbiji) “Oprosti, a i ne moraš”, “Četrdeset antiljubavnih i jedna nekorektna”, “Apsolutno siguran” te “Kako se ubiti” (u Hrvatskoj i Srbiji). S poezijom i prozom zastupljen je u 20-ak antologija, panorama i zbornika u zemlji i inozemstvu. Glavni je urednik biblioteke “Lude gljive” . Rukovoditelj je zagrebačkog ureda i regionalnog hrvatskog uredništva (BKD – BKG) te operativni urednik Balkanskog književnog glasnika. Član je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske.

sas
PREVENTIVA
Liječnik savjetuje: U ovim situacijama je potrebno tražiti drugo mišljenje stručnjaka

A1 izdvaja za Vas

  • majastaraj:

    Dobro je to Roklicer složio. Dobar balans između emocija, radnje i opisa. Sviđaju mi se zanimljive metafore. Ali najjača mi je ta neka iskrenost, što nema pretjerivanja, prenaglašavanja emocija - treba znati pisati na mjeru. Svaka čast

  • NinnaG:

    Izuzetna priča, nabijena prizemljenim emocijama koje ne ostavljaju nikoga ravnodušnim. Metafora značenja cigarete u jednoj i krunice u drugoj ruci kao trenutak odabira onoga što je čovjeku u izvanrednim pomahnitalim situacijama utjeha, nada... Priča posebno naglašava suštinu čovjeka.

  • snjezana.segnan:

    Vrhunski ,snažno dojmljivo onako kako Robert piše ;)