Jedino je sigurno da ništa nije sigurno! Ili, jeste li primijetili da, što je fotografija starija, na njoj izgledate mlađe! To bi bili neki pokušaji ilustracije što je to paradoks.
Ponekad se sjetim paradoksalnih situacija iz ne tako davne prošlosti. Ljudima je, naime, evidentno bilo dosta jednoumlja i sve bi dali da ga se se konačno riješe. Naravno, demokratskim putem. I kad se postavljalo pitanje tko je protiv jednoumlja, svi bi, bez iznimke, podizali ruke. Kao da su sve to skupa režirali i snimili u nekom svom filmu čuveni britanski komičari Monty Python...
Inače, taj provokativni paradoks, izgleda, postoji samo da nam svemir pokaže (uz finu dozu humora) koliko smo ponekad smiješni, nesigurni i koliko je sve na ovom svijetu relativno. Pogotovo u današnja vremena, kad ljudi vrlo teško, zbog raznoraznih razloga, mogu naći neko čvrsto uporište.
Jer, u većini stvari koje radimo naprosto nema logike. Evo naprimjer, koliko logike ima u tome da gotovo nitko ne voli konkurenciju – da može, utopio bi je u žlici vode. A neoboriva je i vrlo paradoksalna činjenica da nas konkurencija čini boljima. Jer konkurencija ukazuje na naše greške, i to nimalo nježno. Bez rukavica. A to su greške koje bi nam svaki dobar prijatelj prešutio, s namjerom da nas poštedi, ne uznemiri i ne povrijedi, da izbjegne potencijalno neugodnu situaciju.
Pa zašto onda nitko ne voli konkurenciju?
Možda se u tom pitanju onda krije odgovor na još jedan veliki paradoks u povijesti. Naime, jedan od pionira plemenite ideje zaštite potlačenih, ugnjetenih i siromašnih, Isus Krist, nikad nije bio službeno prihvaćen od komunističkih režima. Iako su zastupali gotovo istu agendu. Gotovo istu, jer su predstavljali gladne i obespravljene. Samo, razlika je što je Isus propovijedao ljubav i nenasilje, a komunistički režimi vrlo često primjenjivali brutalnost.
Dakle, paradoksalno, Isusa je prigrlio kapitalizam, pa i od njega napravio simbol na kojem se dobro zarađuje. Dobro je poznata činjenica kolike se milijarde potroše u vrijeme Badnjaka, Božića i drugih vjerskih blagdana. Sličan paradoks vidimo i kad je u pitanju, na primjer, lik Chea Guevare – borac protiv imperijalizma i profita završio je na majicama i posterima na kojima industrija mlati pare.
Puno bismo paradoksalnih primjera mogli naći i u sferi šoubiznisa. Na primjer, znatan broj bendova koji bi rušili sistem koji počiva na profitu i koji puni bijesa pjevaju o tome kako uništiti korporacije i truli kapitalizam, izdaju svoje albume upravo za te korporacije protiv kojih tako zdušno i iskreno pjevaju. I, naravno, s njima dijele zaradu. A korporacije, pak, nimalo ne smeta što promoviraju nekoga tko im želi propast, dok im to osigurava dobit. To me sve podsjeća na vrlo duhovitu konstataciju koju sam negdje jednom pročitao: “Komunist – do prvog privatnog kapitala, feministica – do prvog pravog frajera i ateist – do prvih turbulencija u avionu”.
Ah, ti paradoksi! Ima ih ko u priči!
Recimo, kako volim gledati dobar nogomet, nisam mogao ne primijetiti da ljudi zapravo ne navijaju za igrače, nego za dresove. Dokaz? Pa kad isti igrač, kojeg su zdušno bodrili i za kojeg su frenetično navijali, promijeni dres (naročito ako je to dres konkurentskog kluba), oni više ne navijaju za tog čovjeka, tj. igrača, već suprotno, dobacuju mu uvrede, pogrde i teške psovke. Jer, očito, navijaju za dres! Ali, što ćeš, ništa ljudsko nije nam strano.
Zar nije, također, paradoksalno da na primjer, u ljubavnoj vezi, ako se netko zaigra s drugim partnerom, to u nama izazove bijes i tugu. Pa ako tu osobu istinski volimo, zar nam ne bi trebalo biti drago da je toj osobi lijepo s nekim drugim? Zašto im ne uplatiti sedam dana na Baliju pa da se lijepo odužimo osobi koja je usrećila našeg partnera?
A kad smo već kod ljubavi, ne mogu ne spomenuti te gorde junake koji nam drže lekcije iz domoljublja, a zbrisali su odavde na zvuk prvog ispaljenog metka i neki im ljudi tu prevaru honoriraju glasovima. Da ne povjeruješ!
Jedan od primjera kojeg sam se također sjetio doživio sam svojedobno dok sam bio na turnejama po tadašnjem SSSR-u. Tada sam primijetio da je, paradoksalno, svojim izborom sretniji ponekad onaj koji nije mogao birati, npr. kad bi došle šubare ili cipele u neku trgovinu, stvorio bi se ogroman red i ljudi bi ugrabili ono što im je prvo dopalo ruku, a vani bi mijenjali taj artikl s nekim tko je imao njihov broj. A onda to usporedim s izobiljem potrošačkog društva i sjetim se ne jednog primjera kada bi neka dama kupila crvene cipele i došla kući nesretna jer nije uzela plave.
Sve prolazi, ali paradoks je vječan!
Otvori KEKS Pay
