U državi u kojoj ništa nije ni jednostavno rješivo ni jednoznačno protumačivo nema razloga da bude drukčije i s jezicima naroda koji u njoj žive. Dvama "starim" jezicima, hrvatskom (u kojem su standardizacijski procesi počeli najranije, još prije pet stoljeća) i srpskom (u kojem jezično kodificiranje počinje sredinom 19. stoljeća), od početka devedesetih godina pridružio se i "novi" jezik kao još jedan izraz završne faze u nacionalnoj emancipaciji Bošnjaka. Kako imenovati taj jezik? Bošnjaci nisu imali dvojbi: nazvali su ga bosanskim jezikom, čemu se s hrvatskih i srpskih stručnih i političkih strana prigovara zbog slutnje integralističkih tendencija širenja toga jezika na cijelo stanovništvo BiH.
Usporedno se rabi i naziv bošnjački jezik koji se preferira i u hrvatskoj i u srpskoj jezikoslovnoj literaturi. Zašto? Akademik Dalibor Brozović kaže: "U ovom je dijelu svijeta uobičajeno da se standardni jezici zovu atributom po imenu naroda kojemu služe, pa se tako južnoslavenski standardni jezici zovu slovenski, hrvatski, srpski, makedonski, bugarski, možda i crnogorski. Sami pak Bošnjaci žele svoj jezik zvati bosanskim.
U načelu, na to imaju pravo i drugi ih u tome ne smiju sprečavati, ali s druge strane, drugi narodi ne moraju u svojoj vlastitoj jezičnoj praksi prihvatiti taj naziv". Kako god ga tko nazivao, činjenica je da bosanski/bošnjački jezik ubrzano hvata korak u standardizacijskim procesima. Književnik i leksikograf Alija Isaković objavio je "Rječnik bosanskoga jezika", dijalektolog Senahid Halilović autor je "Pravopisa bosanskoga jezika", prvoga kojemu je autor Bošnjak. Halilović je i suautor, s Dževadom Jahićem i Ismailom Palićem, "Gramatike bosanskoga jezika". Ekvidistancija od srpskog i hrvatskog te obilje orijentalizama obilježja su "dvoimenoga" jezika.
Otvori KEKS Pay
