Vrijeme je Dejana Aćimovića. Pogrešno je pri tome reći nešto poput “ponovo”, jer taj aktivni i uspješni naš filmaš zapravo nije ni prestao raditi. Ni za potresa u kojem je podijelio sudbinu mnogih Zagrepčana, ni u pandemiji protiv koje se borio serijom spotova s poznatima koji apeliraju na zaštitu od virusa cijepljenjem. Na redu je i dokumentarni film o jednom od naših najvažnijih trenera, Ratku Rudiću, no osim što snima, Dejan Aćimović i dalje glumi.
U tjednu objave ovog intervjua u hrvatskim će se kinima pojaviti “Divljaci”, debitantski film Darija Lonjaka, u kojem je Aćimović dominantan u intrigantnoj ulozi jednog vehabijskog hodže. Uskoro ćemo vidjeti i “Metropolitance”, seriju u kojoj glumi s Reneom Bitorajcem. Dosta je tu i suradnje u susjednim zemljama, pa tako u Srbiji snima “Nemirne” s kvalitetnom tamošnjom glumačkom ekipom. S Dejanom Aćimovićem se, tako, i sada ima o čemu razgovarati, a tok vremena taj motiv još je i pojačao.
”Divljaci” uskoro dolaze u kina, tumačite ulogu imama. Kako ste se pripremali za tu ulogu, kako ste se uopće odlučili za takav film?
Na prvo čitanje svidio mi se scenarij, zaintrigiralo me kako je redatelj to zamislio, a i taj Patljakov filmski entuzijazam ne može se tako lako odbiti. Što se tiče pripreme uloge, nije to bilo nešto pretjerano zahtjevno. Nazvao sam svog prijatelja Gorana Beusa koji o takvoj tematici zna jako puno i na svako pitanje koje mu postavite, temeljito i iscrpno objasni vam sve što vas zanima. Bilo mi je malo teško naučiti arapski, ali i to je teklo lagano kad sam si stvorio sliku kako bi taj Enver kojeg igram trebao izgledati i na koji bi način jedan takav lik trebao zaživjeti ispred kamere.
Kakvu budućnost, kao iskusan filmski znalac, predviđate filmu?
”Divljaci” su film koji će publika sigurno voljeti. To je akcijska komedija u kojoj se uz puno humora i akcije isprepleću situacije u kojima se nalaze glavni junaci, potpomognuta uvijek aktualnom temom terorizma. Dobra formula, odlični glumci, nema razloga da film ne bude odličan.
Ne mislite li da bi zbog tematike vehabija, koji i dalje žive u BiH na granici s Hrvatskom, film u startu mogao izgubiti dio publike?
Ne vjerujem da to može biti problem i utjecati na gledanost filma. Ako publika prepozna film kao dobar, teško da takvo što može zaustaviti publiku da ne ide u kino i ne gleda film.
Dario Lonjak debitira tim filmom, jeste li zadovoljni suradnjom s njim i filmom uopće? Je li se Lonjak snašao u radu s iskusnim filmašem poput vas?
Mislim da smo dobro surađivali. Ne sjećam se da je bilo nekakvih velikih stresnih situacija i povišenih tonova kojih inače ima napretek kad se radi debitantski film. Velika je prednost bila što je Dario od samog početka prihvatio moje, Brankovo i Alenovo veliko filmsko iskustvo i ono što smo mu govorili, što je shvatio da je sve to što mu govorimo upućeno samo s jednom namjerom, da napravimo što bolji film. Tako da je ta njegova mladost i filmska zanesenost u kombinaciji s našim iskustvom dovela do jako dobre suradnje. I još jedna stvar koja se uglavnom zaboravi reći, a jako je bitna u stvaranju filma, a to je da je producent Jozo Patljak omogućio na snimanju zavidnu producentsku razinu, ljestvicu je postavio jako visoko, što je znatno olakšalo da se sve te naše zamisli i ideje provedu u stvarnost. A imali smo i starog iskusnog vuka Mirka Pivčevića koji je sve to znalački popratio kamerom. Sve u svemu, jedno dobro i plodonosno iskustvo koje će publici darovati dobar film.
U filmu glumi i srpska zvijezda Branko Janković, kakvi su vam dojmovi o njemu?
Odličan glumac i dobar partner. I što je jako važno za posao kojim se bavimo, veliki je zaljubljenik u film. Lijepo smo surađivali i još ljepše se družili na snimanju i nakon snimanja.
Upravo snimate za HRT dramsku seriju “Metropolitance” koja se odvija u vrijeme potresa i pandemije. U glavnim ulogama ste vi i Rene Bitorajac. O čemu je točno ta serija?
”Metropolitanci” su jako mudro smišljen projekt. Zahtjevan i težak, ali istodobno jako ugodan. Dobar je scenarij, što je uz glumačku podjelu jako bitan uvjet za dobar posao. Odgovara mi ekipa na setu. Redatelj Igor Šeregi dobro zna što hoće i nježno to oblikuje da bi izgledalo kako je zamislio. Posebno me oduševio direktor fotografije Tomislav Sutlar. Mladi dečko na početku karijere, a kad ga gledate kako sve to komponira i kakav vizualni identitet daje slici, pomislite da su mu “Metropolitanci” najmanje deseti projekt u karijeri. Nakon duljeg vremena radi se nešto, što bi uz “Dnevnik velikog Perice”, koji je izvrsno prihvaćen, trebalo opustiti i nasmijati publiku. I nije na prvu loptu, što je jako važno, jer naša publika je sve samo ne glupa. U posljednjih nekoliko godina malo se zabrijalo s ozbiljnim i teškim temama, a publici je toga preko glave jer to svakodnevno gleda oko sebe i željna je smijeha i opuštanja. Svidjelo mi se kako je na predstavljanju producent Dario Vince najavio seriju: “Obiteljska serija gorko-slatkih tonova i nenametljivog humora”. Malo je vesela, malo tužna, malo je ozbiljna, ima svega. Rađena je za - kako se to nekada govorilo - normalne ljude, iako statistike tvrde da takvih više nema.
Rene je u posljednje vrijeme aktivan, ima dobrih uloga, kakva je bila suradnja s njim?
On već dulje slovi ne samo kao ozbiljan filmski glumac, nego i kao ozbiljan umjetnik. Iza njega je nekoliko odličnih filmskih i televizijskih uloga. Sam podatak da je osnovao privatno kazalište Luda kuća izdvaja ga u skupinu jako ozbiljnih umjetnika. Imati hrabrosti da se u ova krizna i nesigurna vremena upustite u rizik i svojim novcem pokrenete privatno kazalište znači da itekako vjerujete u ono što radite. Volim raditi s takvim profesionalcima. Na snimanju mu nije ništa teško, u svakom trenutku maksimalno je pripravan, koncentriran i ugodan za suradnju.
Kada smo već kod serija, i sami ste s obitelji prošli katastrofu potresa. Kakva je sada situacija?
Kao što kaže naš narod, ne ponovilo se! Ovih nekoliko zadnjih godina lekcije koje smo naučili o životu ne mogu se naučiti iz knjiga i iz enciklopedija. Natjerani smo protiv svoje volje da razmišljamo životinjski, kako preživjeti i kako opstati, pogotovo mi koji smo roditelji male djece. Cijelo vrijeme nam je na pameti ista misao; Daj Bože da sve ovo što se događa što brže prođe i da nas što manje okrzne. Ova pošast koja nas je zarobila ubila nam je i film i televiziju i teatar. I trebat će nam jako dugo da se oporavimo i nastavimo gdje smo se zatekli prije nego što je sve to počelo. Ali kad danas gledam na sve to što nam se dogodilo, sretan sam da smo tu strahotu prošli bez prevelikih ožiljaka i da smo se koliko toliko vratili u normalne životne okvire i krenuli dalje. Za plakanje i kukanje nemamo vremena jer se mora živjeti i raditi. Duboko se nadam da smo zatvorili tu životnu stranicu i da idemo dalje.
Snimate i u Srbiji, riječ je o TV seriji “Nemirni”, a vidim da su vam partneri Gordan Kičić, Ljubo Bandović, Anica Dobra, Nikolina Friganović, Nebojša Dugalić, Gorica Popović, Izudin Bajrović, sve izvrsni glumci. Kakva je vaša uloga i kakva je serija uopće?
Igram šefa državne policije, čovjeka prilično osebujnog karaktera, koji je spreman u svakom trenutku prilagoditi se životnoj situaciji i koji pri tome ne preza ni od čega da bi opstao na vrhu i rukovodio ljudskim sudbinama. “Nemirni” su kriminalistička drama s elementima trilera i misterija u koju je redatelj Darko Nikolić u centar zbivanja postavio jake žene koje nam svojim potezima donose zaplet u život. Koje nas osvješćuju što je dobro, a što zlo. Koje nam u život unose i mir i nemir. I kada se u takvoj situaciji izmakne jedna naizgled nebitna kockica, život dobiva potpuno drukčiji izgled, što sve aktere te naše priče čini nemirnima.
U Srbiji se događa nešto zanimljivo za glumce (kao i za novinare), nadmetanje United Medie i grupacije oko Telekoma Srbije što je rezultiralo nizom odličnih produkcija, svojevrsnim eldoradom za glumce.
Javni je podatak da su samo prošle godine Telekom Srbija, United Media i Radio televizija Srbije uložili u snimanje TV serija više od 30 milijuna eura. I BH telekom je ove godine izdvojio 18 milijuna KM koje će uložiti u snimanje TV serija. A kod nas toga nema. Mi kaskamo za njima. Pretpostavljam da je politički državni vrh tako odlučio i u Srbiji i u Bosni Hercegovini i naložio njihovim telekomima da moraju pomoći filmsku umjetnost. I kako stvari sada stoje, to im se stostruko vraća. “Južni vjetar”, “Sjenke na Balkanu”, “Vrijeme zla”, “Korijeni”, “Jutro će promijeniti sve”… Evo, nabrojio sam šest odličnih TV serija snimljenih tim novcem i jako gledanih. U Bosni i Hercegovini priliku da režiraju dobili su Danis Tanović, Jasmila Žbanić i Elmir Jukić. Svako od njih iza sebe ima respektabilan filmski opus. Napravit će sigurno dobre stvari.
U svakom slučaju, primjetno je da se u Srbiji puno više snima i radi nego u Hrvatskoj. Je li razlog samo novac ili i nešto drugo?
Kad je u pitanju snimanje filma ili TV serije, uvijek je razlog novac. Ako ga ima dovoljno, snima se. Može to biti produkcijski bogatije ili siromašnije, ali snima se. I to je svima jasno. Nema tu neke velike filozofije. Imamo mi u Hrvatskoj itekako talentiranih glumaca, dobrih redatelja i zanimljivih priča koje bismo mogli snimiti. Još od starih Feničana koji su izmislili novac recept je vrlo jednostavan. Ako novca nema ili ga nema dovoljno, ne može se ništa napraviti.
U postprodukciji je i Milićev “Božji gnjev” po priči Josipa Mlakića, čini se moćna kombinacija s nizom odličnih glumaca. Kakav će to biti film i kakav lik glumite u njemu?
Mlakić je to izvrsno napisao, Milić je odličan redatelj, a kao što i sami kažete, tu je plejada odličnih glumaca. Nema nijednog razloga da to ne bude dobar film. Igram ambasadora jedne strane zemlje kojeg glavni lik otme i natjera da mu prizna neke stvari koje su mu neophodne da bi sklopio mozaik i svoju priču o tome kako mu je brat, s osmoricom vojnika, poginuo u tajnoj akciji koju nitko nije odobrio. Pitanje koje si postavlja je može li se pravda zadovoljiti, može li se pojedinac suočiti s vlastitim i tuđim grijesima?
Ipak, od svega toga, barem meni, najzanimljiviji je dokumentarac o Ratku Rudiću. Dugo ga radite, kada ćemo ga vidjeti?
Slažem se, odužilo se malo, evo sad će biti pet godina. Završili bismo ga sigurno ranije da nas ova pošast od pandemije i strahota od potresa nisu izbacile iz normalnog kolosijeka. Ali kako je Ratkovo vrijeme djelovanja u vaterpolu jako dugo, tako je i snimanje filma neizbježno potrajalo dosta dugo. Priča počinje 1968. godine kad je splitski Jadran postao vaterpolski prvak Jugoslavije, a Ratko je bio jedan od najboljih igrača i strijelaca. Poslije toga slijedi njegov igrački period u Partizanu s kojim je 1974. i 1975. godine bio prvak Europe, pa olimpijsko srebro s reprezentacijom Jugoslavije u Moskvi 1980. Nakon toga počinje njegova trenerska vladavina svjetskim vaterpolom, slijedi jugoslavenski ciklus: 1984. olimpijsko zlato u Los Angelesu, 1986. svjetsko zlato u Madridu i 1988. olimpijsko zlato u Seulu.
Poslije toga dolazi talijanski ciklus, 1992. olimpijsko zlato u Barceloni, 1993. europsko zlato u Sheffieldu, 1994. svjetsko zlato u Rimu i 1995. europsko zlato u Beču, a sve završava njegovim dolaskom na čelo hrvatske reprezentacije s kojom je 2007. godine osvojio svjetsko zlato u Melbourneu, 2010. europsko zlato u Zagrebu i kruna svega 2012. olimpijsko zlato u Londonu, što je jedan od najdominantnijih pobjedničkih nizova neke reprezentacije u ekipnim sportovima u povijesti Olimpijskih igara. Hrvatska pod Rudićevim vodstvom ne da nije izgubila nijednu utakmicu, nego nije nijednu igrala ni neodlučeno, u osam utakmica postigla je osam pobjeda. Samo ovo što sam nabrojio treba snimiti, a da nismo ni spomenuli reprezentaciju SAD-a s kojom je osvojio Panameričke igre i Svjetsku ligu i reprezentaciju Brazila, zemlje u kojoj je vaterpolo do njelgova dolaska bio nepoznat sport, a s kojim je došao do polufinala Olimpijskih igara. Da je imao samo malo sreće, osvojio bi medalju.
Kako ste koncipirali Rudićev dokumentarac, koji očito može imati milijunsku publiku s obzirom na sve reprezentacije koje je vodio?
Film je vrlo jednostavno koncipiran. Krećemo od Rudićeva igračkog početka u Jadranu pa sve do kraja trenerske karijere u Pro Reccu. U razdoblju od pedesetak godina sto najvećih koji su se pojavili u vaterpolu priča priču o jednom od najvećih i najtrofejnijih svjetskih trenera svih vremena.
Rat je u Ukrajini, divili smo se ruskim filmašima poput Tarkovskog, nizu drugih umjetnika. Što sad, kako se postaviti prema toj dobroj ruskoj povijesti?
Kad nešto želim istaknuti i dati mu važnost koju zaslužuje, uvijek citiram neke posebne ljude koji su to na svoj, upečatljiv način rekli. Nešto najupečatljivije o ratu, o toj strahoti koja se čovjeku može dogoditi, o tom najnehumanijem činu koji čovjek može napraviti čovjeku, Siniša Glavašević, simbol hrvatskog ratnog novinarstva, u svojim zapisima kaže: Rat je doista nešto najstrašnije i najpogubnije za čovječanstvo. Još do jučer mnoge geste, pojedine riječi i znakovlja kojima smo se oholo koristili, sada, u vrtlogu smrti, postali su jasniji. Vjerujte, rat je najveća čovjekova niskost koju je u svojoj raskalašenosti smislio, valjda zato da bi poslije svega i u sažaljenju mogao iznova prljati. Siguran sam da jedan takav čovjek kakav je on ne bi dopustio da se filmskog genija kakav je Andrej Tarkovski ili jednog simbola avangarde i manifesta novog svijeta umjetnosti Kazimira Maljeviča izbriše iz kulturnih enciklopedija i poništi njihov doprinos svjetskoj umjetnosti. Mislim da to ne bismo smjeli napraviti
Što vam je sljedeće u planu, čini se da se teme sve brže nameću same od sebe, no ima li volje i novca da se u Hrvatskoj počnemo na pravi način baviti pravim temama? Nekih pomaka u posljednje vrijeme ima, ali sigurno ih je potrebno još.
Volje ima, želje ima, novca ne dovoljno i nada posljednja umire da se u Hrvatskoj počnemo na pravi način baviti pravim temama, ali sve dok nam stranačka i nacionalna pripadnost bude kriterij izvrsnosti i uvjet da jedan umjetnik može raditi svoj posao, tapkat ćemo na mjestu i polako kliziti prema dolje. A to dolje nije tako daleko. Blizu smo da propadnemo i ispod toga dolje ako se hitno nešto ne promijeni. Već sam jednom u intervjuu rekao, i nije zgorega to ponoviti: Bojim se da je naše društvo postalo toliko primitivno da ako ovako nastavimo nećemo više imati prostora ni za nazadovanje.
Jedna je od vijesti ovih dana bila i da ste vi i redatelj Zrinko Ogresta pomogli srpskoj pjevačici Konstrakti da dođe do borosana.
A što da na to kažem, vidio sam. Ne znam koje me sve novine nisu zvale da to komentiram. Ja nisam ni znao da te borosane moraju hitno stići u Beograd. Zvala me naša obiteljska prijateljica Olja Kovačević, urednica zabavnog programa na RTS-u, a kako sam bio na snimanju i nisam joj se mogao javiti, nazvala je moju suprugu Dijanu i s njom sve dogovorila. Sve se to odigralo u pola sata. Dijana je otrčala u najbližu prodavaonicu i kupila borosane, nazvala Zrinka Ogrestu koji je tog popodneva putovao u Beograd na premijeru svog filma i predala mu ih. Tako da su moja supruga i Zrinko zaslužni što su borosane došle na vrijeme i što je u zadnji čas spašen Konstraktin nastup na Eurosongu.
Hrvatski film je u rukama mentalnih jugoslavena i oni preko ministartstva kulture i havca vade milijune. To su odabrani matanic bresan i jos neki koji mrze sve hrvatsko i snimaju takve filmove. Narativ za dobit novce je pljuj po braniteljima, pljuj po crkvi, pljuj po Hrvatskoj i sredstva za film su osigurana.....