Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 164
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
OGLEDI

Bog mi je svjedok koliko mi je stalo do sreće bošnjačkog naroda i procvata njegove islamske vjere

Miroslav Tuđman i Ivan Aralica
Foto: Davor Višnjić/PIXSELL
1/2
06.09.2017.
u 07:15

Drugom stranom Rubikona’ M. Tuđman kuca na vrata hrvatske ustanove, čiji je član bio i njegov otac, koja daje najvišu znanstvenu i umjetničku titulu. Ako se moji kolege slože, ja ću mu, pri punoj svijesti da činim čast toj ustanovi, s nutarnje strane otvoriti vrata, da se u njoj nađe i zasluženu titulu dobije

Kad sam u ožujku devedeset i treće, na samom početku zbivanja o kojima govori knjiga Miroslava Tuđmana “Druga strana Rubikona”, suočen sa spoznajama o političkoj i ideološkoj doktrini Alije Izetbegovića i svjestan neznanja i zabluda koje vladaju u hrvatskoj politici i politologiji o doktrinama koje dominiraju u muslimanskom političkom krugu, pisao ogled “Razlikovni rječnik”, nisam programirao političko skretanje pažnje sa Srba na Muslimane, nego sam, obuzet očajem pred onim što nas čeka, upozoravao: Ne Srbi, njihov je problem za nas prolazan, Muslimani postaju glavni problem našeg susjedstva, poklonimo im punu pažnju.

Miroslav naspram Franje
Od onih – svojih kolega po peru i svojih političkih protivnika – koji su držali da je nacija toliko zlo da je zlo o njoj i samo raspravljati, i onih koji su o predmetu znali sama toliko da su Muslimani, jer su, navodno, genetski Hrvati, “cvijet hrvatskog naroda” i da su kao takvi “prirodni saveznici” u otporu srpskoj agresiji, bio sam proglašen izazivačem rata između Bošnjaka i Hrvata, rušiteljem džamija i kandidatom za Haaški sud… I onda se dogodilo što se dogodilo, a kad se to dogodilo i vrijeme od tih događanja poodmaklo, o tomu su napisane mnoge knjige, iz kojih je, među ostalim, vidljivo da sam ja u svemu tomu i beznačajan i nedužan, osim u jednom: što sam prvi kukuriknuo i dobio po kresti.

Među knjigama koje su o tomu napisane – a sve ih nisam mogao pročitati, ima ih mnogo, ni htio pročitati, jer je moj interes nakon Daytona, kad je država Bosna i Hercegovina postala protektorat, za taj predmet splasnuo – ima svačega, od impresija sudionika do znanstvenih radova. Među onima koje sam pročitao, uz veliko poštovanje prema još nekolicini autora (Lucić, Arlović), izdvaja se knjiga Miroslava Tuđmana, koja je fokusirana na “političku strategiju Alije Izetbegovića”, upravo na ono na što je bio fokusiran i moj davnašnji ogled “Razlikovni rječnik”, na “razliku između shvaćanja osnovnih politoloških pojmova Alije Izetbegovića i shvaćanja tih istih pojmova u europskoj politici”, pa mi se, kad sam knjigu pročitao, činilo da je autor napisao ono što sam odavna želio da se napiše, na način kako ja, ni da sam mogao, nisam znao napisati. Prije nego nešto kažem o toj izuzetnoj knjizi i o onom što joj je u fokusu, želio bih nešto reći o njenu autoru. Što će, očekivano, biti i sud o knjizi!

Miroslav Tuđman javnosti je postao poznat kroz politiku u turbulentnim godinama nastanka samostalne hrvatske države, i to, što će javnosti biti od posebnog značenja, rame uz rame svoga oca, arhitekta te države. Javnost ga percipira kao političara i, kad mu odmjerava veličinu i značenje, mjeri ih prema drugim akterima u politici pa, kao i ostale, mjere ga i s veličinom njegova oca. U ovom potonjem mjerenju Miroslav naspram Franje izvuče kraći kraj, utvrde da ne doseže očevu veličinu. Da se razumijemo, što se tiče usporedbe s njegovim ocem, svi mi koji smo osuđeni da nas javnost mjeri u usporedbi s veličinom njegova oca, i oni koji se “iz petnih žila” upinju da ga nadvise i oni koji mu veličinu iznad svoje unaprijed priznaju, od njega smo niži i stojimo u njegovoj sjeni pa ne znam, kad je to tako, zašto bi mu sin morao biti ravan ili ga nadvisivati. I zašto, ako je od njega manji, ne bi bio velik, kao i svi mi, po onom po čemu iz sama sebe, mimo politike, izrasta.

A veličina njegova sina, primarno, izrasta iz Miroslavljeva temeljnog zanimanja, profesora sveučilišta, i, sekundarno, iz političke, vojne i obavještajne djelatnosti kojom se bavio u tijeku ratnih i poratnih godina. Kao sveučilišni profesor predavao je nekoliko kolegija iz informacijskih znanosti, kao što su “Teorija informatike znanosti”, “Organizacija znanosti”, “Istraživačke metode”, “Nacionalna sigurnost i informacijsko ratovanje”. Pisac je više od dvije stotine stručnih članaka, urednik časopisa i zbornika, autor nekoliko knjiga iz informacijskih znanosti. Jednu sam od tih knjiga, iako u tom laik, pomno pročitao, “Programiranje znanja”, i otkrio u čemu je tajna uspjeha toga profesora kad je počeo pisati o temama koje su daleko od informatike i spadaju u sasvim druge domene. Kad je napisao “Priču o Paddyju Ashdownu i Tuđmanovoj salveti”, potom “Vrijeme krivokletnika” i, evo sada, “Drugu stranu Rubikona”.
Pišući o dvije ključne teme vezane uz osamostaljenje države, o odnosu prema Bosni i Hercegovini i o upotrebi hrvatske vojne sile u oslobađanju okupiranog državnog teritorija – zapravo, o ponašanju “detuđmanizatora”, na čelu sa Stipom Mesićem, prema oslobodilačkim akcijama i njihovim zapovjednicima – Tuđman je mlađi kao alat upotrijebio svoje znanje iz informacijskih znanosti i, koristeći osobno iskustvo u političkoj i obavještajnoj djelatnosti, stvorio znanstvena djela koja su konglomerat povijesti, politologije, međunarodne politike, sociologije i još ponečeg drugoga, koja će – po njegovu viđenju i očekivanju – naši ljudi, sada, čitati kao čistu politiku, stranci, kao riječ o međunarodnim odnosima, da bi ih u budućnosti i jedni i drugi vidjeli kao povijest. Iz te simbioze informatičara, političara i obavještajca nastala su djela koja, kao znanost, predstavljaju novinu, a kao obrada dva bitna momenta u trenutku državnog osamostaljenja nezaobilazno štivo. S tim štivom, s “Vremenom krivokletnika” i “Drugom stranom Rubikona”, Miroslav Tuđman kuca na vrata hrvatske ustanove, čiji je član bio i njegov otac, koja daje najvišu znanstvenu i umjetničku titulu. Ako se moji kolege slože, ja ću mu, pri punoj svijesti da činim čast toj ustanovi, s nutarnje strane otvoriti vrata, da se u njoj nađe i zasluženu titulu dobije.

Tipično za čovjeka s ruba
Tek sada, nakon ovoga priznanja, vratit ću se na svoj davnašnji ogled i reći nešto o onom što se nalazi u Tuđmanovoj knjizi. U tom sam ogledu poželio: Bila je i ostaje prava nesreća za bosanske muslimane, za Bošnjake, što im u sudbonosnom trenutku, kad se na europskom kontinentu dovršavao proces stvaranja nacionalnih država, kao osnove novih europskih i globalnih saveza, na čelu nije bio čovjek Ataturkova profila, čovjek jasne vizije o procesu konačnog formiranja bosanskih muslimana u naciju, prelaskom iz Muslimana u Bošnjake, nacionalno ime isključivo za bosanske muslimane jer dva druga naroda Bosne svoje ime već imaju. Viziju samostalne tronacionalne države Bosne! Nego im je na čelu bio dobronamjeran vjernik, plemenit čovjek, ali, što se politike tiče, panislamski fantast, koji sanja o širenju islamskog svijeta, tipično za čovjeka s ruba jednog svijeta, koji sniva osobni san da postane središte toga svijeta. Kako izbora nema, kad smo tu gdje jesmo, treba se nadati da će Izetbegović, kao što je u mladosti uspješno završio islamski mejtef, pod starost uspješno završiti europski mejtef i konačno znati što je vjera, a što nacija. I kakvo ponašanje iz tog znanja slijedi.

Niti je Izetbegović dopustio da ga netko zamijeni, iako je bilo takvih koji su ga zamijeniti htjeli, ali ih je on grubo odgurnuo u stranu, niti je završio pučku europsku političku školu, nego je nastavio po svojem, onako kako je zacrtao u svojoj “Islamskoj deklaraciji”. (Muhamed Filipović, koji je zajedno sa Zulfikarpašićem predlagao da bosanski muslimani budu Bošnjaci i vode politiku nacije, zarana je primijetio da se kod Izetbegovića radi o “odsustvu političke kompetencije”, a nije bio sam koji je primijetio da Alija govori nemuštim jezikom iz nemušte političke pameti.) Postigao je ono što Miroslav Tuđman, kao temeljni motiv svoje knjige, ovako sažeto ocjenjuje:

Izetbegović je htio biti lider “građanske Bosne i Hercegovine”, a bio je lider samo muslimana, muslimanskog naroda, a Hrvatima i Srbima nije priznavao ni status nacionalnih zajednica. Zato su njegovi ideali bili konfuzni u provedbi, nepošteni prema druga dva naroda, neiskreni prema međunarodnoj zajednici. Zagovarao je ravnopravnost Hrvata, Muslimana i Srba u BiH, a nije im priznavao pravo na konstitutivnost; nije pristajao na federalno uređenje jer da je BiH prvenstveno država muslimanskog naroda i jer ostala dva naroda imaju svoje matične države; potpisivao je brojne mirovne sporazume a da nikada nije imao namjeru pridržavati ih se. S takvim stavovima i politikom Izetbegović se upustio u rat protiv Hrvata, a da ni u jednom trenutku nije bio spreman preuzeti odgovornost za posljedice rata u koji se upustio. Vođen nebuloznim idealima, preuzetim iz drugog vremena i druge civilizacije, idealima koje je priprostim jezikom napisao u svojoj “Deklaraciji”, koja se bez potrebe, jer je njegovo deklariranje, zove “islamskom”, on je vodio tragičnu politiku za Srbe i Hrvate, a u najvećoj mjeri za Bošnjake, svoj narod, koje je odbijao nazvati njihovim imenom pune četiri godine.

A i kad je na silu dopustio da se tako nazovu, nije ih držao narodom, nacijom, etnikom, već islamskim nukleusom za okupljanje svih muslimana u Jugoslaviji, i dok je postojala i kad je nestala, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Tu zabludu i tragediju koja je iz nje potekla Tuđman ovako sumira:

Na početku mirovnih pregovora Izetbegović je odbio prijedlog ustavnog uređenja BiH (Cutileirov plan) prema kojemu bi Muslimani i Srbi imali pravo svaki na 44% teritorija. Nakon četiri godine rata i pregovora (i odbijanja još dva plana, oba bazirana na suverenitetu triju nacija) Izetbegović je bio primoran prepustiti Republici Srpskoj 49% teritorija BiH, a s Hrvatima u Federaciji živjeti na 51% državnog teritorija. Nakon četiri godine rata, nakon svih žrtava i razaranja, Muslimani su dobili manje nego što im se nudilo na početku.

U stavku prije ovoga, da naglasi katastrofu od politike, Tuđman napominje: Na pregovorima u Daytonu… nije se raspravljalo zašto će Federacija biti na 51% bosanskohercegovačkog teritorija, a Republika Srpska na 49% teritorija. Na takvu podjelu Alija Izetbegović pristao je, dvadeset i šest mjeseci ranije, tijekom pregovora na nosaču aviona HMS “Invicible”. Tada je dogovoreno da će Srbi dobiti 49 posto, Muslimani 33 posto, a Hrvati 17,5 posto teritorija. Sarajevo dobiva 0,5 posto.

Kako iz četiri stotine stranica teksta “Druge strane Rubikona” postaje vidljivo, na početku svih Izetbegovićevih katastrofalnih poteza stoji onaj s najtežim posljedicama, onaj vezan uz priznanje države BiH od međunarodne zajednice. Uvjet da međunarodna zajednica prizna BiH bio je, prvo, da se održi referendum i da većina stanovnika bude za osamostaljenje, drugo, da se unaprijed prihvati Cutileirov plan o unutarnjem uređenju, koji tu državu artikulira po nacionalnom ključu na tri konstitutivne jedinice.

Izetbegović se našao pred izborom: ne prihvati li uvjete, neće dobiti priznanje i rat sa Srbima, koji je već buktio, smatrat će se građanskim ratom; a prihvati li uvjete, imat će državu čiji će suverenitet dijeliti sva tri naroda, što, usmjeren na unitarnu državu u kojoj su Bošnjaci većinski i vodeći narod, nije želio. Poklonik etike koja se zasnivala na šerijatu, on se odlučuje na laž, koja po šerijatskoj etici nije kažnjiva ni od ljudskog ni od Božjeg suda, ako joj je svrha “širenje kuće islama”. Potpisat će oba uvjeta i svjesno će prevariti, u prvom redu, Hrvate, jer će na referendumu glasati za osamostaljenje, imat će svoju konstitutivnu jedinicu, a potom međunarodnu zajednicu, koja će dobiti i pristanak većine naroda na državno osamostaljenje i pristanak političkog vodstva na unutarnje uređenje po Cutileirovu planu.

Kad je dobio međunarodno priznanje države i s njime kvalifikaciju rata kao agresiju izvana, povukao je pristanak na Cutileirov plan uz obrazloženje da on u tim razgovorima o tom planu, koji nije potpisao, nije narod, naciju, etnik vidio kao nosioce suvereniteta, nego je on kao nosioce suvereniteta vidio narod u smislu građana jedne države. I to je obrazloženje imao obraza protumačiti kao europsko! Kako je odbio Cutileirov plan, tako je, s istom argumentacijom, odbio i sljedeća dva, jer su i oni suverenitet – po europskoj pameti – dijelili na tri konstitutivne nacije, misleći da će unutarnje uređenje, unitarnu državu, nametnuti ratom. Prešao je Rubikon i izjavio: “Žrtvovat ću mir za suverenu (čitaj, unitarnu) Bosnu.”

I učinio je to što je u laži smislio. Nastavljajući sukob sa Srbima, zaratio je i s dojučerašnjim saveznicima Hrvatima. A nakon višegodišnjeg stradanja stanovništva i razaranja zemlje pristao je na manje nego što mu je Cutileirov plan nudio na samom početku u paketu s međunarodnim priznanjem države:

– prihvatio je ključ da suverenitet BiH dijele tri nacije pa je i svoju prozvao onim što ona jest, Bošnjacima;
– pristao je na podjelu zemlje 49% Srbima, 33% Muslimanima i 17,5% Hrvatima, a 0,5% Sarajevu;
– pristao je na postojanje i ime Republike Srpske, države u državi, i, umjesto unitarne BiH, dobio i konfederaciju i federaciju;
– pristao je na Federaciju u kojoj ima hrvatske kantone i iz koje se, kao ni hrvatski kantoni, sa svojih 33 postotaka zemlje ne može izdvojiti i osnovati samostalnu jedinicu koja bi, kako je sanjao, postala nukleus balkanskog kalifata, koji je, što mu je bio početni cilj, namjeravao osnovati;
– pristao je da mu njegovi saveznici u ratu za unitarnu BiH, jugoslavenski unitaristi, ateisti i “tatini sinovi” iz njegove “Deklaracije” – sekularizirani muslimani, dominiraju političkom scenom i potiskuju u zapećak islam do kojeg mu je bilo toliko stalo;
– na kraju svega, kad se otkrilo da su trojica mudžahedina, koji su pod njegovim zapovjedništvom ratovali protiv Hrvata u Srednjoj Bosni, sudjelovala u rušenju njujorških Blizanaca, bio je zamoljen od protektora BiH da se povuče iz politike i ode u mirovinu pod stigmom preteče onih koji su u svjetskim razmjerima stvarali kalifat, što ga je on namjeravao uspostaviti na Balkanu.

Sve su budno motrili

Zašto se to njemu, njegovu narodu i svima drugima dogodilo – zato što je prihvatio savezništvo bivših komunista i oficira JNA, unitarista i ateista kojima je unitarna BiH bila nadomjestak za unitarnu Jugoslaviju; zato što nije priznavao naciju kao nezaobilaznu kategoriju u europskoj politici; zato što je odabrao rat, prešao Rubikon, kao sredstvo postizanja cilja, unitarne države, i previdio da taj rat, ni protiv Hrvata u Srednjoj Bosni, ne može dobiti, i zbog odnosa snaga i zbog međunarodnih faktora koji su budno motrili što radi i otkrivali što namjerava; zato što je svaku unutarnju artikulaciju BiH doživljavao kao podjelu države, pa je u tu svrhu sam izmislio podjelu BiH između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu i nagrađivao tapšanjem po ramenima one koji su u tu izmišljotinu povjerovali; i zato što nije pristajao na laicizam, na europeizaciju muslimanske vjere, pa je oživljavanje islama vidio samo ako se oživi i društveni poredak koji je u minulim vremenima, u Otomanskom Carstvu, svom idealu od države, islam podrazumijevao – zašto se to njemu, njegovu narodu i svima drugima dogodilo nema svrhe da o tomu govorim i zato što sam o tomu, prije svega, govorio u svom davnašnjem ogledu i zato što o svemu tomu, poslije svega, na najbolji način govori Miroslav Tuđman u svojoj briljantnoj knjizi.

Bog mi je svjedok, a to dokazuje i ono što sam o tomu pisao, koliko mi je stalo do sreće bošnjačkog naroda i do procvata njihove islamske vjere u okvirima europskog laicizma i ekumenizma, pa sebi dopuštam jednu preporuku onima koji se u BiH drže nasljednicima politike Alije Izetbegovića. Častite uspomenu na njega, on je to zaslužio po dobrim željama i žrtvi koju je podnio za svoj narod, a s njegovom političkom misli, s njegovim idealima, političkim planovima i shvaćanjem političkih pojmova u politici europskog kruga postupite onako kako nam pjeva jedna narodna pjesma da su ukućani postupili s dušom preminule žene koja je za života bila nerazborita. Iznijeli su dušu iz kuće i usijali u duboko, u široko, da se duša ne povrati i po kući ne pomlati, da se duša ne dovuče i po kući ne potuče.

Komentara 2

BR
brojevi
08:28 06.09.2017.

Republika Srpska konfederacijski entitet nastao na genocidu i rasnom zakonu najveća je pogreška međunarodne zajednice a napose Clyntonove adminstracije. Vojno poražena, usprkos velikoj tehničkoj nadmoći, RS dobiva zasebni status i praktički je država u državi. Hrvati koji su najzaslužniji za opstanak cjelovite BiH i opstanak Bošnjaka za nagradu postaju građani drugog reda zahvaljujući nezahvalnoj Bošnjačkoj većini i međunarodnim upraviteljima koji dozvoljavaju supremaciju Bošnjaka nad Hrvatima. RS je samo trojanski konj srpske agresivne vanjske politike i kao takva neuralgična točka i uzrok nestabilnosti i budućih sukoba u Europi. Jedino rješenje za opstanak BiH je redefiniranje Daytonskog sporazuma.

Avatar debela koli
debela koli
08:22 06.09.2017.

Jeste, koliko i tvom ocu za Srbe. Svi ste vi isti.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije