Zagrebački Animafest, jedan od najdugovječnijih festivala u svijetu animacije, odnedavna ima novog umjetničkog direktora – animatora i glazbenika Daniela Šuljića, podjednako zanimljivog po višestruko nagrađivanim animiranim radovima i gitarističkom angažmanu u bendu Stampedo. Kako je na novu funkciju zasjeo tek nedavno, prve rezultate njegova rada vidjet ćemo na idućem izdanju festivala.
Koliko će se vaša vizija programa Animafesta razlikovati od one koju je imao vaš prethodnik Krešimir Zimonić?
Zbog njega i njegovih prethodnika Animafest je u samom vrhu svjetskih festivala animacije. U glavnim programima je sve postavljeno i ne treba puno mijenjati. Ja se nadam da će edukativni dio, festival kao mjesto učenja o novim tehnologijama, pristupima ili programima, biti moguće još malo izgraditi. Želio bih napraviti i programe koji bi propitivali što je to animacija, gdje su joj granice, funkcionira li samo na filmu ili i u drugim medijima kao što su instalacije, web, pametni telefoni... To su pitanja na koja na svjetskoj sceni još nije nađen zadovoljavajući odgovor. U tom smislu mi možemo dati svoj doprinos.
Animafest ima dugu tradiciju. Kako na njega gledaju vaši kolege iz drugih država?
Upravo tako kako vi konstatirate u pitanju. Osobno sam imao prilike uvjeriti se da samo spominjanje Zagreba kod kolega s raznih strana svijeta izaziva respekt. Kao da pri predstavljanju kažem da sam iz New Yorka. Animacija i hrvatska nogometna reprezentacija. To je svakako zasluga i Zagrebačke škole animiranog filma i ovog festivala. Po značenju i statusu koji ima u svijetu Animafest je jedini hrvatski filmski festival A kategorije.
Koliko se prema vašem iskustvu odnos prema animiranom filmu razlikuje od onoga u drugim europskim zemljama i u nas?
Nešto je univerzalno, kao što je nevoljkost televizija da prikazuju takve sadržaje. Možda nam HTV jednom vrati Animaviziju i/ili Transfer, to su bile korisne i posebne emisije. Ima zemalja usporedivih s Hrvatskom koje puno više novca ulažu u proizvodnju filmova i više cijene svoje festivale. Ali, ima i bogatih zemalja, poput Austrije, u kojoj djelomično još uvijek živim, u kojima je tradicija na strani eksperimentalnog filma. Tamo klasična animacija baš i nema neki status pa tako ni produkcija nije na profesionalnoj razini.
Za svoje autorske radove osvojili ste dvadesetak međunarodnih priznanja. Kako vidite svoj položaj na animatorskoj sceni?
Ne znam kako da ocjenim sebe, to mogu drugi. Ja sam uglavnom zadovoljan svojim filmovima, a sa sigurnošću mogu tvrditi da se barem još nekolicini ljudi sviđaju. Jedno je sigurno, moram još puno učiti i još puno olovaka potrošiti.
Imate i uspješnu glazbenu karijeru. Ima li trenutaka kad se ona preklapa s vašom karijerom animatora?
Preklapaju se, i ti trenuci nisu rijetki. Za većinu svojih filmova zvuk sam radio sam, a napravio sam i animirane spotove za sastave Šo! Mazgoon i Gone Bald. Što se muzike za filmove tiče, došao sam do zaključka da nije lose glazbu prepustiti nekom drugome. Iako se pri tome mora pristati na neke kompromise, kad se podvuče crta, prisutnost kvalitetnog drugog autora glazbe i šumova u konačnici podigne nivo filma za još poneku stepenicu.
Vanjski ste suradnik na Odsjeku za animaciju i nove medije na zagrebačkoj ALU. Primjećujete li neke nove tendencije u radovima mladih kolega?
Naravno, jezik slika se stalno razvija, tehnologije i estetika mijenjaju se rapidno. Naši studenti odrastaju kao da je to "pod normalno", tako da je proces učenja dvostran – ne uče samo oni od nas već i mi od njih. Ipak, ono što je za dobar film najvažnije nije samo "fancy" sličica već jaka potreba autora za stvaranjem i tematiziranjem neke teme. Ima nekoliko vrlo talentiranih studenata koji su već počeli tražiti svoje umjetničke putove.
Kako ocjenjujete rad Zagreb filma?
Zagreb film je preuzeo festivalsku distribuciju za manje producente, i to je vrlo dobro, olakšava filmovima da nađu put do međunarodnih festivala. A što se produkcijske strane tiče, dosta su lutali u posljednjih dvadesetak godina. Neki od najuspješnijih hrvatskih autora rade s drugim produkcijskim kućama. Ipak, i u Zagreb filmu i dalje ima autora koji uredno isporučuju relevantne uratke.
Savjetnik ste za animirani film u HAVC-u. Kako je biti "s one strane" i odlučivati o radovima kolega?
Pomalo stresno. Uglavnom se međusobno i poznamo pa neki očekuju sredstva iako možda nisu prijavili najbolji projekt, dok u isto vrijeme neki novi nepoznati autori nude vrlo zanimljive koncepte. Nadalje, ja znam što znači raditi animaciju i koliko je posla sa svakim filmom. Više sam puta poželio da imam taj novac koji se traži pa da ga dam svima, da svi rade. Na žalost, nemam. Nema ni država. Imam svoj ukus, koji nije baš tolerantan jer sam vidio već puno toga i volim samo ono što mi daje nešto novo, nešto što još nisam vidio. S treće strane, nije to mjesto moj osobni vrtić pa je, osim najbitnijeg kriterija, a to je kvaliteta projekta, važno razmišljati i strateški, i o raznovrsnim tehnikama, i o apsolventima, i o autoricama, i o dosadašnjem radu pojedinih autora, i o debitantima, i o perspektivama itd. I onda čovjek odluči u najboljoj namjeri, ali nisu svi zadovoljni, jedni zbog ovoga, drugi zbog onoga...
