Zovem ih moji dečki jer su poput mene prešli sedamdesetu. Nekadašnji ritam svakodnevice, u stilu kruga životnog bezizlazja kuća – pos’o, pos’o – kuća, završio je zauvijek. Dramatična kancona Ekrema Jevrića, zvijezde You Tubea s milijunskim slušateljstvom, nije više naša spika. Skupljamo se, gotovo svakodnevno, u birtiji u gornjem dijelu grada. Novi smo frendovi. Drži nas međusobna solidarnost. Unatoč razlikama, konstruirali smo neku vrstu metafizičkog prijateljstva. Osebujni smo po tome što nismo dočekali da po prirodnim zakonima zamijenimo ostarjele foteljaše. Očekujući njihov silazak s tronova posijedjeli smo, izborali face, pogrbili se, neki i posenilili. Mlađi nas je naraštaj s lakoćom izgurao. Ako Amerika ima svoju izgubljenu generaciju, Hrvatska zasigurno ima generaciju koja se može nazvati izguranom i preskočenom. Prestari smo za bunt i javne prosvjede. U nekom sloju kolektivne svijesti osjećamo se generacijom ostarjelih luzera. Opstojimo u znaku rezignacije. Začinili smo je spasonosnim inatom, spasonosnim kreativnim verbalizmom ... Spasonosnim cinizmom prizemnog filozofiranja, također. Poligon demonstracije naših ideja predstavlja gostionica, taverna, birtija – zvali je kako mu drago – u kutku staroga grada. Gotovo se svakodnevno sastajemo. Neki su od nas još uspravni i čvrsta koraka, drugi s običnim štapovima, poneki s metalnim protezama. Mladi i vižljasti konobar donosi nam patentirani menu: žuja & čvarkuša. Onda počinje duga spika, katkada polemično aktualna, katkad vezana za uspomene na dane iza nas. Iritiramo mozgove enervantnim pričama o krizi, cijenama benzina i prijevoza, o padu standarda, o varijacijama famoznoga pe-de-ve-a ... Prožima nas ljutnja što mi penzići uvijek glasamo za prazna obećanja. Tješi nas neizbježna činjenica da ni gubitnička strana, da se na izborima dočepala fotelja, ne bi proizvela blagostanje. Riječ penzioneri posebno naglašavamo. Nismo umirovljenici, ne živimo u miru sa sudbinom. Još manje s političkom nomenklaturom. Sjećamo se tog izričaja iz vremena sovjetskog režima u Rusiji. Penzionerski pogled na svijet ne podržava nikoga tko bezočno uzima od onih kojima je sve oduzeto i koji nemaju ništa. Ulazi filozof Nenad. Teški je bolesnik. Možda teži od većine nas. Liječnički mu karton vrvi staračkim bolestima. Otežano hoda s dvije metalne štake. No, duhom je Nenad iznad nas. Rado se s njime družimo. Oko sebe sije optimizam i vedrinu. Umije se otisnuti u širinu plavetnila. Optimist je i kada mi upadamo u crnjake. Navikli smo na buku gostionice. Najjači zvukovi dolaze iz LCD-a. Postavljen je gotovo uza sam strop. Poglede nam privlače spotovi s reklamama, isječci iz filmova, scene sa sportskih stadiona, ringova, dvorana. Uzbuđuju nas prizori iz diskača i najtića. Gledamo igru šarenih reflektorskih snopova. Plesni ritam mladih tijela i glas pjevačica prenose se u atmosferu taverne. Žive nas cure ne primjećuju, gledamo zato one virtualne. Nenad počinje svoj monolog. Vjerojatno ga unaprijed priprema. Nastoji biti spontan, no očito je taj film već odvrtio. Možda i pred ogledalom. Nenad je izvoran, nikad se ne ponavlja. Danas je pričao o Meisteru Eckhartu, filozofu 13./14. stoljeća. U oratorskoj pozi Nenad iznosi podatak da je Meistera mučilo duboko egzistencijalno pitanje: je li u životu važnije „imati“ ili „biti“? Opredijelio se za biti. I onda nam veli: - Kužite? Ne trebam ništ’ tumačit’ ..., kaj ne? - Ma ne, ništa, naravno ... Ali samo biti?, ćaknuto je, veli Božo. Iz duboko usječenih bora njegova lica kao da izbija posebna životna mudrost. Možda su bore kod životne skepse. - Ma, i je i nije, javio se Matko, frend s metalnom štakom. – Hoću reći, nastavlja, da je postavka besmislena, jer kako možeš biti ako nemaš. Moraš imati da bi bio, kužiš? - Slažem se, velim ja. Tko ima, taj je faca ... Tko nema, nitko je i ništa. Možda si je taj Meister, stari srednjovjekovni luzer, umišljao da je njegov modus bitka iznad modusa imanja? Ali se varao. Varao se za svoje a pogotovu za naše vrijeme. Nitko ne može biti ako nema. Tek kada imaš, onda – jesi ... Neki su tvrdili da je Meister naivan. Neki da je naprosto smiješan. Na koncu smo se složili: Meisterove su nas misli ispunile nekom buntovnom gorčinom. Tada je Petar upitao: - A što mi imamo? - Imam starog psa u dvorištu, izjavio je Stjepan. Prijatelj Marko navukao se na imovni bestijarij pa je dodao: - Imam zlatnu ribicu. Pliva u staklenoj kugli na regalu. - Imam iskaznicu Gradske knjižnice, dosjetio se Radoslav. I onda je uslijedio nezaustavljivi niz glasova. Svatko je nagonski želio predočiti svoje imanje. Olakšavali smo tako nepodnošljivu težnu tjeskobe. Naše su imovinske kartice iznimno depresivne. Andrija: Imam visoki tlak. Nikola: Imam problema s jetrom. Franjo: Imam rak prostate. Ante: Imam stari pokvareni auto u garaži. Joško: Imam ženu oboljelu od Alzheimera. Mijo: Imam srčanu manu. Mate: Imam parcelu na Mirogoju. Đuro: Imam kredit koji ne mogu vraćati. Jakov: Imam diabetes mellitus, al’ se niš’ ne pazim. Ivan: Imam umjetno zubalo. Profesor Nenad Karlović nije nas više mogao slušati. Bio je vidljivo uzrujan. Kolutao je očima i kršio prste na rukama. - Ništa ne kužite! Koji ste bezveznjaci. Prizemnili ste uzvišene misli ... - Ajde, Nenad’, ne drži nam lekcije ..., pa zar ne kužiš ... - Kakve lekcije, uporan je Nenad. Daj se sjeti, frajer, kako se upravo naš naraštaj oduševljavao Erichom Frommom. Svi su čitali Zdravo društvo, Umijeće ljubavi, Anatomiju ljudske destruktivnosti ... Čovječe, genijalni tekstovi. Tu spada i studija Imati ili biti o kojoj pričam. Okomio se na nas: -Obuzeti ste materijalnim stvarima, željeli biste imati vile, bazene, hotele ... Željeli biste plivati u lovi i biti okruženi onim, kak’ ih zovu ..., sponzorušama ... A ja vam velim kako biste morali raditi na sebi pa da imate i onda kada nemate ... Biti je važnije od imati ... U nesuglasju se gubila nit njegova uvjeravanja. No, slušali smo ga. Ipak je Nenad profa. Na ekranu LCD-a pojavila se Jennifer Lopez. Vižljasti konobar pojačao je zvuk. Nameteljivo preglasni akordi pjesme On The Floor zavibrirali su prostorom. Nehotice smo svrnuli poglede prema liku famozne seksi dive, pevaljke i glumice. Gledali smo izazovne pokrete te prelijepe žene, njezine zaigrane noge, zanjihane bokove... Profesionalna koreografija djelovala je besprijekorno. Lopezica se u nju savršeno uklapala. A da se i ne spominje Pitt Bullova rola. Sinulo mi je: ne spaja li ovaj preglasni spot ono što su Meister i Erchart i Fromm razdvojili? Jennifer Lopez ima i zato jest. I obratno: J.Lo. jest, pa zato i ima. Može li itko ustvrditi da će modus imanja ugroziti bitak Jennifer Lopez? Da će ona prestati biti zato što ima? Spontano smo osjetili da nitko nema pravo. Život izmiče filozofskim mudrovanjima. Filozofi nas ne mogu spasiti. Još manje mogu mijenjati svijet. Odustali smo od jalova filozofiranja i prepustili se neodoljivim čarima potrošačkoga društva i nabrijane zabave. I profesor Nenad zabuljio se u spot. Konačno – umirovljenici smo... Preostalo nam je da naručimo još po jednu žuju.
kratka priča
6. kratka priča: Miroslav Bertoša: Meister Eckhart u spiki
Očekujući njihov silazak s tronova posijedjeli smo, izborali face, pogrbili se, neki i posenilili. Mlađi nas je naraštaj s lakoćom izgurao
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
