Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

27. priča: Mirjana Smažil Pejaković: Samo čaglji

Oštra bol natjera ga da legne na trošni ležaj. Poslije onoga prvoga jakog bola tijelom mu prostruji vrućina i blažena milina. Sigurno je infarkt, načas pomisli. Pokuša se sjetiti što treba učiniti
05. listopada 2013. u 12:48 0 komentara 257 prikaza
Mirjana Smažil Pejaković
Foto: VL

Bilo je podne vrućeg srpanjskog dana. Vrijeme za kratki odmor koji je podrazumijevao kavu i čašu hladne vode. Stanko je upravo spremao fascikle na policu kad je telefon opet zazvonio, a na zaslonu poznat mu broj.

– Zašto me zoveš svakih pola sata, znaš da imam puno posla. Ili me provjeravaš možda?

– Provjeravam, je li? Čini se da imam i razloga. Sad imaš posla, pa imaš dežurstvo, pa moraš na simpozij... misliš da sam baš takva glupača koja će sve to popušiti.

– Ne, draga, dosta popušiš u našoj spavaćoj sobi, samo što pri tome truješ i sebe i mene, a i košta te to brat bratu dvjesto maraka mjesečno. Ja sam popušio kad sam te oženio samo zato što si ostala u drugom stanju...

– Kaj, ti ćeš meni, dotepenac jedan...

Deset godina života potrošio je nagovarajući ženu da mu rodi i drugo dijete. On je bio jedinac i nakon smrti roditelja nikoga svoga nije imao.

Sljedećih deset godina potrošio je da kupi novi stan u centru grada, četverosoban, s lijepim pogledom. Samo, uza stan nije kupio i sreću. Ne kaže se uzalud – što veći grad, to veća ljudska usamljenost. Tako izgleda, što veći stan, veća otuđenost ukućana. Sve se manje u kući pričalo, djeca bi se sve više povlačila u svoju sobu, smijeh je gotovo posve zagubljen, a Stanko je sve više izbivao iz kuće. Kadšto zbog posla jer novca nikad nije bilo dosta, a kadšto bi negdje drugdje pokušavao pronaći onaj zagubljeni smijeh...

Svađe su bile sve češće. Djeca su odrasla. Ponekad im je Stanko za objedom pokušavao objasniti koliko je važno fakultetsko obrazovanje, no njegova žena samo je odmahivala rukom:

– Daj, pusti decu da na miru požderu! Ni ja nemam fakultet pa kaj mi fali!

Svaka dalja rasprava vodila je u svađu, a toga je stvarno bio sit. Ponekad je bio sit svega. Razmišljao je da ode u starački dom već s pedeset, samo da se makne od svega, od nezadovoljstva, od otuđenosti koja je među njima zavladala.

– Ti si me stvorio, ti me i hrani – govorila je kći odbijajući se zaposliti. Na kraju je otišla živjeti s nekim probisvijetom.

Sinu je pronašao posao kad već nije mario za fakultet. Sumnjao je da ga žena vara, no i sam je to radio pa se pravio da je sve u redu. Već neko vrijeme u stanu bi samo prespavao. Sve slobodno vrijeme provodio je s Melitom. Ona ga je voljela, veličala ga, bila nježna, gledala ga zaljubljeno i što je najvažnije – vratila osmijeh na njegovo lice.

Toga dana, prijelomnog u njegovu životu, žena ga je dočekala s munjama u očima.

– Sad znam zašto te nema po cijele dane, kurvaš se, je li? Vidjela te je Koka kako se držite za ruku u Draškovićevoj. Sram te bilo. Idi, idi njoj! Gubi se! Gadiš mi se. Niti pušiš, niti piješ, ni muško nisi, što si ti? – opsovala mu je mrtvu majku, nabila ga nogom u guzicu i htjela ga izgurati van na hodnik. Oteo se nekako i vratio u dnevnu sobu gdje je na komodi bio ostavio svoj novčanik, da ga uzme.

– Sine, tata ima kurvu! – vrisnula je.

Sin, Stankov miljenik, izjurio je iz sobe i svom snagom zavitlao držač papira na oca. Promašio je, na sreću. Umjesto Stankove glave stradala je slika starog Zagreba ispred koje je stajao.

Nekoliko trenutaka su se gledali, otac i sin, a onda je sin pognuo pogled.

– Oprosti, stalno slušam vaše svađe, mama stalno govori... pritišće me...

– Dođi, mili, sjedi ovdje kraj mene – tiho je rekao Stanko. – Gle, sine, nije sve onako kako se čini na prvi pogled. Vidiš ovaj limun u košari za voće. Što misliš da će izaći iz njega ako ga pritisnem?

– To ti je stvarno glupo pitanje.

– Nije glupo, sine, vjeruj mi! Reci, što će izaći ako ga stisnem?

– Pa sok od limuna, naravno. Izaći će ono što je unutra, što drugo? Neće valjda sok od ananasa?

– Upravo tako. E, sad, ako to primijeniš na sebe, do kojeg ćeš zaključka doći?

– ?

– Sine dragi, kad te stisnu problemi, brige, strahovi, kad te netko uvrijedi ili kad ti nanese bol, iz tebe će izaći bijes, mržnja, strah, prezir, ljutnja i zloba. Ti kažeš da je to stoga što ti je netko rekao ovo ili uradio ono, ali prava istina je da ono što iz tebe izlazi ti nosiš u sebi. Zapamti, lijepi moj, nikad iz tebe neće izaći ono što već nije u tebi. Zapamti, zauvijek zapamti, da te volim više od svega, više od sebe, ali danas sam odrastao.... Ipak, ma gdje ja bio, a ti ćeš uvijek znati gdje sam, za tebe ću uvijek imati vremena, za tebe ću uvijek biti tu jer sam sve svoje nade utkao u tebe.

Otišao je, sve je ostavio, sve što je imao i za što je skrbio ostalo je iza vrata stana, čiji je bio suvlasnik, koja je toga dana zatvorio za sobom.

S Melitom je otišao živjeti u svoju rodnu kuću. Bili su sretni. Melita mu je svojom blagošću pomagala da svoju bol i razočaranje potisne u neke ne često posjećivane odaje, ali sin se pobrinuo da ne padne prašina po prošlosti.

– Tata, daj, meni za ljubav, prepiši svoj dio stana na mene!

Možeš se cijepiti protiv tuberkuloze, i protiv gripe i protiv svakakvih boleština, ali ne i protiv svoje naivnosti, svoje gluposti i svojih roditeljskih osjećaja.

– Dobro, sine, evo potpisat ću da tebi i sestri ostavljam svoj dio stana nakon smrti.

Nakon što to bi napravljeno, ni dva mjeseca nisu prošla, opet će sin:

– Tata! Ono što si napisao nije dobro, daj to napiši opet, drugačije malo...

I napiše Stanko malo drugačije.

Nakon toga sin se prestao javljati. Stanko se razbolio, više je puta hospitaliziran, ali ni sin ni kći nisu ga došli posjetiti.

***

Osamdeset godina je Stanku danas. Nitko se toga nije sjetio. Ni on sam. Melite više nema, a djeca žive svoje živote...

Kad se predvečer vratio iz maslinika, nakon za njega napornog dana, i osjetio neku čudnu bol u prsima, postao je svjestan tereta svoje samosti. Uplašio se čak pomislivši: mogao bih ovako i umrijeti, a nigdje nikoga...

Oštra bol natjera ga da legne na trošni ležaj. Poslije onoga prvoga jakog bola tijelom mu prostruji vrućina i blažena milina. Sigurno je infarkt, načas pomisli. Pokuša se sjetiti što treba učiniti. Znao je da kašljanje u takvim situacijama može spasiti život, čak se i pokuša nakašljati, ali mu to ne uspije. A onda druga misao preskoči prvu, kako ionako nema zašto ni zbog koga živjeti! Ležao je tako omamljen bolovima što dolaze i prolaze dok mu nesvjestica ovija misli. Sva sreća pa je prozor otvoren, pomisli. Otvorio bi i vrata, nedostaje mu zraka, ali nema snage ustati. Mirno je gledao u tavanske grede koje ga podsjetiše na djetinjstvo, na majku... Nešto nalik osmijehu preleti mu licem. Pogled skrene na kredenac od finog čempresova drva koji je njegov otac još kao mlad napravio, na veliki stol, na klupe... pa opet na grede iznad sebe... Vani, čuo se kreket iz udaljene seoske lokve, cvrčci su se pod prozorom na maslini raspjevali kao nikad prije, činilo mu se, a čaglji odašiljali svoj plačni zov mračnoj šumi.

Noć se primicala. Doskora se žabe više nisu čule, a i cvrčci su odložili svoje gusle. Ostali su samo Stanko i čaglji.

A onda su ostali samo čaglji.

www.vecernji.hr/kratkaprica

Najcool predavanje o financijskoj pismenosti u Splitu
Najcool predavanje o financijskoj pismenosti u Splitu:
Kako uložiti 32.000 kn s 18 godina, zašto propustiti maturalac i koja je količina motora potrebna za skladan brak
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.