Naslovnica Kultura Knjige

15. priča: Miroslav Mićanović: Dobro odrađen posao

Noć je bila pred njima. Došao je u bolnici nakon smetnji oko srca, ali više zato što je osjećao da je sve češće pred zatvorenim vratima, pred zidom na kojem se projiciraju slike koje je htio zaboraviti.
24. srpnja 2011. u 15:39 1 komentara 2 prikaza
Mavrović i Lennox Lewis
Foto: arhiva VL

Poznavao sam tvoga tatu – uputio mu je tu rečenicu i ona je završila na njegovu tijelu kao udarac. Zvučala je sigurno, toplo i pouzdano, ali izrađena i precizna, trebala se zabiti u protivnikovo tijelo, zaustaviti ga i djelovati kao umirujuće sredstvo. Luka Gošnjak šutio je nakon što mu je uputio te riječi, nakon što mu je rekao da mu je poznavao tatu, dopustio si je da mu nekoliko trenutaka ne gleda izravno u oči i da se rečenica, koju mu je dobacio, oblikuje naizgled izvan njega, izvan njegovih usta. Želio je da ovaj samo nestane, da se više nikada ne vide, da ne mora misliti o njemu, kao da se ništa nije dogodilo, kao da ništa nije prekinulo njegov uobičajeni ritam, rutinu i sigurnost.

Bio bi to dobro odrađen posao, mislio je Luka Gošnjak dok se jutros umivao, prao zube, dok je ovu, naizgled u trenutku smišljenu, poruku vagao, mjerio je s različitih strana i kao u dječjoj slagalici mijenjao mjesta riječima. Ali sad kad mu je rekao to što je rekao, Luka Gošnjak bio je miran, oprezan i vratio mu se, njegovim očima i glomaznom tijelu, obuhvatio ga u cijelosti, na pouzdanoj, na bliskoj udaljenosti, ako je tako moguće nazvati neuhvatljivi prostor između njih.

– Znaš li gdje je Mavrović pogriješio u meču s Lennoxom Lewisom – pitao bi ga sin, toliko naoružan nepotrebnim znanjima, barem je tako mislio, a vidiš sad bi mu dobro došla njegova pomoć. – Trebao je krenuti u stranu, pod ruku i udarati ga gdje stigne, nije mu smio stati nasuprot da ga skoro srušeni Lewis refleksno pogodi u glavu – zaključio je osmu ili devetu rundu zbog koje je Mavrović izgubio borbu za koju se pripremao dvije godine.

Uglavnom, Luka Gošnjak bio je sada sam u sobi sa svojim protivnikom, spreman se boriti do kraja. Nije mu dopuštao da ga ovaj obgrli odgovorom, pazio je na stvorenu prednost, iako nije znao kakva je ona točno, koliko će dugo trajati, što će konačno morati učiniti kad se njegov protivnik trgne. Vidio je da taj glomazni, obrijani tip, koji sjedi nasuprot njemu u pokrajnjoj sobi benzinske postaje, neće lako odustati. Obojica su bili daleko, daleko jedan od drugoga, ali to sada nije smjelo tako izgledati, htio je kod njega ostaviti dojam neke privrženosti, razumijevanja, gotovo sućuti. Ono što je trebalo osigurati mir u nevidljivom klinču bilo je daleko.

Čuo je kroz prozor ono što se događa vani. Uobičajeno, vrlo obično i uhodano, kao svaki dan na benzinskoj crpki: njegovi prodavači rade, poslužuju, da nije sada tu gdje jest, on bi pazio da ne varaju kupce, ne potkradaju neoprezne. Posebno bi motrio na novoga radnika, htio je odgonetnuti u čemu je kvaka, zašto je taj došao raditi na benzinsku, govori i sporazumijeva se na nekoliko jezika, spretan je, ljubazan. Morao ga je zaposliti, jer ga je preporučio čovjek iz policije, ženine mu je sestre sin, ali nije mu vjerovao. Znao je da će zbog usluge zauzvrat dobiti neslužbenu policijsku zaštitu od noćnih lopova, šibicara, preprodavača, ucjenjivača, makroa koji su nudili vozačima žene, travu, tražili naivne žrtve, bogtepitaj što sve ne.

Luka Gošnjak znao je da ne smije dugo ostati s golemim obrijanim tipom u tom međuprostoru. Jednostavno, on zna da to tako ne može biti, ne možeš biti ni za jedno ni za drugo, htio ti to ili ne! Htio je, ipak, ponoviti za sebe nekoliko prizora, sjetiti se nepotrebnih ili uvijek istih rečenica koje ponavlja dolazeći na posao... Kao što bi uvijek ujutro na dolasku, iza leđa benzinske, na mjestu gdje se provjeravaju gume, dodaje ili ispušta zrak, ponovio psu, mješancu, lutalici: kao da si iz mog dvorišta.

Ne bi otišao s tim izgovorenim riječima predaleko, nije se pitao koje je to njegovo dvorište, koji je to bio njegov pas, jer da počne misliti o tomu sve ono što sada ima bilo bi ono što doista i jest, sjena sjene, replika svega što je imao i izgubio, što neprekidno pokušava obnoviti da bude kao prije. Zaborav je jedini dobro odrađen posao, rekao je to sebi ne jedanput, jer je tristo-četiristo kilometara dalje od svoga životnog početka, dvadeset i nešto godina udaljen od mjesta gdje se rodio i živio. Toliko je to iza Luke Gošnjaka ostalo daleko, nestalo, bivalo dalje da su nova kuća, drugi auto, novi susjedi, drugi posao bili jedina moguća stvarnost.

– Počnite pričati – rekao je kardiolog Luki Gošnjaku prije nekoliko godina i sjeo pokraj njega, ozbiljan i smiren. Noć je bila pred njima. Došao je u bolnici nakon smetnji oko srca, ali više zato što je osjećao da je sve češće pred zatvorenim vratima, pred zidom na kojem se projiciraju slike koje je htio zaboraviti. Govorio je kao da je on sam svoj liječnik koji vrlo sustavno ispisuje vlastitu povijest bolesti, pretpostavlja i daje dijagnozu. Sjetio se ljeta i psa iz djetinjstva, iz vlastitog dvorišta. Osjećao se kao da je priključen na aparat za govor i nije se zaustavljao pričajući o majci koja je bila Isus koji hoće pomiriti sve na zemlji i koliko mu je teško palo kad je umrla. Nije preskočio detalje o ocu i njegovu odlasku u Beograd u učiteljsku školu, kako je morao prekinuti školovanje i vratiti se na selo. Što li je sve pričao o ljubavi, o bratu koji mu je pomogao i kod kojeg je radio kad se vratio iz rata, o preuzimanju drugog posla kad su mu vlasnici lanca benzinskih, Austrijanci, rekli na razgovoru o uvjetima franšize – gospodine Gošnjak mi znamo sve o vama i vjerujemo vam, ali morate imati bratovu suglasnost. Čudio se kako pričanje briše bolnički klor, miris posteljine, pokriva bolesnike oko tebe, osjećaš kako te vodi snaga priče, određuje što će dalje dogoditi, pronalazi u nepovezanom i neodređenom neki tebi do tada nevidljivi smisao. Je li zbog toga ostavio priču za kraj o ratu, ubijanju, smrti, opasnosti: vidio je kako jedni ubijaju druge, bez milosti, zbog mržnje, zato što si njima ubili njihove. Vidio je kad su vojnici, njemu vojniku, odnosili stvari iz kuće, igračke njegove djece i htio im je reći nemojte, nije vrijedno, ali morao je šutjeti, biti miran.

Luku Gošnjaka, prije nekoliko tjedana pozvala je blagajnica i rekla mu da ga netko traži, kaže da će hoće s njim poslovno razgovarati – nije bila uobičajeno vedra, nije mu ništa dodatno rekla, bila je zabrinuta, iznenađena ili uplašena. Nije puno provjeravao što mu zapravo želi reći nego se uputio brzo prema tipu koji je htio poslovni razgovor. Brzo mu je bilo jasno, dok mu je prilazio, što bi moglo biti i o čemu se radi. Ovaj mu je, nakon kratkog uvoda, ponudio zaštitu, on će ga štititi od loših tipova, loših vijesti i događaja, a njega samo moli da mu dopusti da njegovi ljudi jedanput tjedno „odrade benzinsku“. Kako mislite odrade, htio je upitati Luka Gošnjak, ali dobro je znao što i koga, kako hoće odraditi upravo njegovu benzinsku.

Provjerio je preko upućenih u policijskoj kartoteci kojeg je stupnja u hijerarhiji kriminalaca glomazni, obrijani i tetovirani tip koji hoće biti silno uljudan i razuman, koji mu hoće reći da su takva vremena i da oni koji su se borili u ratu moraju, eto, dodatno zarađivati za život. Saslušao je samo koliko je morao da ostane naizgled prisan, razuman, rekao mu je da mora razmisliti i zamolio ga da dođe za dva-tri tjedna, koja su brzo prošla i sada sjede jedan nasuprot drugom.

– Poznavao sam tvoga tatu – rekao mu je Luka Gošnjak nakon svega. Prekinuo ga je s tom rečenicom kad mu je ovaj počeo govoriti da ga je on možda mogao vidjeti na televiziji na godišnjici i svečanom postrojavanju, jer nije gledao televiziju, nije pratio godišnjice i nije išao na ista ta postrojavanja, iako je redovito dobivao pozivnicu. Znao da ga je pobijedio, samo je trebao odlučiti kako da stvar okonča, imao je toliko izbora i nijednoga se nije bojao. Može li to ovaj shvatiti, zna li da je izgubio – nije ga previše zanimalo.

Luka Gošnjak sad se mogao vratiti i vidjeti što će napraviti s novim radnikom, otkriti u čemu je kvaka, provjeriti kako mu je žena, nazvati sina i kćerku, potražiti psa koji kao da je iz njegova dvorišta, mogao je nazvati brata, mogao je kad se vrati kući pogledati još jedanput osmu ili devetu rundu boks meča. Austrijanci, vlasnici benzinske, ionako prate iz daljine koliko zarađuju sa svakim dolaskom i odlaskom vozača, provjeravaju čistoću prostorija, kardiolog sluša ili operira nekoga drugog, a on zna da je tip preko puta njega budući mrtvac. Sve u svemu, ustao je i napustio prostoriju, izdahnuo-udahnuo, dobro odrađen posao.

Elipso

  • hamsun pedersen:

    mićanović standardan ali ništa više od toga. btw., da li netko zna gdje je taj famozni popis priča. piše da jest tu, na online izdanju, ali ako i jest, dobro su ga sakrili.