Naslovnica Kultura Knjige

13. priča: Igor Rajki: Jež preokrenutih bodlji

Usred arhaična ljeta zamoli bivša žena pisca za djecu Veljka Kosa da, kad ona ode preko vikenda na more, navrati u njezin stan, zalije cvijeće, prozrači, malo pripazi te pokupi poštu, račune...
06. srpnja 2010. u 17:35 0 komentara 472 prikaza
'RAJKI_nnn_kul_060710'
Foto: ''

Usred arhaična ljeta zamoli bivša žena pisca za djecu Veljka Kosa da, kad ona ode preko vikenda na more, navrati u njezin stan, zalije cvijeće, prozrači, malo pripazi te pokupi poštu, račune; ponudi mu da se osjeća kao doma; može pisati, prespavati; no zapovjedi da ostavi sve čisto, ali i zabrani da dovede žene. Bješe suviše vruće; kapi s klima-uređaja kao da su cvrljeći otapale ulice.

Veljo, ne baš totalna dobričina, ali svakako osoba koja ne pokazuje mržnju spram drugih, pristade. Mišljaše kako će napisati inačicu strasti; o ježici koja se zaljubi u skakavca pa joj se bodlje izokreću na unutra od nemoguće ljubavi. Stoga jednog popodneva nalik na bonus apokalipse, raskrhnu si korake praznim gradom, napose jezivo pustim parkom za djecu. Uspe se zgradom stubama jer lift ne bijaše radio te, ušavši u dvosoban stan, bi ponosan što nije sentimentalan mjestom na kojem par godina obitavaše.

Smjesta uključi štektavu klimu; mlačna zagoretina zapuhne ga; on zanemari smrad pa se zavali pred TV - reklama za pivo, vijesti, reklama za pelene, bilijar, reklama za omekšivač, latino-sapunica... pa ga lijepo isključi. Protrlja dlanove, popije vode okusa cijevi, sjedne za radni stol te upali cvileće računalo kako ne bi gledao knjige samopomoći na policama. Istraži malkice foldere, pročačka bačeno; PC igrica ne nađe pa diže internet: preskoči vijesti; naslove im doživi kao vodoravan pravac na okomicu knjiga; križni put uma pa zaklika na tematizirane sajtove za kulturu što ga odvedoše na blogove; tu bje sijaset anonimnih komentara koji se svi slagahu, u jednom, da je sve za kurac. To mu se ogadi pa se proteže, tek kvrcnu upaljačem, odustajući od cigarete jer bješe pakleno; ne dade se puno udahnuti iz osmuđena zraka. Zaviri u spavaću, odigne rolete na istočnoj strani - prozor odškrinut kao poligon za mršave duhove - nešto i oćuti, ali nedostatno za pojam pa prijeđe dlanom znojno tjeme i ode u kupaonicu. Tamo vladaše apsolutni red predmeta. Kao da se i stvari ulizivahu geometriji same četvrti. Popiša se, nevoljko shvaćajući kako će se morati graditi light forenzičarem kad će napuštati stan, pa tresući ga provjeri ispromašivahu li kapljice ciljano. Povuče vodu; klokot uglazbi pop-rif, opere ruke, umije se i obriše o ručnik - miris tijela; zadrži ga podulje na licu poput krabulje te se vrati u sobu. Otvori novi dokument; siva ga bjelina, načas, odbaci u zimsko nebo: pahulje odbijaju pasti kružeći kao otpaci od neba. No to ga ne rashladi, pače on napisa:

JEŽ I SKAKAVICA - igrokaz za djecu

JEŽ (budi se raščupanih bodlji, viri): O, pa još je dan i ne smijem van!

SKAKAVICA: Ma tko to meni zijeva misleći kako pjeva?

JEŽ (brzo uvuče glavu, za se): Bjež, bjež, ali svuda sam Jež.

SKAKAVICA: Izađi pa me nađi. Ah, tebi treba malj, nije ti dovoljan češalj

Trzajem naglo ustane, prođe hodnikom, stupi na prag kupaonice, ali kotlić ne ispuštaše ječećega zvuka. Potmuli odjek zalupljenih vrata stubištem? Vraćajući se isključi klimu, dodirne prstom točku glavobolje kao da si utrlja sam dodir, zamisli priču o novinaru kojem izrastaju razgodci na udu pa ga neprestance uvaljuje u rečenice dok ne postanu nahuškane te mu osvetoljubivo razore stvarnost izlazeći iz tiska, ali odustane. Učini mu se prozaično i mašivši se tastature ispruži dlanove poput markiranta napredna tečaja mjesečarenja pa sroči:

JEŽ: Pazite, gospođo Skakavka, na Vas vreba čavka!

SKAKAVICA: Šuti, ne muti. Dosta skrivanja, meni je do dodirivanja!

JEŽ: Ali kako da Vas bocnem, a da Vam krilcem ne škljocnem?

SKAKAVICA: Moraš nagon preskočiti i surovost u sebi zatočiti.

Zgrada bješe akustični lijevak kvarta pa ruinirano odbijanje lopte s igrališta dopiraše nalik odvaljivanju betona. Promotri kroz prozor, no igralište se zbog novogradnje ne vidje; samo je parkirani auto bio čuvao prazninu pogleda. Osmisli pričicu o tipu koji se nakani objesiti; i kad se uspe na stolac u sobi spazi kroz prozor da mu netko prčka po bravi auta pred zgradom pa brže-bolje zgrabi konop, jurne stubama, istrči van te dok je lopov još u autu omčom ga stegne oko vrata. Veljko odustane, bi mu odveć karikaturalno pa pojmi kako ispred na travnjaku nitko više ne pikula; kao da su svi u roku prošli obuku brisanja sjećanja, a on osta u atavizmu igre. Lopta muklo udaraše, a vraćajući se stolu, časkom oponašaše golmansko ispucavanje iz kaznenog prostora pa sjedne i pođe na mail; bje prispjelo smeće. Odstranjujući ga iznebuha se sjeti sna: kasni na predavanje iz levitacije, hita mišung-gradom, frankenštajniziranim od Beča, Venecije, Budimpešte i Beograda te kad i nađe, u nekom dvorištu, ulaz u vježbaonicu, svi su već pola metra iznad parketa i odižu se sve to više pa se probudi - no lopta odzvanjaše udvostručenim obrušajem. Vjerojatno pucaše penale koji se odbijahu od žičane ograde. Naporne mu postanu i stanke između rulanja.

JEŽ: Ljubio bih Vas, sviđa mi se stas, ali Vas iz nužde moram jesti, ne iz obijesti!

SKAKAVICA: Pojedi radije neku zmiju, kažu kako vrlo hranjive noge kriju.

JEŽ: Ali, Skakavice, to je prirode danak, od Vas ću ostaviti samo članak.

SKAKAVICA: Molim te, daj se kontroliraj i nježno me bodljama diraj.

JEŽ: O, Vi biste kroz milinu sa mnom slušali tišinu?

SKAKAVICA: Nećemo više samo spikati, draže mi se malo uistinu pikati!

Eksplozivni šut imaše ječeći fijuk, potom ubitačno tup udarac. Stativa! Začu šljapkave utipkaje pod prstima pa odustane. Zapali cigaretu; povlačeći se po stanu mišljaše kako je tek didaskalija za užarenu zaparu; svrati u kuhinju i opet gutnu vode. Kapljice lupnu na štednjak pa uze krpicu i obrisa ih; ne dopadaše mu se strugast tar. Otpuhnu te odloži krpicu, ne složivši je kako ju nađe. U vitice dima se upletoše dječji glasovi pošto lopta strese metalnu mrežu, a osjet promašaja zgrčeno mu prostruji želucem baš zato što ona nigdje i ne bubnu.

- Jebem ti mater u smrdljivu pičku!!!

- Koji mi kurac psuješ majku!? - zapita isto nemutirani.

- Ne psujem tebi, jebo te bog gluhi!

- Ma puši kurac, pizdo!

- E, moš mi zdrkat, rađe odi po loptu prek ograde.

- Ne! Ti si na redu, jebote!

- Okej, onda ti dva puta ideš...

Ugasi, u hipu, cigaretu pod mlazom u kupaonici; čik zapiska, a nestanak žara mu se učini nalik gašenju udaljena planeta. Baci opušak u školjku, povuče vodu, ali ne odgleda krkljav vrtlog do smiraja. Vrativši se stolu omiriše prst; opor duhan mu neugodno zažiže čelom. Sjeti se da je to jedini preostali pojam indijanske, pretkolumbijske, južnoameričke kulture, još uvijek živ u zapadnoj civilizaciji: tobaccos.

JEŽ (izlazi): Priznajem, u svakom Vašem skoku, ljepota ostaje u mom oku.

SKAKAVICA: O, znam zvuči ti kao šala, ali smjesta me poljubi u ticala.

JEŽ: Mogu li se popeti na Vas da Vam istisnem svaki glas?

SKAKAVICA: Ježu, nismo male bebe pa ja mogu samo na tebe!

JEŽ: Zar bih se osobnosti odrekao kako bih ja umjesto Vas skakao?

SKAKAVICA: Ništa me više ne pitaj, samo me ljupko ritaj!

Udarci lopte postadoše odviše bučni, a jednoobrazniji. Kao da odbijahu razlikovati podrhtavanja pa on, od slova odmaknute, ruke upotrijebi pri dizanju uprijevši ih o stol te nadraženo izađe na ulicu. Vlastitu sjenu, sve do igrališta, tako žustro izgazi preko glavobolje da ona naskroz nestade. Dječaci, jedan u majici Iron Maiden, drugi u dresu Argentine, slahu si „rolice".

- Daj loptu!

Uze loptu, oproba joj tvrdoću obujmivši je prstima te stane na gol-crtu. Dječaci ga začuđeno pogledaše, ali već im svrne leđa te zabaci loptu preko sebe. Isplanira kako će kad padne mrak zaliti cvijeće, a i poželi da se priča o ježu sama završi, no, u mah, prekine maštati jer lopta završi luk. Klinac u dresu je prihvati, umiri spretno na stopalu pa hitro spusti, poklopi potplatom te vršcima tenisice brzo zakotrlja od sebe u stranu i lagano se nadvivši nad nju napadne pred dribling. Klinac pak na prsima s djevicom s krvavim nožem u ruci krenu opasno na nj, ramenom i đonom.

Igra otpočne pa Veljko Kos napnu dlanove i potpuno se okrenu branjenju.

~

Bijaše to trenutak prije signala uzbune sirene za zračnu opasnost koja se oglasi, prvi put za istinu, nakon 46 godina, a u davno ljeto 1991. u Zagrebu.

- Ili ne? Jebote, ne sjećam se! Kad je došo internet? Poslije rata?

- Zajebi! Koji kurac uopće smještati u vrijeme pisca za djecu?

- A nije, u pičku, k tome ni u lektiri. Ajd, živio!

- Za frajera na golu!

JEŽ: Sada kada smo na ti, baš ću te s ljubavlju pojesti!

SKAKAVICA: O, ježu, idi ravno vrit, ti samo zadovoljavaš apetit!

JEŽ: Sad ne voliš me, a želiš mi dati sve?

SKAKAVICA: Ništa ne razumijem tek osjećam da ću zaplakati.

JEŽ: Samo izvoli, tad mi te je i mekše žvakati!

(mljackaji u fade out)

 

Elipso

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.