Povijest pomorskog rata na Jadranu od 1940. do 1945. kao ljubitelja pomorske povijesti oduvijek me jako zanimala, ali je bilo teško doći do objektivnih prikaza tih zbivanja. Raspoloživi izvori u bivšoj SFRJ jednostrano su opisivali događaje i operacije, pretežito veličajući partizane (odnosno Mornaricu NOVJ), dok je protivnik bezličan ili kao u većini filmova i stripova poslijeratnog doba prikazan kao raspojasani razbojnik ili laki cilj za uvijek budne i nadljudski sposobne partizanske heroje. Kao i neki drugi vršnjaci bio sam prezasićen takvim opisom rata na moru, gdje se, primjerice, izbjegavalo spominjati postojanje neke bivše kraljevske ratne mornarice, ali se zato stalno tvrdilo da su Talijani i Nijemci na svojim čeličnim ratnim brodovima morali bježati pred našim drvenim razaračima s posadama čelična srca itd.
Do kraja 1970-ih godina dostupna literatura nije poimence spominjala ni ljude koji su tada pobijedili na moru. Iako se njegovao kult ličnosti predsjednika Josipa Broza Tita, do početka 1990-ih i stvaranja samostalne Republike Hrvatske često nisu bila poznata imena osoba koje su stvarale i razvijale Mornaricu NOVJ i omogućile konačnu pobjedu. Također se nije spominjalo – ili u vrlo ograničenu opsegu – djelovanje i uspjehe savezničkih pomorskih snaga na Jadranu. Običnom čitatelju nije bila dostupna strana literatura o ratu na Jadranu iako se u vojarnama moglo naći neka standardna strana djela u skraćenom prijevodu. Tek je potkraj 1970-ih godina Vojno-pomorski muzej u Splitu organizirao prevođenje ratnih dnevnika pojedinih njemačkih zapovjedništava i postrojbi na jadranskoj bojišnici od 1943. do 1945., ali su postojala samo tri kompleta tih svezaka, dva u Splitu i jedan u Beogradu. Zahvaljujući pojavi strojeva za fotokopiranje, taj je manjak posljednjih godina otklonjen i trenutačno je u optjecaju nekoliko kopija tih dnevnika koji su vrlo korisni za uvid stanja na drugoj strani. Tako sad znamo da su njemačke pomorske snage na Jadranu bile miljama daleko od savršenstva, a o nekoj premoći u tvarivu i oružju često nije bilo ni govora. Njemački ratni stroj već se od kraja 1942. povlačio na svim bojišnicama, a snage Osovine na Balkanu nisu bile dovoljno snažne ni za solidnu obranu, a kamoli za veće napade. Stalni napadi saveznika i postrojbi NOVJ ometali su urednu opskrbu, a zatim i povlačenje s jugoistočne bojišnice kako na kopnu tako i na moru. Djelovanje talijanskih pomorskih snaga na Jadranu također se ignoriralo, a talijanska pomorska i mornarička literatura i inače se vrlo rijetko prevodila na hrvatski (ili srpskohrvatski) jezik. Tome nalik – ali iz političkih razloga – bio je i potpuni manjak literature o oružanim snagama NDH, posebice o mornarici i domobranskom Pomorskom sklopu (Pomorskoj legiji), poslanom 1941. na Crno more, kad NDH nije smjela osnovati pomorske snage na Jadranu. Tek su danas zapisi Andre Vrkljana o Pomorskoj legiji – zahvaljujući trudu Hrvatskog državnog arhiva i objavljivanju njegova rukopisa u obliku knjige – postali dostupni širem čitateljstvu.
Kao oduševljeni ljubitelj brodova “davnih” 1960-ih godina čitao sam tada rijetku raspoloživu literaturu, posebice knjige Borisa Prikrila o pomorskom ratu na Atlantiku, Pacifiku i Sredozemlju, gdje su se opisivale operacije ozbiljnih ratnih mornarica s bojnim brodovima, krstaricama, razaračima i podmornicama, a ne tamo neki drveni brodovi s provizornim naoružanjem. Tijekom studija upoznao sam nekoliko istomišljenika i s njima došao i do stranih knjiga o ratnim brodovima talijanske, britanske, njemačke i francuske mornarice, gdje sam našao i prve pregledne podatke o ratnim brodovima bivše Kraljevine Jugoslavije i njihovim sudbinama! Tako sam konačno mogao identificirati te famozne njemačke razarače na Jadranu, de facto bivše talijanske (ali i jugoslavenske!) torpiljarke i razarače. Ujedno sam se počeo stvarno diviti ljudima koji su se usudili krenuti u rat na naoružanim ribarskim i putničkim brodicama protiv talijanske i njemačke premoći. Istina je ipak bila negdje na sredini jer sam otkrio i postojanje treće strane na moru, brzih savezničkih motornih brodica koje su Nijemce torpedima i topovima držale pod nadzorom.
Skromna literatura
Još ne postoji knjiga koja bi na jednom mjestu sažeto i nepristrano opisala djelovanja svih zaraćenih strana na Jadranu u Drugome svjetskom ratu. Britanci su ubrzo poslije rata objavili nekoliko popularnih djela o operacijama svojih motornih torpiljarki i topovnjača na Jadranskom moru (koje su uglavnom rasprodane iako se ponekad pojavi poneki pretisak), a tek nedavno i opširnije knjige o svojstvima i djelovanjima savezničkih brzih napadačkih brodova. Njemačka literatura o ratu na Jadranu i Sredozemlju dosta je skromna i ograničena na rijetke “biografije” pojedinih postrojbi (9. i 10. flotile torpiljarki, 3. flotile motornih torpiljarki, njemačkih postrojbi za iskrcavanje), kao i na sinteze ratnih dnevnika mornaričkih postrojbi na Sredozemlju, čiji se autor nažalost nije ni potrudio uz pomoć starijih ili suvremenih zemljovida otkriti prava imena mjesta koji se spominju u dnevnicima. Tako u jednoj rečenici pojedini otok, grad ili rt ima i po tri razna imena, što otežava praćenje teksta i zbivanja! Puno podataka može se naći u popisima svih njemačkih ratnih brodova od 1815. do 1945. (poznati Gröner), ali je cijena kompleta od devet knjiga ipak previsoka za normalnog potrošača kojeg zanima samo Jadran. Talijanska službena mornarička literatura dosta je opširna, ali manje dostupna laicima i vrlo skromna kod opisa problema koje je Italija imala s buntovnicima na drugoj strani. Zanimljiva zbivanja u Travanjskom ratu i izbjeglištvu u Egiptu ili na Malti opisivali su u emigrantskim časopisima samo pripadnici Kraljevske mornarice u izbjeglištvu, ali se također rijetko spominju u službenoj literaturi “nove” Jugoslavije.
Britanski pogled na bitke
Potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih godina objavljene su u bivšoj SFRJ opširne i pregledne knjige o četiri aktivna Pomorska obalna sektora (POS-a), s opisom nastanka, organizacije i djelovanja Mornarice NOVJ. Tri potječu iz pera jednog od najboljih i najobjektivnijih povjesničara Mornarice NOVJ, dr. Kažimira Pribilovića iz Zadra, a četvrtu je napisao Mario Ostojić. Ipak je riječ o povijesnoj građi i težište knjiga leži na opisu organizacije i operacija Mornarice NOVJ, dok su saveznici i protivnici pomalo zapostavljeni. Autori knjiga već su imali uvid u protivničke ratne dnevnike, ali im nedostaje britanski pogled na jadransku bojišnicu koji je ponekad prikazan u svjetlu tadašnjeg straha od britanske intervencije i povratka na predratno stanje.
Ipak se zahvaljujući svim tim monolitima i kamenčićima, kao i uvidu u opširnu internu i povjerljivu literaturu bivše JRM (uključujući poznati “Mornarički glasnik”, koji je 1980-ih nastojao spasiti od zaborava imena i djelovanje pojedinih zapovjednika brodova i postrojbi Mornarice NOVJ), moglo većinu zbivanja postaviti na pravo mjesto. Uspoređivanjem podataka iz svih dostupnih izvora nastojao sam svesti pogreške na najmanju moguću mjeru i napisati kronološki pregled većine operacija od početka pomorskog rata na Jadranu u lipnju 1940. do konačnog oslobađanja obale i otoka od njemačke okupacije u proljeće 1945. godine. Za neke okršaje i sukobe naveo sam podatke kako ih spominju obje strane, kao i vjerojatne razloge zabuna i moguće stvarno stanje.
>> Sinjski diverzanti: Neispričana ratna priča Ante Kotromanovića
Fala Bogu pa nešto interesantno.