Kada se, leteći iznad Argentine, približavate Ushuaiji, planine su sve veće, a osjećaj vlastitosti sve manji. Da postoji mogućnost da otvorite prozor pored kojeg sjedite u zrakoplovu, vjerojatno biste poželjeli to učiniti samo zato da dotaknete jedan od tih tisuću veličanstvenih vrhunaca koji okružuju grad na kraju svijeta. Nakon gotovo trideset sati što leta, što presjedanja u São Paolu i Buenos Airesu, stigosmo do kraja svijeta, Fin del mundo. Aerodrom dizajniran kao indijansko selo, malen, ali funkcionalan i upečatljiv. Taksi u koji smo ukrcali prtljagu i sebe izgledao je kao magare na izdisaju, a tako je i grintao i brundao tih nekoliko kilometara do hotela. Na kraju cijena – prava sitnica, nekoliko stotina pesosa, što bi, preračunato, izašlo kojih pet eura. Ushiaia je glavni grad provincije Tierra del Fuego, Antartida e Isla Gran Malvinas i udaljena je samo 1000 kilometara od Antarktike i 3000 kilometara od svog glavnog grada Buenos Airesa. Smještena na otoku Tierra del Fuego u Beagleovu tjesnacu na samoj granici Argentine i Čilea, Ushuaia je naizgled mjesto za ekspedicije prema Južnom polu, Južnosendvičkim otocima i Južnoj Georgii i Malvinima, kako ondje nazivaju Falklandske otoke.
Baza za opskrbu polarnih stanica i turističko mjesto s fascinantnim nacionalnim parkom Tierra del fuego samo je dio priče u tom gradu na kraju svijeta, kako se sami nazivaju. No unatoč izoliranosti, jer u Ushuaiju možete doduše autom, ali uz svesrdnu pomoć trajekata i vremena (zimi je putovanje automobilom avantura koja se ne preporučuje) kao i prelaska barem dvije državne granice, one između Argentine i Čilea pa potom Čilea i Argentine, to je grad u koji većina dobara, kako za život tako i za proizvodnju dolazi ili brodom ili avionom. Administrativno sjedište Patagonije razvilo se na mjestima koja su prije dolaska kolonizatora zauzimala plemena Selknama i Yuhgana. Sam naziv Ognjena zemlja proizlazi iz činjenice da su prvi kolonizatori, uplovivši u Beagleov tjesnac, na obalama vidjeli vatre koje su palili Indijanci i po tome je nazvaše Ognjena zemlja. U povijesnom smislu, pojam ognja odnosi se na žalost na kolonizaciju koja je ognjem i mačem uspješno privela civilizaciji divljake s juga očistivši prostor za doseljenike. Danas bi takav čin nazvali etničkim čišćenjem, ali tada, u 18 i 19. stoljeću to je bio samo način raskuživanja životnog prostora.
Sam grad osnovan je 12. listopada 1884. godine, kada je argentinska mornarica pod vodstvom Augusta Lasserrea podigla argentinsku zastavu i osnovala podregiju; prije njih na otoku su prebivali engleski misionari. Dvanaest godina kasnije osnovana je kažnjenička kolonija, a 1902. izgrađen je stalni zidani zatvorski kompleks. Pitam se kako su i gdje tih šest godina živjeli kažnjenici. Gledajući povijest grada i zatvora koji su uzročno-posljedično vezani, ne možete se oteti dojmu da je Ushuaia pandan ruskom Magadanu u Sibiru. Oba su grada nastala na zatvoreničkoj muci. Grad se smjestio između morskog prolaza čije su južne obale u Čileu i planina koje priječe komunikaciju na sjeveru. Na tom uskom komadu kopna koji je zapravo otok na otoku, razvilo se s vremenom urbano središte koje je danas jedan od važnijih proizvođača elektroničke industrije, pri čemu se uz obližnji Rio Grande, koji je 220 kilometara cestom udaljen od svog susjeda, misli na središte industrije sastavljanja komponenti za kućanske aparate, hladnjake i mobitele te televizore i klima uređaje, (ako se odlučite krenuti Rutom Nacional, trebat će vam autobusom oko tri sata vožnje kroz predivne planinske predjele i planinski prijevoj Paso Garibaldi.) Kada je riječ o ribarstvu, ono je jedan od stupova izvoza, poglavito kraljevska rakovica centola.
Vrijednost ribarstva u tom dijelu Patagonije iznosi oko 176 milijuna dolara godišnje, ako tome pribrojimo godišnju vrijednost izvoza iz ushuaijske luke od 350 milijuna dolara i tome dodamo vrijednost nafte i minerala i ulja od 120 milijuna dolara, ispada da je taj kraj i više nego dobro razvijen. Tome svakako pridonosi i visina primanja koja su u regiji Patagonije daleko iznad prosjeka Argentine. Ukratko, Ushuaia spaja visoku tehnologiju s luksuznim ekološkim turizmom i izvozom prirodnih bogatstava. Ako govorimo o turističkim kapacitetima, onda je tu nacionalni park Tierra del fuego, koji plijeni pažnju posjetioca svojim surovim ljepotama. Kada govorimo o surovostima, zanimljiv je podatak da su autohtoni stanovnici tog područja hodali goli, oblačeći se samo u kitovu mast. Kako su podnosili zimu, možemo pretpostaviti. Razvoj uzničkog "turizma" potaknuo je izgradnju željeznice koja je imala namjenu izvlačenja drva iz revira u kojima su sječu obavljali robijaši. Dovoljno je danas provozati se tom uskotračnom željeznicom na parni pogon s kraja svijeta, (vrlo brzo u Ushuaiji usvojite naviku da je sve vezano za taj kraj na kraju svijeta, Fin del mundo, od grada do vlaka), pa da shvatite koliko je znoja i žuljeva potrošeno za krčenje šume koja u konačnici nije donijela ništa, osim zarade državi.
Nacionalni park kroz koji vozi vlak je fascinantan koliko i mučan jer shvatite da je krčenje šume bilo samo sebi svrha, način da polako satirete robijaše. Oni sretniji među njima nakon odslužene kazne ostajali su u Ushuaiji baveći se poslom koji su ili znali otprije ili započinjali neki novi. Zatvor je zatvoren 1947. godine, a grad se razvijao i dalje. Osnutak grada povezan je u stanovitom smislu i s Hrvatskom. Za prvog velikog vala emigracije Hrvata u Argentinu krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća, naši su ljudi potražili sreću i u tom dijelu svijeta, i to kao ribari i kopači zlata. U gradu su naši ljudi otvarali prve trgovine, pekarnice, hotele i pilane, a bili su poznati po umijeću tesarskog i graditeljskog zanata. Hrvati su se ženili s pripadnicama lokalnih zajednica i tako puštali korijenje u tom udaljenom kraju svijeta. Valja spomenuti da su naši ljudi bili među prvim pomorskim pilotima koji su u navigaciji pomagali prolazak kroz Beagleov kanal kao i u povezivanju te izolirane zajednice s matičnom zemljom Argentinom. Uz hrvatsku zajednicu u Ushuaiji posebno se ističe i Trg Republike Hrvatske u luci Ushuaije na kojem vijori naša trobojnica. Biti Hrvat u ovom gradu znači biti pripadnikom poštovane i priznate zajednice koja je obilježila rast i razvoj mjesta.
Kada govorim o svom boravku u ovom dijelu svijeta, ne mogu zaboraviti da je Patagonija raj za promatrače i proučavatelje ptica, što je rezultiralo i neugodnom situacijom, srećom bez posljedica po mene. Naime, promatrači ptica ne prežu ni od toga da rijetke primjerke potraže po smetlištu tog udaljenog i izoliranog rada, pa se tako jedan nizozemski par odlučio vrebati rijetku pticu upravo na ushuaijskom smetlištu, što je stjecajem nesretnih epidemioloških okolnosti uzrokovalo širenje hantavirusa i potaknulo agoniju putnika na polarnom kruzeru na kojem se epidemija razvila. Kada bih trebao nekome objasniti osjećaj koji imate kada ste u ovom gradu, onda bih u sjećanje prizvao američku seriju "Život na sjeveru", e pa ovo je život na jugu. Ujutro sviću plamene zore čiji jezici pale vrhove planina najavljujući dolazak sunca. I dok u mraku kasne jeseni (sada je tamo mrkla zima) gledate svitanje tamo negdje iza planina, jutarnji povjetarac vas uporno opominje da sunčani dan ne znači automatski i topao dan jer ovo je ipak predvorje južnog pola. Žitelji se voze u rasklimanim pick-upovima i stječete dojam kao turist da je riječ o relativno malom gradu u kojem se opušteno živi, iako Ushuaia ima 80.000 stanovnika i nipošto nije maleni grad.
Prije nalikuje na Zagreb u malome koliko je razvučena. Ono što upada u oči su: promet, stanovanje, centar grada i usluge, pritom mislim na restorane i jedinu katoličku crkvu u gradu, no pođimo redom. Promet je pomalo hektičan iako ima smisla, naime, kako je grad rastao na obroncima planina, to sve ulice čiji je pravac jednosmjeran i uzbrdo imaju prednost pred svim ostalim smjerovima. Dok ulice koje vode nizbrdo imaju obvezu propuštanja svih vozila koja dolaze bilo zdesna bilo slijeva. Cesta koja je glavna u trgovačkom dijelu grada nema prednost jer ulice koje je sijeku uglavnom vode uzbrdo pa morate paziti jer kad se, s obzirom na nagib, netko "zalaufa" prema gore, teško da će vam stati jer ste turist i ne znate pravila. Stanovnici tog posljednjeg mjesta na jugu stanuju uglavnom u malim kućicama koje se nama Europljanima doimlju kao iz neke Andersenove bajke. Drvene kolibe za koje je moje uvjerenje bilo da ne mogu izdržati ni jedan pošteni vjetar i koji bi prva domaća bura rasturila u iverje, no nije tako, domaćini itekako znaju graditi prije svega tople objekte, uostalom nije pola šume u Patagoniji uzalud posječeno.
Osnovni je građevinski materijal drvo. Naravno da se gradi i betonom, ali ta je praksa počela relativno nedavno. Smještaj u kojem smo odsjeli zvao se Amerika i sastojao se od toplog i ugodnog apartmana opremljenog svime potrebnim pa bi, na temelju onog što smo doživjeli, i naš turizam mogao štošta naučiti. Prije svega ako govorim o doručku koji obiluje svim znanim, ali i neznanim voćem tropskog i suptropskog pojasa. Trgovački dio grada čini ulica od koji kilometar-dva u duljinu, paralelna s obalnom cestom koja povezuje aerodrom s lukom. U tom trgovačkom raju možete naći od argentinskih i patagonijskih suvenira "made in China", do autohtonih rukotvorina među kojima prevladavaju šalice i slamke svih materijala za pijenje čaja mate (koji, uzgred, na ovom mjestu i nije baš sveprisutan). Tu možete kupiti svu potrebnu opremu za ekspediciju na Južni pol kao i za moguće alpinističke ekspedicije prema okolnim vrhuncima. Pomalo paradoksalno, ulica završava na ulazu u vojnu bazu argentinske mornarice u kojoj su dvije važne institucije, bolnica i zatvor (sada muzej).
Kad smo već kod vojne baze, potrebno je reći kako Argentinci drže bjelodanim da su Malvinski otoci (Falklandski prema Britancima) njihovi i točka. Čak je u luci spomenik vojnicima koji su podigli argentinsku zastavu u Port Stanleyu po iskrcavanju 80-ih godina prošlog stoljeća nakon čega je izbio rat s Britancima koji je neslavno završio po Argentince i tadašnju vojnu huntu. Glede zatvora koji je sada muzej povijesti razvoja Ushuaije, sreli smo u njemu i našeg ministra vanjskih poslova, odnosno njegovu sliku kada je bio u posjetu našoj dijaspori u tom dijelu svijeta. Prolazeći zatvorom ili muzejom, kako god, ne možete se oteti dojmu da je to što bi Dante završivši treće pjevanje Pakla opisao kao mjesto "gdje se svijet jati da bez blagodati uma lišen strada" bilo mjesto života nekoliko stotina izopćenika iz društva. Uz njihovu povijest, tu je i većina povijesnih fakata i artefakata samog mjesta koje je otok na otoku na kraju svijeta.
Jedina katolička crkva u gradu, Virgen Maria de La Merced (Djevice Marije od Milosrđa), smještena je upravo u glavnoj gradskoj trgovačkoj arteriji, ali sudeći prema posjećenosti, nije važno mjesto okupljanja. U razgovoru s ljubaznom prodavačicom u crkvenom dućanu, doznao sam da je crkva u fazi prikupljanja novca za obnovu pa se aktivnosti sele po klubovima i kulturnim centrima kojih u gradu ne nedostaje. Kad govorimo o uslugama, a tu ubrajam prije svega restorane, Ushuaia je raj za gurmane (tako sam barem mislio kada sam došao, ne znajući što me još čeka na putu prema sjeveru Argentine). Ako govorimo o ribi, onda je suvišno govoriti o gastro ponudi jer ćete tu naći sve, od riba do rakova i školjki, ali nešto je gotovo kuriozitet, izuzetno ukusan, to je janjetina na žaru, no pečena poput našeg šarana na rašljama. Bez imalo srama mogu reći da je okus isti kao naše paške, krčke ili zaobalne janjetine.
I tako okrijepljeni duhovno i tjelesno otputismo se na plovidbu Beagleovim kanalom u potrazi za pingvinima, morskim lavovima, blunama i ostalom kanalskom životinjskom menažerijom. Turistički brod i na njemu, uz posadu od tri domorodca (Argentinca), nas troje Hrvata i jednaki broj Kineza, uz još jednu Njemicu. Hrvati i Njemica žedno cijelim putem upijaju priču lokalnog vodiča i kanalu i njegovoj flori i fauni, granicama s Čileom i važnosti ushuaijske luke kao prve i najvažnije za ekspedicije prema Antarktici, kako one znanstvene tako i one turističke. (Ako oćutite nagnuće k toj vrsti putovanja, cijena za jedno polarno krstarenje s polaskom iz Ushuaije i višednevno obilaženje ledenih prostranstava stajat će vas oko 22 tisuće eura, pa sad vi vidite uklapa li vam se to u kućni budžet.)
Dok mi razgovaramo s vodičem, naši suputnici Kinezi uporno prtljaju po svojim mobitelima zabivši glavu u njih kao da im o tome ovisi siguran povratak kući. Ništa ne pitaju, ništa ne gledaju, samo blaženo surfaju, tu i tamo nešto dobace jedno drugome. Dok se brod lagano ljuljuška, penjem se na nadgrađe kako bih ulovio najbolje fotografije i pritom se sjetim znamenitog večernjakovca Pavla Cajzeka zvanog Pablo. Kakve je taj majstor fotke radio sa starim tipovima fotoaparata u koje si morao stavljati film, naštimavati otvor blende i brzinu okidanja... E moj Pablo, da si tu, kakve bi ti fotke napravio… Dok prilazimo usamljenom otoku koji je bliži Čileu nego Argentini, na čijoj se stjenovitoj obali sunča obitelj morskih lavova, (pingvina nije bilo jer su valjda bili na pauzi za ručak, bar su se tako šalili vodiči), prisustvujemo razgledu zoološkog vrtu in situ. Životinje lijeno poziraju kao da čekaju da otplovimo do susjedne hridi na kojoj su jata polarnih ptica. K vragu i turisti, nikako da im damo mira da žive svoj život. Ptice su pak druga priča, raskriješte se, rašire krila i polete, pa ako ste loše ili dobre sreće, ovisi o shvaćanju, lako se i poseru po vama. (Unatoč kupljenoj srećki, nisam dobio ništa!)
Završetak plovidbe je na usamljenom otočiću tik uz granicu s Čileom. Na otoku je kućica, rekli bi kolibica čuvara jer je riječ o parku biološke raznolikosti, ali i staništu nevjerojatne biljke odnosno lišaja nazvane geografski lišaj (Rhizocarpon geographicum). Zbog iznimno hladne klime i nedostatka vode te kratkog razdoblja vegetacije njezin je životni proces iznimno usporen pa raste samo milimetar godišnje. Primjerci koje smo vidjeli zauzimaju po metar i pol u promjeru (koliko onda to ima godina!?) i pohranjuju u sebi relativno veliku količinu vode potrebne za rast. Naravno, svako doticanje, a kamoli branje te biljke strogo je zabranjeno. Obilazak parka do najvišeg vrha i natrag relativno je kratak. U zaljevu, gdje smo se vezali, poziramo uz kolibu. Za one koji su preopterećeni poslom i željni bijega na kraj svijeta ovo je idealna pozicija, od jeseni do proljeća nema nikoga, možda koji pingvin i to je sve, idealno za odmor i dovođenje svog živčanog sistema u red.
Plovidba natrag, Kinezi na mobitelima, mi na fotoaparatima. Uplovljavanje u luku i… prolazak kroz sigurnosni pregled. U Ushuaiji nećete nigdje krenuti, pa ni na običan izlet a da ne prođete kroz sigurnosni pregled kao na aerodromu. Svugdje su ozbiljni i naoružani organi reda koji doduše izgledaju strogo i nakmušeno kao da ih boli zub, ali zapravo su simpatične žene koje će vam rado pomoći u snalaženju. Sigurnost je na prvom mjestu! Nakon četiri dana Ushuaije, vrijeme je da se krene dalje. Idemo na Aeropuerto Internacional de Ushuiaia Malvinas Argentinas. Još jedna potvrda da shvatimo čiji su otoci ispred Argentinske obale, a koje neki europski otočani smatraju svojima. Na taj međunarodni aerodrom ipak najviše i uglavnom slijeću zrakoplovi tvrtke Aerolinas Argentinas, i to točni kao švicarski sat. Nisam se mogao oteti dojmu usporedbe s našom domaćom aviokompanijom kojoj je red letenja uglavnom šala s vremenom. Nekoliko zrakoplova dnevno povezuje ovaj otok na otoku u sredini ničega sa svojim glavnim gradom do kojega zračna plovidba traje tri i pol sata. Toliko o veličini jednog dijela Argentine. Zrakoplov je pun do zadnjeg mjesta i polijeće na vrijeme. Ne čeka se nikoga. Zbogom ili doviđenja Ushuaia. Bilo je kratko i lijepo, vrijeme je da se prepustimo drugim užicima.
Dok plovimo nebeskim prostranstvima okruženi oblacima koji potiču osjećaj stajanja u boci mlijeka, misli mi se okreću dvojici našijenaca, obojica su se zvala Ivan i poticali su s otoka Hvara. O prvom sam pisao u svojoj knjizi "Hrvati koji su stvarali Europu", riječ je o Ivanu Franu Biundiću koji je, otisnuvši se s rodnog škoja krajem 16. stoljeća, bio poklisar Republike u Mlačićima pa završio kao komornik kralja Jakova II. u Londonu, dobivši titulu viteza i napisavši nekoliko knjiga, među kojima i "Povijest engleskih građanskih ratova od kuće Lankester do kuće York". Umro je na svom posjedu u Abonueeju gdje mu na nadgrobnoj ploči stoji epitaf: "Moja domovina nije samo Hvar gdje sam rođen, moja je domovina cijeli svijet." Ovog Ivana malo tko još u nas zna, a trebalo bi jer je autor baroknih romana, no njegov cijeli svijet više poznaje onog drugog Ivana, također s Hvara, do kojeg mi sada lete misli. Riječ je o Ivanu Vučetiću, rođenom tri stoljeća kasnije, točnije 1858. godine. Isprva se bavio bačvarskim zanatom, no neimaština ga je nagnala da s 26 godina sreću potraži, poput mnogih naših ljudi, upravo u Argentini.
Nedugo po dolasku, ne bi li se što prije i bolje prilagodio novom životu, Ivan postaje Juan, a prezime Vučetić mijenja u Vucetich. Pametan i sposoban nalazi posao u središnjem uredu policije u La Plati, gradiću koji je danas gotovo dio Buenos Airesa. Kada i kako je Ivan počeo proučavati otiske prstiju, ostavljamo nekoj drugoj priči, ovom prigodom samo toliko da je zaključio kako ne postoje dvije osobe istih otisaka, što je bio početak velikog otkrića, prvog sustava za klasifikaciju otiska prstiju (daktiloskopiju). Vučetić je osmislio jednostavan način kako da se otisci uzmu, razvrstaju i pretražuju. Upravo je takva metoda rada riješila zločin ubojstva dvoje male djece u obitelji Rojas. Majka je tvrdila da je ubojica susjed, ali je mali otisak krvavog palca na vratima kuće dokazao da nije riječ o susjedu, nego o majci koja je poslije priznala da je ubila vlastitu djecu kako bi mogla otići s ljubavnikom koji nije želio i njezinu djecu. Ovaj slučaj toliko je važniji jer je od tada Argentina postala prva zemlja koja je uvela otiske prstiju kao službenu metodu identifikacije. Vučetić je preminuo 1925. godine kao priznati znanstvenik i uvaženi policajac, upravo njemu mnogi kriminalci diljem svijeta mogu zahvaliti saznanje da ne mogu pobjeći od svojih prstiju.
Pogled kroz okno zrakoplova pokazuje da se spuštamo sve niže. Oko nas je plaža, a s druge strane grad, pista se bliži, a zrakoplov uklizava na nju poput odlična nogometaša. Nema udaraca o tlo, samo ugodan glas: "Dame i gospodo, dobro došli u Buenos Aires. Vanjska temperatura je 24 stupnja". Hm, nakon južnih i jesenskih 10 celzijevaca ovo će biti pravo ljeto. Gradu dobrih vjetrova (Buenos Aires) ime je nadjenuo Španjolac Pedro de Mendoza 1536. godine, kada ga je krstio imenom Puerto de Nuestra Senora Santa Maria del Buen Aire (Luka Naše Gospe Svete Marije od Dobrog Vjetra). No čini se da su u to doba puhali neki loši vjetrovi po grad jer je grad uništen u sukobu s domorocima, što je nagnalo drugog Španjolca, Juana de Garaya 1580. godine da ponovno osnuje grad na istom mjestu, nazvavši ga Ciudad de la Santisima Trinidad y Puerto de Nostra Senora del Buen Ayre. Kako to biva, sva takva duga imena s vremenom su skraćivana do današnjeg imena.
Vozeći se od zrakoplovne luke do apartmana u centru u kojem smo bili smješteni, prolazimo pokraj željezničke stanice, odnosno kolosijeka između kojih je nastala Villa miseria ili sirotinjsko naselje. Villa 31, kako je zovu u gradu, najveća je sirotinjska četvrt u 16-milijunskom glavnom gradu Argentine. Promatrajući taj građevinski galimatijas, čovjeku nije jasno kako se uopće kroz to mjesto možete kretati jer su ulice dostatne samo za motorkotač, a o sigurnosti samih građevina nije potrebno ni zboriti. Kontrast tom sirotinjskom slamu koji poput karcinoma buja gotovo u središtu grada ostatak je grada dobrih vjetrova. Tu u strogom centru zgrade su uredne, nema grafita i žvrljotina na fasadama, a veže (haustori ili portuni) izgledaju kao umjetničke galerije s obvezatnim vratarom koji brine o čistoći i redu u zgradi. Ono što brzo uočite jest to da u centru grada nitko ne parkira na ulici, parkirnih mjesta gotovo da i nema. Svi se parkiraju u garažama koje su tamo gdje bi u nas bila dvorišta. Buenos Aires je grad bez dvorišta i grad garaža.
Ako vam itko kaže da su Argentina i nogomet istoznačnice, to je samo djelomično točno. Drugi dio te istoznačnice je polo. Polo je uz nogomet argentinski nacionalni sport. Treća istoznačnica vezana koliko za Argentinu, toliko i za njezin glavni grad je tango. Tango Argentino, od Rudolfa Valentina preko Porfirija Rubiroze do današnjih dana je zapravo mit. Tu tužnu misao koja se pleše, kako je tango nazivan, ustanovili su na drugoj strani Rio Plate (Srebrne rijeke) u urugvajskom glavnom gradu Montevideu. Tamo je nastao tango, što najbolje možete vidjeti ako posjetite muzej tanga. No pustimo mitove i vjerovanja, vratimo se pulsirajućem srcu Argentine u kojem je umijeće naći loš odrezak, steak ili biftek. Uz odlična i vrlo jeftina vina meso je vrhunske kvalitete, što i ne čudi kada shvatite da u Argentini postoji najmanje 25 načina obrade mesa. Tko voli, neka izvoli.
Otvori KEKS Pay
