Naslovnica Zagreb ZG Vijesti

Zagrebački obrtnici: Oni su preživjeli pet godina krize

Provjerili smo gdje se nalaze i kako posluju male obrtničke radnje u Vlaškoj i Ilici
10. travnja 2014. u 18:55 0 komentara 4157 prikaza
Foto: Luka Stanzl
Pogledajte galeriju 1/2

Stara i nova Vlaška, jedna od najstarijih gradskih ulica nekad poznata po obrtništvu, danas je mjesto u koje navrate oni koji ciljano odlaze popraviti sat, skrojiti hlače ili popraviti cipele. Još prije Domovinskog rata, gotovo u svakom je dvorištu nekoliko obrtnika obavljalo najrazličitije osobne usluge. Bilo je tu frizera, postolara, krojača, urara, zlatara, torbara, elektromehaničara... Recesiju su preživjeli rijetki. Teško im je, no oni koji još vode svoj posao uglavnom započet prije nekoliko desetljeća rade, kako sami kažu, zbog tradicije koju su započeli njihovi roditelji.

Ne rade za plaću

– Preko osamdeset posto mušterija dolaze otkako i postoji radnja – priča Karlo Gross, danas vlasnik urarsko zlatarske radionice otvorene 1937., koju je preuzeo od oca. U dizajniranju nakita pomaže mu diploma Akademije likovnih umjetnosti, iako praksu u radnji izučava od 14. godine. Za prostor u blizini Kvaternikovog trga plaćaju 10 tisuća kuna najma i režija, no u pomoć im priskoči i Grad.

- Dobivamo jednokratnu pomoć svake godine za alate s kojima radimo. Osam tisuća kuna, koliko smo dobili lani, nadoplatili smo s dvije i kupili stroj za lotanje - kaže otac Darko Gross. Slična su iskustva u jedinom kovinopojasarskom obrtu u Zagrebu, imena Havel, koji se bavi preradom svih vrsta metala. Zaštićeno je kulturno dobro, no s ono malo posla što odradi vlasnik Dražen Radotović jedva se uspije naplatiti.

- Dokle god uspijem platiti tražbine, dobro je! Samo za najam pedesetak kvadrata državi plaćam 2500 kuna, dok za struju, vodu, telefon i ostala davanja izdvojim osam tisuća kuna - kaže Radotović koji je obrt preuzeo od tasta Branka Havela.

- Djed je zanatu učio i unuka Luku, koji će nastaviti tradiciju. Nedavno je završio školu za strojobravara, struku najsrodniju našoj, jer ne izučavaju za kovinopojasare – kaže Dražen Radotović, te dodaje da sin Luka radi zahvaljujući mjerama ministra Miranda Mrsića. Prepoznatljivi znak zagrebačkog brijača, stakleni žuti krug koji je nekad stajao ispred svake radnje, danas označava prostor i u Vlaškoj ulici na broju 89.

Rijetki su oni koji ga primijete u svakidašnjem ubrzanom tempu, no oni koji to učine i uđu u brijačnicu Brico-Klasika naći će se u posve drugom vremenu. Masivni stolac za šišanje više se ne proizvodi, dok su pločice, ogledala i čitav ambijent uređeni u stilu pedesetih godina prošlog stoljeća. Ipak, u subotnje jutro mnogi se radije odluče otići na subotnju špicu udaljenu nekoliko stotina metara nego ući na šišanje.

- Brice izumiru i gotovo su nestale. Kad sam došla raditi u vrijeme rata bilo je više zaposlenih, a i radilo se više - kaže jedna od posljednjih ženskih ‘brica’ Katica Frančević, te dodaje da na brijanje, koje naplaćuju 50 kuna, povremeno dolaze penzioneri i poslovni muškarci prije sastanka. Da bi potakli posao, lani u srpnju uveli su i uslugu pedikure.

Generacije nose obrte

Prilagoditi posao novim uslugama ili pak prihvaćanjem onih poslova za koje u “zlatna doba” nisu imali vremena postala je i vodilja malih obrta, generacijski već očuvanih i davno otvorenih duž cijele Ilice.

Većina malih radnji skrivena u prolazima i vežama te najduže zagrebačke ulice uz dodatan trud ipak je uspjela odoljeti krizi.

– Jedva – reći će većina obrtnika. Iako se broj velikih poslova znatno smanjio, oni “manji” sada su slamka koja spašava.

–Ponudu smo proširili i radimo sve što znamo– kaže 36-godišnji Bruno Maček koji je bravarsku radnju u Ilici 64 otvorenu prije 25 godina preuzeo od oca.

– Kada je otvorena ova radionica imali smo jedan stroj, a danas je u našoj radionici njih sedam. Ipak od 2007. godine nismo odradili niti jedan veliki posao kao do tih godina kada smo radili i na zgradama i slagali 500 brava – kaže Maček. U vrijeme krize zaposlio je nove djelatnike, ali morao je znatno povećati posao, kako bi zaradio manje nego ranijih godina, ali ipak uspio izdržati.

– U našu radnju i dalje dolaze ljudi koji su stizali i kada je otac otvorio ili pak njihovi unuci ili sinovi. Generacije nas već poznaju– kaže Bruno Maček. Usporedbe radi radionicu “BMB KLJUČ” otac je otvorio kreditom kojeg je samo nakon godine dana rada i vratio, dok si Bruno ne može priuštiti baš nikakve luksuze. Da je kriza uzela svog maha svjedoči i 41-godišnja Tatjana Sobota koja ima krojačku radionicu u Ilici 65.

– Sve je više onih koji svoju odjeću nose na popravke. Ipak je jeftinije iz ormara izvući stare stvari nego se bacati u troškove – kaže Sobota koja poručuje kako krizi još uvijek nije kraj i da je još puno posla i vremena da bi se mali obrtnici mogli “izvući”. Krizu, ali i poplavu ponude preživio je i 47-godišnji Renato Bočak koji je već treća generacija koja se bavi izradom obuće u radionici u Ilici 53. Samo za jedan par potroši i do osam sati rada.

– Nekako smo uspjeli - kratko nam kaže.

>> U 100 godina financirali izgradnju HNK, žičare, muzeja, aerodroma, mrtvačnice...

Iz minusa ih vade mali poslovi

Radionicu je nakon 12 godina rada u struci otvorio Boris Maček. Do prije krize nisu stizali baviti se manjim poslovima jer su bili angažirani na velikim projektima dok su se u krizi izvukli baš zahvaljujući činjenici da su na teren izašli kad većina nije.

Elipso

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.