Teško pokretne osobe najviše problema imaju pri podmirivanju osobnih troškova. Čak 45 posto njih se pri kretanju služi nekim pomagalom ili su nepokretni, a čak 71 posto od 628 ispitanika čiji su odgovori do sada obrađeni s najtežim je stupnjem invalidnosti.
Dio je to rezultata istraživanja o analizi kvalitete života osoba s invaliditetom koji su predstavljeni jučer u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, a koje su za Grad Zagreb provodili stručnjaci Instituta Ivo Pilar.
Iako istraživanje nije završeno jer se trebaju obraditi i preostali odgovori od ukupno 1630 osoba koliko ih je sudjelovalo u istraživanju, služit će kao jasan smjer za izradu novog strateškog dokumenta Grada Zagreba – Zagrebačke strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2016. do 2020. godine.
– Učestalo se nametala potreba temeljite analize stvarnih obilježja kvalitete života osoba s invaliditetom, kako bi se dobio uvid u njihove potrebe i probleme s kojima se susreću. Želja nam je da svaka nova strategija bude bolja od prethodne, zato je ovakvo istraživanje uz konzultacije s udrugama osoba s invaliditetom neizmjerno važno. Ono nam ujedno pokazuje kolika je primjerice i nepristupačnost brojnih lokacija, na koje nas upozoravaju upravo osobe s invaliditetom – rekla je Višnja Fortuna, pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom.
Prema istraživanju, 47 posto ispitanika u proteklih je godinu dana doživjelo neki oblik diskriminacije na osnovi invalidnosti, a diskriminaciji najizloženija skupina osoba s invaliditetom su gluhe osobe.
Čak 29 posto osoba s invaliditetom doživjelo je verbalno ili fizičko nasilje izvan obitelji.
Invalid sam pa mogu reći da ni među invalidima nema jednakog tretmana. U pravilu prosječan sugrađanin misli da su invalidi isključivo osobe na kojima se na prvi pogled vidi da imaju bijeli štap-slijepi su, da imaju štake-teško hodaju ili suu u kolicima-tetra/kvadriplegičari i sl. Kod gluhih osoba se invaliditet ne vidi, kod osoba s teškim deformacijama kralježnice i neuralnim lezijama koje teže hodaju, ne smiju podići više od kilogram tereta, inkontinentne su - se ne vidi invaliditet jer još uvijek mogu bez štaka i kolica. Ipak, boli ih, puno toga ne mogu ili mogu vrlo mukotrpno i da, invalidi su. Mislim da treba educirati građanstvo ali i zaposlene u raznim ustanovama, zdravstvu, Hrvatskoj radio televiziji....jer osim ponašanja prema invalidima koje je pitanje kućnog odgoja i opće kulture, bitno je i činjenje onoga što je zapravo dio usluge koja se pruža u nekoj ustanovi - omogućiti svim korisnicima da dobivaju ujednačenu uslugu. To znači; ako je npr. dokumentarna emisija sinhronizirana - omogućiti tekst gluhima, to znači na kolodvorima tekstom obavijestiti o dolascima, kašnjenjima i odlascima vlakova/autobusa, to znači u čekaonicama na displayu ispisati npr. broj pacijenta koji je na redu uz poziv preko zvučnika pa tako i gluhi vide i slijepi čuju, to znači odmah pozvati Pauka kada vidiš vozilo bez invalidske naljepnice na mjestu za invalide a na takav poziv pauk treba hitno doći, to znači gledati osobu kojoj nešto govoriš i razgovijetno govoriti (bez žvakaće i bez gledanja u mobitel ili plafon).....