Još ima onih dana kojih se rado sjećamo. To očito neće biti prekjučerašnji petak, ali neki su i usprkos lošoj beogradskoj predstavi imali razloga za veselje i pokoju čašicu u kojoj nema gorkog pelina s travnjaka Marakane. Upravo na taj dan, prije 46 godina, Dinamo je osvojio Kup velesajamskih gradova. – Bit će večera, svi će doći, dođi i ti, tati će biti drago, rekao je Belinov sin Kristijan ne postavljajući pitanje jer odgovor se unaprijed znao. Veselice u pizzeriji Belinovih „Gentleman\" u maksimirskoj Kraljevićevoj ulici, tek nedaleko kultnog nogometnog doma, ne propuštaju se.
Zambata pliva...
Dobro vam to dođe, kao neka terapija, čisto da se podsjetite ili da vam kažu kako je to bilo nekada kada su nogometaši bili pobjednici, a ne legionari gubitnici, kada je bolja momčad bila ona koja je zabijala najviše golova, uzimala najviše bodova, osvajala trofeje...
Čisto sumnjajući da će doći baš svi, pripremali smo se za novi susret obilježenog gužvom oko beogradskog susreta znajući da će se novinarski posao opet moći napraviti lako. Sumnje nisu bile opravdane, došli su, i to točni kao švicarski satovi, čineći povremeni skup pravom rijetkošću. Ponovo na okupu – najbolji među odličnima Stjepan Lamza, kapetan Rudi Belin, uvijek raspoloženi Branko Gračanin, uobičajeno besprijekoran Krasnodar Rora, Saša Pavić, Marijan Čerček, Filip Blašković, Marijan Novak, Zdenko Kobešćak... Da bi se kasnije pridružio Joža Čačković a onda i bosanska veza Ismet Hadžić i Fahrija Dautbegović. Neki su ipak falili.
– Gdje vam je Zambata?, pitali smo.
– On? Ma on bude zakasnil\', on ti do Zagreba vesla, sad je vjerojatno negdje kod Brača!, veselo je odgovoreno. Riječaninu Marijanu Brnčiću Zagreb je na dan važne utakmice ipak bio predaleko, no falio je golman. Zlatka Škorića ovdje nije bilo.
– U bolnici je, imao je operaciju na srcu, spomenuo je predsjednik Barišić na iznenađenje svih u sobi.
– Stavljen mu je stent ali sve je u redu, već smo provjerili, bio je odgovor koji je izazvao trenutno olakšanje. Istoga dana klub je generaciju \'67. pozvao, kao i svaki puta, dostojno obilježivši taj Dinamov najveći jubilej. Dva dana ranije Zdravko je Mamić obišao Rudija Belina, ne propušta slobodni trenutak da kapetanu zaželi najbolje. Svaka čast onome iz Diadore tko se sjetio izraditi majice s originalnim Dinamovim grbom iz tog vremena.
– I za tebe jednu, gospo\'n novinar. Samo, nemamo tolikog broja, rekao je Branko Gračanin pružajući autoru ovih redaka relikviju koju je onda ovaj cijelu večer budno pazio da mu je netko sa strane ne popali. Sve vezano za mitsku generaciju pomno se čuva.
– Imam kod kuće 600 fotografija, kaže Zdenko Kobešćak. – Pa kaj će ti to? Ma daj, netko je odvratio. – Kaj kaj će mi? To čuvam. I za svaku od tih slika imam točan datum, protiv koga se igralo, tko je sve na slici..., ne da se Kobešćak.
– Ja sam svoje pospremio na CD, kaže Filip Blašković, - i to je ispalo nekoliko. Pa onda sjednem, upalim kompjuter i u miru gledam, rekao je vezist koji je bio dijelom momčadi koja je te drage \'67. tukla Leeds u finalu. Mnoge će vjerojatno začuditi tko je tada već bio u klubu, i to s tek nešto više od 30 godina.
Mirko Barišić, današnji predsjednik Dinama, tada je bio njegov dopredsjednik. Veliku većinu domaće nogometne svite put je odvukao na Marakanu, no Mirko Barišić tog je dana imao poseban zadatak, da bude počasni gost u domu Belinovih. I dan danas maksimirske legende bez obzira na svoja postignuća s osobitim će se poštovanjem ophoditi prema predsjedniku jedinog kluba u kojem su zapravo željeli igrati. Domaćinu je vrle priredbe donio još jedan poklon, knjigu Svi Dinamovi predsjednici, a što bi drugo! Sjećanja naviru, spajaju se sa sadašnjošću.
– Da, sjećam se kako je Škorić branio u Leedsu. Ali, već sam zaboravio ovo kako se branilo protiv Austrije iz Beča, smijući se zbori maksimirski gospodin. I uvijek je u zraku ono isto pitanje, što ide sljedeće, što će dalje biti u maksimirskom klubu.
– I dalje ćemo uređivati stadion. Sve ćemo to urediti, i tribine i Hitrec-Kacijan, sve. A za vas, dat ćemo napraviti spomen ploču kao uspomenu na osvajanje Kupa čim završimo ove radove koji su sada u toku, rekao je Barišić u finom društvu Rudija Belina, Stjepana Lamze i Branka Gračanina. Dotaknuti se onih koji danas nisu mogli doći obavezna je zadaća.
Originalni naputak
– Kako je Vlatko, netko je upitao.
– Jako loše, glasio je odgovor.
– Ne prepoznaje više nikoga, bolest je uznapredovala, kažu. Konzultiralo se i doktore, dečki bi ga željeli vidjeti. No, odgovor je da to i ne bi imalo previše smisla ili koristi, Marković više ne prepoznaje niti vlastitu kćer, čemu ga još dodatno naprezati, doznali smo o predsjedniku HNS-a s najdužim stažem. Tužne su misli ipak prekinuli Medveščakovi golovi u senzacionalnoj pobjedi 7-1 nad CSKA u prvoj utakmici KHL-a. Nije bilo teorije da na ekranu bude bilo koji drugi program. I lijepo je bilo još jednom čuti originalne anegdote vremena kojim se i danas ponosimo. Treneri i protivnički igrači uvijek su na tapeti. Oskar Jazbinšek ostat će upamćen po originalnim taktičkim zamislima poput naputka Slavenu Zambati kako da najlakše savlada protivničkog vratara.
– Znate, gospodin Zambata, kad se nađete u šesnaest metara, u bilo kojoj situaciji, najbolje vam je da svom snagom raspalite u rašlje. To vam golmani najmanje vole i nijedan to ne može skinuti, prepričali su kako je Jazbinšek podučavao Dinamova golgetera. Dinamov je navalni red tog vremena bio sastavljen od vižljastih, iznimno brzih igrača. Tako se Čerček prisjetio izjave Josipa Katalinskog, također legendarnog stopera sarajevskog Željezničara.
– Pa kako bi ih nekako svu trojicu na kup pa da ih riješim, ne mogu trčat\' po cijelom terenu za njima!, govorio je Katalinski.
Lovren lijevo? Katastrofa!
I onda utakmica. Razgovor prestaje svi netremice gledaju u ekran, čeka se naša postava.
– Lovren na lijevom beku! Katastrofa! Nikad, ali nikad, se ne stavlja igrača izvan pozicije. Možda će ti i neki bolji biti na klupi, ali nikada to ne radiš, jednodušna je bila osuda. Bljesnulo je još jedno vrijedno sjećanje, pobjeda 3-1 nad Zvezdom na Marakani, Zambata je tada zabio dva, Denijal Pirić jedan. – Ma to su ti te utakmice za koje se živi. Kad izađeš na teren a svi zvižde i vrijeđaju, tek tada se napališ!, slušamo velike sportaše. Dinamo je u tom trenutku imao nad Zvezdom šest bodova prednosti pa će se dečki nerado sjetiti rečenice tadašnjeg trenera Ivice Horvata upućene Miljanu Miljaniću:
- Da, mi smo vas danas dobili, ali svejedno ćete vi biti prvi... I bili su. Najslavnija Dinamova generacija nikada nije bila prvak Jugoslavije. Jedini je komentar na razočaravajuće prvo poluvrijeme bio: - Da je ovdje sad mangupa pa da isprovociraju tog Mitrovića. Vidi kako je nervozan, sve napraviti da dobije i drugi žuti! Ali onda gol... – Jesi vidio, jedna dobra lopta i to je to!, glasio je prvi komentar, ali onda i analiza Krasnodara Rore:
- Vidiš ti kako je to danas, ma ne može ti sam pretrčati trojicu, nema šanse, odmah mora pritrčati onaj najbliži. Ali, nema veze, mi vodimo! Nedugo zatim ipak hladan tuš. Tko je kriv? – Pletikosa nije mogao ništa. Svi su bili pokriveni, razočarano će netko, ali kapetan Rudi će ipak:
- To je golmanov prostor, morao je biti na lopti. U vrijeme generacije momčad s igračem manje oni bi napali svime što imaju, a ovdje je Šimunić ostao sam i dobio crveni.
– Tu se ništa nije moglo, Šimunić je napravio što je trebao, jednoglasan je zaključak. Gotovo je.
– Daj prebaci na Belgiju. Vode! Imam ih na listiću, veselo će Gračanin.
– Kladite se?, pitali smo.
– Pa da, redovito ih derem. Jednom sam dobio 128.000 kuna!, kaže.
– Toliko?
– Da. I ostavio 250.000, smije se.
Nekako ne vjerujemo...
