Željko Beljo je još 1983. otvorio radionicu za izradu i prodaju ključeva. U taj posao ušao je nakon što je napustio, tada dobro plaćen posao strojovođe na državnim željeznicama. Znanje upravljanja lokomotivom dobro će mu doći početkom rata, 1991. kada su u Vinkovcima, Ivankovu i Starim Mikanovcima, naši odvažni dečki, gotovo goloruki zaustavljali željezničke kompozicije koje su prema Srbiji vozile oružje, tenkove, topove, kamione i ostalu vojnu opremu jer se tzv. JA tek spremala za napade i okupaciju Hrvatske, a poslije i BiH. Tada će Beljo, kada se kompozicija zaustavi u vinkovačkom teretnom ili putničkom kolodvoru, manevarskom lokomotivom spretnim manevrima izuzeti vagone u kojim je vrjednija vojna oprema ili cijelu kompoziciju razbiti na manje dijelove pa dio odvesti u Nuštar, dio u krug tvornice opeke Dilj jer tako je počelo naoružavanje hrvatskih branitelja. Željko Beljo, najpoznatiji vinkovački ključar, koji je osam godina bio i dogradonačelnik Vinkovaca i nakon nekoliko godina apstinencije, vraća se u politiku preko Đapićeve nezavisne liste za EU-parlament na kojoj je i Željkov unuk, Tin.
Otvara sve brave
Postoji uzrečica “Nema te brave koju Beljo neće otvoriti”. Prije je imao dvije radnje, osim u obiteljskoj kući u Reljkovićevoj 8, u središtu Vinkovaca gdje je i sada, bila je radnja i u bivšoj robnoj kući Vinkovčanka. Veliku radnju i trgovinu ključevima prije nekoliko godina otvorio je i u Zagrebu, ali ju je ubrzo zatvorio i otvorio u Vukovaru. Uz to, uz prometnicu Vinkovci-Nuštar ima i veliki auto otpad na kojemu Vinkovčani, ali i iz cijele regije, dolaze jer znaju da će pronaći dio za stariji automobil kojega neće pronaći ni u jednoj trgovini auto-dijelova. Kada je u proljeće 1992. odlučio skinuti odoru i odbiti poziv na školovanje za časnika SIS-a, odmah je prionuo na saniranje oštećene kuće i uređenje radnje i nastavak posla s ključevima. - Kada sam se raspitivao za svoj status, pokazalo se da me uopće nisu stavili u računalo tako da imam samo mjesec dana braniteljskog staža jer samo mi je Ivan Čačić, časnik SIS-a, ubilježio vrijeme dok sam bio pod njegovim zapovjedništvom, iako sam sudjelovao u niz akcija i bio zapovjednik osiguranja zapovjedništva Mile Dedakovića Jastreba kada je početkom listopada 1991. sa svojim suradnicima tajno došao iz Vukovara u Vinkovce.
Nemam ni status branitelja, ali kada sam krenuo u posao nije me to pogađalo jer nisam se ni uključio u obranu da bih imao nekakve povlastice i beneficije. Važno mi je da sam iz svega toga izašao živ i zdrav - priča Beljo i nabraja brojne akcije zaustavljanja vlakova s vojnom opremom koja se vraćala u Srbiju. Prema njegovoj gruboj računici oduzeli su oko 150 vagona vojne opreme od koje je dio završavao u Vukovaru. Sjeća se kada je u proljeće 1991. bio u ekipi koja je išla u Sloveniju po prvih 800 kalašnjikova za Vinkovce, kako su po Vinkovcima jurili KOS-ovce i “čistili” mjesta za koja su sumnjali da se tu nalaze “petokolonaši” koji navode vatru iz Mirkovaca, sjeća se i neuspjele akcije oslobađanja Mirkovaca 22. srpnja, osvajanja vinkovačke vojarne krajem rujna, ali najviše je sjećanja vezano uz vrijeme dok je osiguravao Jastreba koji je zapovjedno mjesto imao u zapovjedništvu 109. vinkovačke brigade. Još početkom 1991. pridružio se pričuvnoj policiji, a u travnju Vinkovačkoj samostalnoj satniji i cijeli je ratni put, uglavnom, vezan uz Vinkovce.
Upoznavanje s Jastrebom
Sudjelovao je i u zbrinjavanju mladih vojnika JNA koji su željeli otići kući pa su im osiguravali civilnu odjeću i omogućili odlazak tko je kamo htio. Krajem ljeta je zapovjednik osiguranja zapovjedništva 109. vinkovačke brigade u atomskom skloništu odakle je smijenjen kada je pustio Jastreba u zapovjedništvo. - U prvoj polovici listopada, mislim 7. listopada, kasno u noći došao je Jastreb sa svojim suradnicima nakon što su se pješice probijali dva dana i dvije noći iz Vukovara do Nuštra. O njemu smo čuli i sada ga prvi put vidim, a moji pretpostavljeni su me smijenili jer kažu da sam trebao razoružati Jastreba i njegove ljude. Jastreb je odmah produžio u Zagreb, a nekoliko dana poslije, kada se vratio u Vinkovce, imenovao me zapovjednikom osiguranja zapovjedništva Operativne zone Vinkovci, Vukovar, Županja. Prvo što je napravio bila je nova organizacija i svatko je znao što mu je posao - vojnici vojne, policajci policijske, civili civilne poslove, a on je svemu tomu bio zapovjednik. Imao sam 15 do 17 ljudi i osiguravali smo zapovjedništvo i hotel Slavoniju.
Svako jutro u 9 sati u stožeru se održavao brifing za sve zapovjednike, a navečer, iza 23 sata kada sve utihne, u separeu hotelske pivnice bila je neformalna večera i razgovor o protekom danu, što će se raditi sutra i tu sam puno toga čuo. Kada je Jastreb došao u hotel, osim na ulaze, postavio sam troje ljudi i oko hotela jer tu je bilo središte zbivanja, tu su dolazili novinari i mnogi drugi pa je postojala opasnost da dođe i netko tko želi napraviti zlo - priča Željko Beljo. Jastrebu je spasio život kada u jesen 1991. preko nekih svojih veza doznao kako je izvjesni D. D., Vinkovčanin koji je početkom rata nestao iz Vinkovaca, u BiH dobio zadatak, vjerojatno od KOS-a, da ubije Jastreba i već je bio određen datum kada će se prebaciti preko Save i u Vinkovcima obaviti ovaj prljavi zadatak. Informacije koje je doznao, prenio je ljudima od Jastrebova povjerenja iz njegova najužeg osiguranja koji su pojačali mjere opreza. Koliko se zna, taj lik nije ni dolazio u Vinkovce po ovom zadatku jer mu je vjerojatno javljeno kako zadatak ne može obaviti jer je uklonjen.
>> Jastrebova kći: Želim u vojsku, otac mi je najveći uzor u svemu
i ovi su znači selotejpirali "petokolonaše" , još se hvale