Tužna je priča unutar zidova trošne i ruševne
kućice na zagrebačkom Trnju, u kojoj su svoj jedini dom
pronašli nevjenčani supruzi Hana Pašalić i Mario
Dudić, s četvero malodobne djece. Nema razloga ni za mrvu optimizma.
Brat
udario Hanu
Siromaštvo, bolest i beznađe stvarnost su toga mladog para.
A trebalo bi biti drugačije... Jer Hana i Mario preteško su
breme Domovinskog rata ponijeli na svojim leđima. Mario je s
puškom
u ruci i domovinom u srcu, sa svojim suborcima iz 102. i 113. brigade,
prošao sva ratišta, od Šibenika do
Plaškog, a Hana je svoju mladost ostavila u srpskim logorima
u okolici Vukovara. Umjesto zahvala i ordenja, zidove njihove
potleušice krase pljesnive naslage vlage, pukotine opasne za
život, a odnedavno i neizbrisiva prijetnja – iseljenjem. Kako
loše vijesti nikada ne dolaze same, tako je Mariju, kojemu
su samo 33 godine, a jedini ratni trofej PTSP, sušenje noge
i hepatitis C, nedavno otkriven i karcinom bubrega.
– Teško mi je to izreći, ali prvi put molim za
pomoć! Prije sam bio ponosan i mislio na suborce koji su stradali na
ratištu, ali danas mislim na obitelj i upravo zato molim sve
dobre ljude i sve u braniteljskim institucijama da nam pomognu u ovoj
užasnoj situaciji! – shrvano je započeo svoju priču Mario.
– Teško je bolestan i brinem se što će
biti s djecom ako završimo na ulici. Suprug i ja možemo
spavati i u konačištu, ali tada će nam djecu smjestiti u
dom, oduzeti nam ih. Ovo je, naime, kućica njegovih roditelja
– kaže Hana Pašalić.
– Prije sedam godina s obitelji sam se uselio u ovu kućicu
jer nismo mogli više plaćati podstanarstvo. Vidite i sami
kako živimo! Mnogi ne bi izdržali u takvim uvjetima, ali mi se ne
bunimo, preživljavamo. Trošno je, prokišnjava,
vlaži, ima miševa, ali ništa nije bitno, nego to
da smo zajedno i na okupu – priznaje Mario. No, 14. svibnja
ove godine, nakon posjeta Marijeva brata iz inozemstva,
trošno i nesigurno tlo male potleušice
još se više zatreslo pod nogama Dudićevih.
– Moj brat Ismail, koji je u Hrvatskoj na
godišnjem odmoru, k nama je došao u 8.30 sati i
tražio da smjesta napustimo kuću. Bio je nasilan i grub, bez imalo
sluha za našu situaciju. Pokušao sam mu objasniti
da trenutačno nemamo kamo i da se strpi do rujna, dok Ministarstvo
branitelja ne riješi naš status. Nije htio
razgovarati, nego je izbila svađa, pa je čak i udario moju suprugu.
Što da vam kažem, u tom sam trenu poželio zaklati i sebe i
njega, ali opet, djeca su tu, što s njima?! – pita
se Mario objašnjavajući pravnu realnost trošne
kućice u Trnju:
– Kako me otac nikada nije službeno priznao, tako sam ja imao
pravo samo na majčin dio te kućice. Međutim, svojedobno sam se iz
ponosa i zbog gorčine odrekao i tog dijela – nisam niti
pomišljao da će me bolest tako mladoga uništiti.
Ni na kraj mi pameti nije bilo da neću moći zarađivati za obitelj. I
sada moj brat traži da se smjesta iselim!
A zbog ponosa Mario, priznaje, zbog kojega njemu i obitelji sada
prijeti iseljenje iz male obiteljske kućice, nikada nije ostvario ni
svoja braniteljska prava.
Neizvjesnost
i strah
– Previše je mojih suboraca i prijatelja izgubilo
ruke, noge, život. Nisam tražio mirovinu ni neke druge beneficije. Bio
sam sretan što sam živ, što imam sve
ekstremitete, što se vraćam kao pobjednik. Tada sam mislio
da cijeli svijet preda mnom, nisam razmišljao o posljedicama
rata, bolestima. No, danas je drugačije, bolest me malo-pomalo
uništavala i na kraju slomila. Još sam donedavno,
sa štakom, skupljao plastične boce po kontejnerima i staro
željezo, ali sada više ne mogu ni to. Živimo isključivo od
suprugine socijalne pomoći i dječjeg doplatka. Prijeti nam ulica,
oduzimanje djece. Vodimo se kao prioritetna obitelj za zbrinjavanje
preko Grada Zagreba i Hrvatske vojske, a gđa Kovačić, koja vodi moj
slučaj, čak mi je obećala riješiti stambeno pitanje u rujnu,
ali što će biti do tada i hoće li uopće tako biti?!
Jedno su obećanja, a drugo je stvarnost. Ja moram na operaciju,
karcinom može metastazirati preko noći, a što tada?!
Što će biti s mojom obitelji?! – kroz suze govori
Mario.
Neizvjesnost, strah i crne životne stranice ovu su mladu obitelj
ponukale da pogne glavu i prvi put zatraži pomoć. Oni ne traže puno,
tek istu takvu potleušicu u kojoj bi hrabro nastavili svoju
borbu sa životom. Godine su pred njima, šansa i prilike
također, ali ne budemo li im pomogli, nikad to neće moći
iskušati.
Šestogodišnje djevojčice Tea i Lea,
četverogodišnji Lucijan i trogodišnja Josipa
Lorena imaju pravo na djetinjstvo i roditeljsku uspavanku. Ne dopustimo
da ikad zaspu bez nje.
