Priznajem, uvukla sam se u raspravu o tome što znači misija NSATU, potpora Ukrajini s teritorija članica NATO-a, ona kojom hrvatski vojnici definitivno ne idu - ili idu - ili možda neki idu - i u Ukrajinu. Zapravo, bilo bi dobro da je bila riječ o raspravi, ali više je izgledalo kao pad kroz zečju rupu u Alisi u zemlji čudesa. Svako pitanje otvaralo je nova potpitanja, iznimno bitna. Ili se barem tako činilo. Tko je znao da bi mogli ići i u Ukrajinu? Tko je lagao? Predsjednik, ministar obrane? Koliko puta? Ne zaboravite Kandahar, kako su naši vojnici trebali ići tamo, da bi na kraju završili u drugom, opasnijem dijelu Afganistana. Pronađimo tu odluku UN-a. Pronađimo tu odluku Vlade. Pronađimo tu potvrdu Sabora iz 2003. Ali to nije isto kao ovaj slučaj. UN je ISAF-u mijenjao karakter i opseg misije. Što ako se to opet dogodi? U čijim rukama je slanje ijednog hrvatskog vojnika igdje ako se mijenja misija? Ako pošaljemo vojnike u misiju, jesmo li u ratu s Rusijom? Ako ne pošaljemo, a članica smo NATO-a, hoćemo li izbjeći rat? Ako počne rat, hoće li Milanović tražiti da izađemo iz NATO-a? NATO deklasificira dokumente jer se to od njih traži. Čiji dron je pao na Zagreb? Ali čekajte, pa NATO je u Ukrajini od Majdana. Ne, i ranije, ima nešto iz 1999.
Zato što Milanović treba teme i podjele za izbore. Mora tako, da se ne potegne slučajno pitanje što je radio i kao premijer i kao predsjednik. Rezultati i jednog i drugog su ispod nule...