Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Otvorene tajne arhive: Zašto je 
Hrvatska 
ostala bez 
stotine mil. 
dolara vrijednog blaga

Sudskom presudom iz ‘93. kolekcija je vraćena u posjed britanskog lorda Northamptona. Takva je odluka proistekla iz prevelike nedosljednosti u hrvatskom, ali i mađarskom zahtjevu
06. travnja 2019. u 21:11 49 komentara 27049 prikaza
Seusovo blago
Foto: Wikimedia Commons
Pogledajte galeriju 1/2

Mađarska je ponovno došla u posjed srebrnog posuđa iz razdoblja Rimskog Carstva. S obzirom na to da je riječ o našem srebru, bolje je da bude ovdje nego na bilo kojem drugom mjestu i zato smo ga odlučili vratiti kući – slavodobitno je izjavio mađarski premijer Viktor Orban krajem ožujka 2014. Potom je u vidnoj žurbi napustio parlament u kojem je netom svijetu objavio da je Mađarska postala vlasnica sedam primjeraka Seuso kolekcije, ili zbirke iznimno vrijednih srebrnih predmeta iz razdoblja kasne antike. Orban nije smatrao potrebnim dodati da je njegova vlada do srebrnih predmeta došla kupnjom, tj. za navedenih sedam primjeraka mađarski su porezni obveznici izdvojili 15 milijuna eura.

NEVJEROJATNA KOLEKCIJA Na tavanu pronašli stare obiteljske stvari pa preko noći postali milijunaši

Prodavatelj kolekcije bio je lord David Douglas Spencer Compton, sedmi markiz od Northamptona. Tako je, kako se danas čini, i 24 godine nakon što je tadašnja javnost doznala da se u Jugoslaviji (možda) nalazi mjesto odakle je kolekcija ilegalno iznesena u inozemstvo te 34 godine nakon što se, barem prema sada dostupnim podacima, prvi primjerak kolekcije pojavio u rukama trgovca umjetninama Antuna Tkaleca, trajnije riješeno pitanje pripadnosti polovine kolekcije. Karakteristično, objava Orbanove kupnje izazvala je kratkotrajno zanimanje domaćih medija, da bi potom sve utihnulo. Zašto 2014. hrvatski premijer nije bio u Orbanovoj ulozi i slavodobitno uzviknuo: „Obiteljsko srebro vratilo se kući!“, predmet je sljedećih redaka.

Seuso i njegovo blago

Nekoliko dana medijskog tematiziranja u proljeće 2014. u oštrom je kontrastu s javnim interesom koji je vladao za gotovo svaku pojedinost o kolekciji prije proljeća 1990. kada se za nju doznalo. Ubrzo je postalo kristalno jasno da je riječ o kolekciji kasnoantičkog srebra vrhunske izrade pa onda i iznimne vrijednosti. Sastoji se (kakva je situacija danas) od 14 primjeraka. Među njima tako nalazimo Dionizijevski vrč, predmet ukrašen s osam dionizijevskih likova, u koji je moglo stati čak četiri litre tekućine. Potom, predmet nazvan Animal Ewer, ili još jedan vrč ukrašen prikazima životinja i vrhunske izradbe.

bosanska policija ZLATNI KARAT U velikoj akciji uhićeno 30 krijumčara zlata i srebra

Tijelo je vrča, prema jednom opisu, „nevjerojatno minuciozno ukrašeno sa 120 šesterokuta, 10 okomitih i 12 vodoravnih šesterokuta, od kojih je 60 s geometrijskim, a 60 s naturalnim motivima“, poput poprsja, košare, vaza, lavova, medvjeda, veprova i zečeva. Kolekcija je u umjetničkim krugovima ipak vizualno najviše poznata po, doista, prekrasnim srebrnim tanjurima koji se danas zovu: Hunting Plate, Meleager Plate, Achilles Plate i Geometric Plate. Ovom prilikom pozornost ćemo usmjeriti na Hunting Plate ili, kako ga još zovu, Sevso Plate. Promjera je 70,5 cm, teži 8873 grama, a izrađen je od srebra iznimno visoke čistoće, između 96% i 97%.

Osim prikaza motiva iz lova na vepra, antilopu, sjevernog jelena, leoparda, divljeg magarca, lava, gazelu, zeca, leoparda (na obrubu), tanjur sadrži i natpis H(A)EC SEVSO TIBI DVERNT PER SAECVLA MVLTA POSTERIS VT PROSINT VASCVLA DIGNA TVIS. Ili, prema jednom tumačenju: „Neka ove posude, o Seuso, vjekovima dostojno služe tebi i tvojemu potomstvu“. Navedene riječi poslužile su (nekim) stručnjacima da utvrde ime vlasnika srebra, pa je danas gotovo općeprihvaćeno da se njime služila osoba koja se zvala Sevso/Seuso, prema svemu sudeći čovjek keltskog, ilirskog ili germanskog podrijetla i gotovo sigurno vojničke profesije. Prema jednom novijem tumačenju Seuso je navedeni pladanj mogao dobiti na poklon, moguće od nekoga iz samog vrha rimske vlasti sredinom 4. stoljeća.

zlato ZLATNA GROZNICA U Varešu pronađene rekordne količine zlata i srebra

Navodna veza između tadašnje Jugoslavije (kasnije Hrvatske) i Seusove kolekcije počinje u prvim mjesecima 1990. Tada je, nakon što se pronijela vijest da je britanska aukcijska kuća Sotheby’s naumila prodati kolekciju navodne vrijednosti oko 200 milijuna američkih dolara, britanski novinar David Keys stupio u dodir s direktorom Arheološkog muzeja u Splitu Emilijem Marinom, prenijevši mu informaciju da je riječ o „blagu“ iz vremena Rimskog Carstva.

Nalaz u Istri

On je o tome objavio informativni članak u Slobodnoj Dalmaciji navodeći da bi prema Keysovim riječima „kolekcija možda mogla biti iz Jugoslavije“. Marin je članak objavio u dogovoru s direktoricom Arheološkog muzeja Istre Vesnom Girardi-Jurkić, koja je također bila u dodiru s Keysom. Premda je, poput Marina, u trenutku saznanja o kolekciji, i sama dakle raspolagala informacijom prema kojoj je kolekcija možda iz Jugoslavije ili, preciznije, Istre, ona je 6. ožujka 1990. otišla korak dalje i daleko snažnije naglasila vjerojatno istarsko podrijetlo kolekcije. „Nepoznati počinitelji su“, izjavila je na konferenciji za medije, „1971. godine na području općina Pula i Rovinj, preciznije u obalnom pojasu Valbandona – Fažana – Peroj – Barbariga i uvala Porokolona kod Bala, uključujući i Brijune, našli i iskopali arheološko blago izuzetne vrijednosti. Riječ je o više od 30 srebrnih predmeta iz trećeg (četvrtog) stoljeća nove ere. Blago je zaštićeno u smislu Zakona o zaštiti kulture. Nalaz je utajen, a nepoznati počinitelji izvršili su nedopušten izvoz spomenika kulture“.

Vesna Girardi-Jurkić | Autor : Davorin Visnjic/PIXSELL Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL

Naravno, Girardi-Jurkić, tada etablirana arheološka stručnjakinja, nije govorila napamet. Ona je zapravo, dodajući svoj snažniji naglasak, prenijela ono o čemu su već naveliko pisali britanski mediji, a na temelju informacija koje su dobivali od kontakata iz Scotland Yarda. Tu su, pak, u tom trenutku, raspolagali dokazima da su libanonske izvozne dozvole (na temelju kojih se kolekcija uopće našla izložena u New Yorku, kao prvi korak u njezinoj namjeravanoj prodaji) zapravo falsifikat i, za našu priču važnije, imali indicije da je kolekcija ilegalno izvezena iz Jugoslavije.

bunar Ne predaje se Ispod kauča pronašao srednjovjekovni bunar: Traži zlato, no našao je nešto drugo

„Naše informacije“, pisao je primjerice londonski The Independent, „upućuju na to da je oko 1977. čitavo blago ili jedan njegov dio u diplomatskoj torbi potajno poslano u London gdje je, kako se vjeruje, po nalogu jedne utjecajne jugoslavenske ličnosti, nekom diplomatu ili službenom predstavniku stavljeno u zadatak da se mimo ambasadorova znanja riješi toga blaga“. Ovdje na trenutak treba zastati. Kvaliteta informacija kojima je tada raspolagala Girardi-Jurkić, dakle, nije nepobitno i nesumnjivo dokazivala da je kolekcija ilegalno iznesena iz Istre, nego je bila riječ tek o indicijama da se tako dogodilo. Da se uspostavi takva percepcija, pobrinuli su se tadašnji mediji.

Ubrzo je gotovo svako utjecajnije glasilo pisalo da je „sigurno“ ili „gotovo sigurno“ da „zbirka srebra vrijedna između 200 i 300 milijuna dolara (sic!), potječe iz nalazišta nedaleko od Pule“. Seusova kolekcija postala je preko noći „naše srebro“, uspostavljajući tako u zenit komunističke Jugoslavije stanovitu bizarnu manifestaciju svejugoslavenskog patriotizma. Narasla očekivanja javnosti, praćena nizom senzacionalističkih tekstova u kojima su indicije predstavljane nepobitnim dokazima, snažno su opteretile istragu koju je počelo provoditi mjerodavno Općinsko javno tužiteljstvo u Puli.

Zapravo, Girardi-Jurkić je, ponovimo, u rukama imala samo indicije da je Seusova kolekcija iz Istre. O tome, tj. o, kako ih je nazvala, „arheološkim pretpostavkama o mogućnosti nalaza Seusova blaga u Istri“, ona je sredinom ožujka 1990. izvijestila savezne vlasti. Iz dokumenta je vidljivo da je Girardi-Jurkić smatrala kako, najprije, „postoji velika vjerojatnost da je prilikom gradnje i održavanja vojnih postrojenja (u dijelu vojnog područja pod nadzorom JNA kod Barbarige) moglo doći do bogatog arheološkog nalaza koji nije dostupan javnosti“ te, potom, da je i pri arheološkim iskapanjima na lokaciji „Bizantskog kastruma“ na Brijunima, također „moglo doći“ do nalaza „Seusova blaga“, koje je „u određenom kritičnom povijesnom vremenu skriveno u kraškoj formaciji (podzemna špilja, rov, vrtača) ili ostacima rimskih podruma i urušenih hodnika“.

Arheologija, naravno, treba ovdje ponoviti, nije mogla utvrditi kako je (ako je uopće) Seusova kolekcija iznesena iz Jugoslavije, nego tek doći do spoznaja o podrijetlu srebrnih predmeta. Za utvrđenje pune materijalne istine, napose o tome kako je završila u posjedu lorda Northamptona, bila je potrebna temeljita policijska istraga. Girardi-Jurkić očito je smatrala da su indicije kojima raspolaže (a one će u idućim mjesecima biti znatno sadržajnije) dovoljna podloga za podnošenje vjerodostojnog zahtjeva na pravo na kolekciju.

Nova proljetna kolekcija nakita zlatarnica Zaks PROMO Dražesni srebrni motivi u znaku prve ljubavi

O tome kome pripada Seusova kolekcija odlučivao je Vrhovni sud Okruga New York. Naime, nakon pojave kolekcije u javnosti (izložena je u New Yorku), najprije je Libanon zatražio njezin povrat te zadržavanje u SAD-u. Potom je Jugoslavija (koju je u sporu od 1992. naslijedila Republika Hrvatska) također uspjela ishoditi status stranke ili „umješača“, a na temelju navoda da je kolekcija iskopana u Jugoslaviji. Istovjetan zahtjev i status uspjela je ishoditi i Mađarska tvrdeći da je kolekcija pronađena i potom ilegalno izvezena upravo iz te države. Uslijedio je iznimno složen (i barem za neke visoke vladine dužnosnike u Hrvatskoj, iznimno skup) sudski postupak koji je tek u rujnu 1993. ušao u etapu glavne rasprave.

Cvekov iskaz

Do tog je trenutka završen posao iznošenja činjeničnog stanja (temeljen na prikupljanju dokaza ili, preciznije, indicija jer je trajna karakteristika i hrvatskog i mađarskog zahtjeva bio upravo nedostatak nepobitnih te nesumnjivih dokaza). Zahtjev Hrvatske temeljio se na četiri grupe, kako je navedeno u povjerljivom dokumentu posebne vladine komisije, „dokaza“. Arheološko-povijesnu analizu izradila je, kako je ranije navedeno, Girardi-Jurkić, i ona je navodno „nedvojbeno dokazivala“ da je kolekcija „bila skrivena pod zemljom na području Istre te da je, vjerojatno tamo, na lokaciji Barbariga, iskopana“. Potom, Hrvatska je uspjela načiniti geokemijsku analizu ostataka tla na predmetima kolekcije koja je, nakon poredbe s rezultatima slične analize koju je poduzeo Sotheby’s, navodno potvrđivala tvrdnju „o otkriću kolekcije na području Barbarige, jer su u kalcitno-karbonatnim prevlakama (inkrustracijama) uzetih s predmeta kolekcije u znatnoj mjeri prisutni mikroelementi koji su karakteristični za to područje, a to su nikal, krom, titan i neki drugi“. Zatim, Hrvatska je parirala zahtjevu Libanona (a time, jasno, pojačavala vlastiti) nesumnjivo točnom tvrdnjom da su izvozne dozvole koje je izdala ta država obični falsifikati.

Najsnažniji dokaz ili „činjenični sklop“ na temelju kojeg je Hrvatska pravdala svoj zahtjev pred sudom u New Yorku bili su iskazi svjedoka iz Pule. Od tih je nesumnjivo najvažniji onaj Antona Cveka, umirovljenika i nekadašnjeg „šefa“ odjela općeg kriminaliteta policije u Puli. Prema Cveku, on je, zajedno s još jednim bivšim policajcem, Ivanom Kaurićem, negdje krajem 1960-ih otišao na očevid na područje vojne nadležnosti u Barbarigi. Navodno je vidio rezultate „iskopavanja“ koje su provodili civili, pored ostalog i pronalazak „jedne kosturnice“ u kojoj se nalazio i „jedan kip“. Prema Cveku: „Oko kipa su bili neki komadi od porculana te neki komadi, i to uglavnom tanjuri i, koliko se sjećam, dva vrča od metala. To je sve još bilo prljavo pa se meni činilo u prvi mah da je to od nikla, a ne od srebra“.

Nakon što su mediji počeli pisati o slučaju (u proljeće 1990.) u Cveku se probudila asocijacija pa je od tada počeo sve učestalije tvrditi da zna mjesto gdje je navodno iskopana Seusova kolekcija. Premda su postojale nelogičnosti u njegovim iskazima (koje je davao u više navrata), pulski istražitelji zapravo nisu imali boljeg traga. Od ljeta 1990., i policija i regionalno tužiteljstvo smatrali su njegov iskaz „dosta uvjerljivim“ pa onda i tragom koji zapravo jedino treba slijediti. Dakle, najbolje što je Hrvatska prije odluke suda u New Yorku imala bio je Cvekov iskaz da je „nazočio očevidu na vojnom području predjela Barbarige kada su slučajno, pri nekim radovima pronađeni arheološki ostaci, odnosno pronađen je sarkofag uz kojega su bili tanjuri i drugi predmeti od srebra“. Kako je istraga napredovala, tako se i Kaurić počeo sve više prisjećati.

Hrvatski građani sve više kupuju zlato i srebro PROMO Hrvatski građani sve više kupuju zlato i srebro

Navodno je o pronalasku načinjen „spis“, a sve je i „snimljeno“, samo što je sav materijal završio u rukama stanovitog Slavoljuba Aleksića, oficira JNA koji je u to vrijeme (kasne 1960.) službovao na području Pule, da bi zatim otišao u diplomatsku službu, a krajem 1993. navodno je bio „na raspolaganju“ u Beogradu. Kako je Aleksić (uz pretpostavku da su tvrdnje o njemu točne) bio iz jasnih razloga nedostupan hrvatskim vlastima, tako su Cvek i Kaurić prije početka glavne rasprave u New Yorku postali prave medijske zvijezde. Dobili su primjerice zapažen prostor u Globusu. „Na svoje smo oči vidjeli kad su Titovi gardisti (zanimljivo, ne više civili kako je rekao u prvom iskazu danom policiji još u svibnju 1990.!) iskopali Seusovo blago!“, bio je naslov teksta u kojem su njihove tvrdnje predstavljene nesumnjivim dokazima da kolekcija treba pripasti Hrvatskoj.

Zapravo, vrhunskim odvjetnicima Sotheby’s i samog lorda Northamptona (što, naravno, ne znači da su oni nastupali s pozicija neupitne materijalne istine) nije bilo posebno teško uvjeriti porotu u proturječnosti i nekonzistentnosti hrvatskog zahtjeva. Primjerice, materijalni tragovi o uviđaju kojemu su, prema vlastitim tvrdnjama, nazočili Cvek i Kaurić, jednostavno nisu postojali, pa se sve svelo na utvrđivanje točnosti sjećanja o upisu u knjigu uviđaja koja je navodno završila u Aleksićevim rukama. „Odvjetnik lorda Northamptona“, izjavio je kasnije Kaurić, „svim se silama trudio da nas ulovi u laži. Služio se raznim trikovima; toliko je gnjavio dva dana s knjigom očevida da je napokon i sucu dosadilo. Grubo mu je naredio da prestane“.

Kaurićev iskaz pred sudom vjerojatno je ponajviše pridonio tome da iskazi svjedoka hrvatske strane ne uspiju snažnije poduprijeti zahtjev Hrvatske. Kaurić je trebao samo potvrditi Cvekov iskaz, ali zbog učestalih pitanja kojima ga je izložio Northamptonov odvjetnik, jednostavno se zbunio, što nije čudno jer je tijekom istražnog postupka višestruko mijenjao svoj iskaz. Ostali hrvatski dokazi bili su uvjerljiviji (Girardi-Jurkić i donekle Cvek), ali jednostavno je bilo previše onih koji su otvarali razumnu pretpostavku sumnje.

Počnite ozbiljno razmišljati o kupnji zlata i srebra PROMO Počnite ozbiljno razmišljati o kupnji zlata i srebra

U studenom 1993. sutkinja Beatrice Shainswitt odlučila je da se kolekcija vraća u posjed lorda Northamptona. Takva je odluka, kako se sada čini, u prvom redu proistekla iz previše očitih nedosljednosti u hrvatskom, ali i mađarskom zahtjevu. U kojoj je mjeri proizašla iz nekih kontroverznih odluka samog suda (primjerice, da je Libanonu u posljednji trenutak, tj. tik prije početka glavne rasprave, dopustio izvlačenje iz spora), za sada ostaje predmet rasprave. Odluka je istovremeno značila da se kolekcija vraća u posjed lorda Northamptona. Nakon duljeg vremena tijekom kojeg je kolekcija ostala zatvorena za javnost, njezin je vlasnik konačno uspio pronaći kupca po svemu „vruće robe“. Na dan pisanja ovog teksta dio se kolekcije nalazi izložen u posebnom „povijesnom“ odjelu mađarskog parlamenta.

Hrvatsko blago (?!)

U vrijeme kada je Vlada Republike Hrvatske donijela odluku o skidanju oznaka tajnosti s dokumentacije o Seusovoj kolekciji (na temelju mog ranijeg zahtjeva), dakle nekako početkom ove godine, domaći su mediji ponovno kratko tematizirali slučaj. Opet su se mogle čuti tvrdnje da kolekcija nesumnjivo pripada Hrvatskoj te da je, onda, logično, odluka suda u New Yorku nepravedna iz čega onda dodatno proizlazi da je Orbanova kupnja zapravo nelegitimna. Moguće. Meni se, pak, sada (tj. nakon analize dijela dokumentacije, a napominjem da čekam dopuštenje za uvid u još nekoliko fondova arhivskog gradiva o kolekciji) čini da je sud donio tipičnu kompromisnu odluku kojoj je cilj bio uspostaviti stanje najmanje štete.

Ni Hrvatska ni Mađarska, naime, nisu uspjele neupitno i nesumnjivo dokazati da je kolekcija ilegalno iznesena s njihova područja, možda i zato što su u nekim trenucima procesa više pokušavale dokazati da kolekcija ne pripada zakonito lordu Northamptonu, nego da zakonito pripada njima. Jesu li pritom obje države namjerno prilagođavale dokazni materijal, kako dosta argumentirano sumnja jedna autorica koja je analizirala suđenje, ostaje za daljnju raspravu.

brod 100 mlrd. funti Korejci otkrili ruski brod s blagom, polovicu nađenog vratit će ruskoj vladi

U svakom slučaju, kako se obično pokaže kad se donose kompromisne odluke, Seusova kolekcija (prije negoli ju je Orban kupio) vraćena je u posjed lorda Northamptona. Ili čovjeka koji je u njezin posjed došao na temelju krivotvorenih izvoznih dozvola, pribavljenih od „povjerljivih ljudi“ iz Libanona. Zbog toga je Northampton u drugoj polovini 1990-ih došao u sukob s vlastitim pravnim zastupnicima koji su mu izvozne dozvole iz Libanona i pribavili. Prema pisanju britanskih medija, ishod tog spora bila je nagodba na temelju koje je Northampton donekle poništio financijske troškove koje je tijekom 1980-ih pretrpio zbog kupnje kolekcije. Policijska istraga u Velikoj Britaniji izuzela ga je od svake kaznene odgovornosti u slučaju jer je ustanovljeno da je u poslu nastupao u dobroj vjeri.

Kad je u pitanju odnos Hrvatske i Seusove kolekcije, pitanja koja još čekaju odgovor su, kako se meni čini, sljedeća. Jesu li Girardi-Jurkić, a potom i odgovorni dužnosnici vlade previše olako prihvatili indicije da kolekcija potječe iz Jugoslavije? Jesu li podlegli enormnom pritisku medija koji su, kako je ranije navedeno, već u proljeće 1990. nepotvrđene indicije počeli predstavljati neupitnim istinama? Na temelju kojih dokaza su odgovorni akteri odbili prijedlog nagodbe koju je lord Northampton ponudio Hrvatskoj prije početka glavne rasprave 1993.? Zašto hrvatske vlasti nisu poduzele odlučnije mjere u odnosu na Antuna Tkaleca, prema svemu sudeći ključnog posrednika u transferu kolekcije? I, konačno, zašto se vlada premijera Zorana Milanovića u ožujku 2014. nije, poput Orbana, uključila u pokušaj kupnje dijela kolekcije? Nadam se da ću u dogledno vrijeme uspjeti doći do odgovora na ova pitanja, a time i zatvoriti priču o Seusovu blagu. 

Video - Misteriozni ljudi - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...

Hrvatski institut za financije
Put do poslovnog uspjeha
Usavršite svoje znanje u upravljanju projektima
  • sjs:

    Da je to mađarsko blago, ne bi se zvalo rimsko blago.

  • josmalopanestalo:

    a di je onaj unuk, najbolji bankar na svijet, koliko je on odnesel??

  • Avatar HajdukLika
    HajdukLika:

    Koji novinski članak. Iz vedra neba napisan, bez uvoda za neupućene. I? Što je poanta? Bez dokaza može svatko tvrditi da je blago njegovo.