U trgovačkim lancima ovih je dana na akciji i za 10,99 eura, u mesnicama na kontinentu u prosjeku košta 18 do 20 eura, na obali "paška" i 25 eura, a tko se odluči i na pečenje u sve popularnijim pečenjarama – kilogram će platiti 45 eura, u restoranima već i 55. Riječ je, dakako, o jednoj od najtraženijih uskrsnih poslastica – janjetini, čijom se cijenom, koliko god da koštala, mnogi ovih dana ne zamaraju, a potražnja je ogromna.
Procjene govore da ćemo samo ovih blagdana pojesti oko 650 tona janjetine, između 42 i 55 tisuća komada. No dok ih jedni prodaju legalnim tokovima, najčešće preko veleprodaje oko koje je najmanje muke, puno ih lovi i u mutnom. Upućeni tvrde da se na spomenutih 650 tona još najmanje polovica te brojke oko Uskrsa "zamrači" u sustavu, čemu na ruku ide i poslovični nedostatak klaonica za papkare. Zna li se da u Hrvatskoj godišnje uzgojimo oko 600 tisuća ovaca, od kojih se dobije oko 700.000 janjaca, a manje od 150 tisuća zakolje u klaonicama – brzo se dođe do sulude brojke. Oko 25% ženske janjadi ostavlja se za remont, odnosno obnovu stada (175 tisuća). Oko 2,5-3% računa se pod mortalitet (do 21.000), a ostatak bi se trebao naći u legalnoj prodaji na tržištu, kroz meso, kaže nam direktor Croatiastočara Branko Bobetić. No kad se od te brojke odbiju zaklana grla koja imaju papirologiju – ispada kako s hrvatskih farmi misteriozno iščezne – ne 250.000 janjadi, na što je nedavno ukazao HUP preračunavši to u vrijednost između 40 i 45 milijuna eura – nego više od 350 tisuća, smatra Bobetić.
Fali klaonica za papkare
Godišnja potrošnja janjetine i ovčetine u Hrvatskoj je oko 7500 tona – domaće janjetine proizvede se oko 5500 tona te oko 500 tona ovčetine, a oko 1500 tona janjetine je iz uvoza. Janjad se može klati i tamo gdje se kolju goveda, ne trebaju neke posebne investicije, objašnjava on. No svejedno se gro klanja obavlja u "sivoj zoni", što utječe i na više cijene u maloprodaji.
– Oni koji imaju veća stada kolju, da ne velim na šljivi, i onda meso prodaju ugostiteljima, netransparentno, za keš. Ne može se reći da je sve siva zona – godišnje i za vlastite potrebe zakolješ 2-3 janjeta. No drugo je ono što završi u ilegalnoj javnoj potrošnji – u restoranima, hotelima, mesnicama... bez ikakvog veterinarskog pregleda ili sljedivosti – napominje Bobetić te dodaje kako je slična situacija i sa svinjama, peradi...
– Većeg zla od sivog tržišta nema – upozorava, pa su iz Croatiastočara ovih dana pisali premijeru i ministrima poljoprivrede i financija ukazujući na ozbiljne prijetnje koje sivo tržište mesa, mesnih proizvoda i živih životinja za klanje predstavlja za nacionalnu sigurnost, zdravlje ljudi te stabilnost hrvatske prehrambene industrije. Jedna je prijetnja ekonomska kategorija, pitanje nelojalne konkurencije na tržištu, drugo izbjegavanje PDV-a, a treće rizik koji nam prijeti po pitanju bolesti kod životinja. No nitko za sada ne trza – tvrdi Bobetić.
I Zdravko Barać, izvršni direktor Saveza udruga proizvođača ovaca i koza, smatra da problem treba sustavno rješavati, a ne samo gledati koliko je janjetine legalno ili nelegalno na tržištu. Imamo područja na kojima je ovčarstvo izuzetno jaka grana, a u krugu od 100 kilometara ne može se zaklati nijedno janje. Na otoku bude i 10 tisuća ovaca, a nema klaoničkog objekta pa uzgajivači ovaca i koza inzistiraju da u Ministarstvu poljoprivrede stalno budu otvoreni natječaji za izgradnju dostatnih klaoničkih kapaciteta na terenu, objašnjava Barać. Inače se postavlja pitanje ekonomičnosti proizvodnje. Netko, primjerice, s Raba u Rijeku mora voziti janje na klanje i vratiti ga nazad što je neisplativo.
Pritom se, upozorili su nedavno iz HUP-a, zaboravlja i na velik javnozdravstveni problem. Janjad koja se proda na crno – na hrvatskim pašnjacima, livadama, kanalima, divljim deponijima i dvorištima generira više od 2 milijuna kilograma nezbrinutog životinjskog otpada svake godine. A ne znamo ni što bismo s milijun tona vune od ovaca, koja bi se kao neiskorišteni resurs mogla iskoristiti i kao pokretač razvoja u ruralnom području, u poljoprivredi, građevinarstvu, turizmu, modnoj i tekstilnoj industriji, o čemu se ovih dana raspravljalo na 3. festivalu vune u Majuru.
Vuna kao ekološki problem
– Zamjenom sintetskih te kojekakvih drugih otpadnih materijala koji su prevladali, vuna, nažalost, u nas već više od 50 godina nema neku ekonomsku vrijednost. Zapravo nikad i nije bila dovoljno kvalitetna za tekstilnu industriju poput australske ili novozelandske i velikog organiziranog otkupa nema. Imamo hvale vrijedne projekte poput tvrtke iz Otočca koja od sirove ovčje vune proizvodi peletirano organsko gnojivo, dok određeni pokušaji proizvodnje izolacijskih materijala od vune u građevinarstvu baš i nisu zaživjeli. Ovce se tako šišaju isključivo zbog mjera dobrobiti, da bi im se olakšale nadolazeće vrućine, a od svake se u prosjeku dobije 1,5 kg vune – priča Barać, dodajući i kako se nešto vune iskoristi i u izradi nekih tradicijskih suvenira, dijelova narodnih nošnji... ali premalo.
Kroz međunarodni program Dunav (projekt Green Tex u iznosu od 25.462 eura) u koji je uključeno i 11 partnera iz devet EU članica, Općina Majur i Tekstilno tehnološki fakultet Zagreb partnerski su, primjerice, nabavili strojeve i opremu koji se upotrebljavaju od pranja do tkanja vune – i "bacili" se na posao.
– Osim izrade peleta od vune za gnojivo, sva se vuna baca ili pali te zagađuje okoliš i tako predstavlja ekološki problem. Naš mali doprinos je izrada uporabnih predmeta od vune što radi još nekoliko entuzijasta u Hrvatskoj – rekla je načelnica Majura Klementina Karanović ističući kako treba osmisliti modele prikupljanja te korisne uporabe vune koju je potrebno prethodno i oprati, ali u Hrvatskoj nema ni praonice.
Otvori KEKS Pay
"Misteriozno nestane"?! Sad se smijem ko kanađani u South parku :))))) Ja mislim da bi trebalo pokrenut istragu, Vlada nek unajmi privatnog detektiva ko oni u Istri što su ušli u trag odgajateljici što je taksirala za vrijeme bolovanja :D :D