Jeza me hvata dok gledam dječačku pojavu Volodimira Zelenskog, dok se kao kakva digitalna prikaza, kao hologramski anđeo, pojavljuje na sjednicama Vijeća Europe, usred Donjeg doma britanskog parlamenta, u američkom Kongresu i kojekuda, gdje god je slobode i Zapada, da bi zatim, čudotvorac poput Isusa Krista, na čas uzašao na naslovnice svih glamuroznih i liberalnih svjetskih novina i magazina, s kojih nas zatim gleda kao s ikona. Živih nema na ikonama.
Tako ni predsjednik Ukrajine nije u takvoj percepciji slobodnoga zapadnog svijeta više živ. Njemu je namijenjena uloga kakvu je u ona dva-tri dramatična dana i noći, rujna 1973, odigrao demokratski izabrani čileanski predsjednik Salvador Allende. Možda se toga sjećate, ako ste dovoljno stari ili ako ste ponešto čitali: nakon što je odbio izaći iz predsjedničke palače, pučistička ga je artiljerija generala Pinocheta pokušala istjerati topovskim plotunima. Na kraju je ostala samo monumentalna harkivska ruševina usred Santiago de Chilea, i u toj ruševini danas već uveliko demodirani rožnati okviri Allendeovih naočala. Tako su fašisti, pod pokroviteljstvom američkoga državnog tajnika Henryja Kissingera, preuzeli vlast u Čileu, a sloboda i demokracija u toj zemlji odgođeni su za petnaestak godina.
Nevjerovatna je arogancija nekoga tko je ostavio svoj dom na milost i nemilost agresoru. Govorim o BiH i Sarajevu.