Oduvijek sam se divila ljudima koji grade tunele; od inženjera raznih struka koji najprije ispituju teren, preko onih koji sve to izračunaju, nacrtaju, pa do radnika koji miniraju, buše, grade, da bismo na kraju dobili prolaz kroz utrobu planine. Što sve vide, što ih iznenadi, šokira, fascinira? Sretnu li možda dok se probijaju kroz planinu neku čudnovatu zvijer koju nitko nikad nije vidio, ostatke starih hramova, grobove davno izumrlih civilizacija, zlatnu žilu, vodopad poput Niagare... Svašta se može čovjeku motati po glavi dok se vozi više od pet kilometara dugim prolazom. Želite li skratiti put kroz Malu Kapelu, Velebit ili Učku, dužina je svugdje otprilike ista. Koliko je znanja, preciznosti, niza provjera, truda, iščekivanja bilo potrebno da se dobije takva točnost, posebno imajući u vidu da se tuneli probijaju istovremeno s jedne i druge strane pa se radnici moraju sresti na pola puta ili gdje već odrede. Dakle, nisu krenuli s jedne strane pa gdje već dođu, dobro dođu, već rušeći masiv ispred sebe, idu prema kolegama koji ih čekaju u utrobi planine. I obje strane naprave, ako kao vozač pomno pratite; savršeno ravnu cestu koja ulazi u blagi nagib na jednu, kasnije na drugu stranu, u jednom trenutku ste u blagom zavoju, pa se lagano penjete, pa prolazite niz malu kosinu i zapravo, lagano ponirete. Fascinantno! U automobilu tada sve utihne, izgubi se svaki signal.
Ušli smo u utrobu Učke i imali što vidjeti: Kaverne i vodopadi u jednom od najdužih hrvatskih tunela
S kacigom na glavi, čučeći, dolazimo do provalije duboke 70 metara, iz koje dopire zvuk vode koja se slijeva i ponire ispod stijene. Dolje je nizvodno i jezero, no ne vidi se
Još nema komentara
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.