Naslovnica Vijesti Hrvatska

Uhljeb nije srbizam, a za autorstvo se ‘bore’ Petrina, Torcida i – Sopranosi

Etimologija ove bitne riječi tema je ovoga teksta. Njezin je korijen u praslavenskoj riječi hljeb koja je prisutna u svim slavenskim jezicima; ona nije istovjetna s riječju kruh jer označava veličinu
04. veljače 2018. u 22:47 39 komentara 5804 prikaza
Pogledajte galeriju 1/6

Jezik ulice uvijek je snažan. Kada bismo te riječi prerezali, one bi prokrvarile – ustvrdio je američki filozof Ralph Waldo Emerson. Takvo seciranje najviše bi se trebalo odnositi na značenje osobito upečatljivih riječi i jezičnih kovanica. To su one koje slijedom svoga iskustva ingeniozno stvaraju te uz pomoć tisuća običnih ljudi i dijela medija populariziraju protagonisti zbiljskoga života. Najveću pažnju izazivaju nove riječi i sintagme kao naročito glasni zvučnici uzajamne jezične i društvene mijene.

Mladen Jozinović SMIJENJENI DIREKTOR Sjećate se 'samouhljeba'? Piškornica otkrila je li vratio milijunski bonus

U posljednjih nekoliko godina je za razmatranje dinamičnoga međuodnosa jezika i društva, smatram, naročito pogodna riječ „uhljeb“ sa svojim izvedenicama: „uhljebnica“, „uhljebnik“, „uhljebiti (se)“, „uhljebljenje“... Veliku sociolingvističku, sociološku i drugu analitičku korisnost te riječi potvrđuje njezino intenzivno korištenje u privatnim komunikacijama i javnosti. Kulturno i društveno značenje kojoj joj naši ljudi pridaju iznimno je važno za preispitivanje (zlo)duha ovoga vremena i prostora.

Prekrižena imena

Ponajprije valja ukratko izložiti etimologiju riječi koja je tema ovoga teksta. Njezin je korijen, kako ustanovljava jezikoslovka Nives Opačić, u praslavenskoj riječi hljeb koja je prisutna u svim slavenskim jezicima; ona nije istovjetna s riječju kruh, s obzirom na to da označava oblik, veličinu kruha (štrucu...) kao širega fenomena. Riječ hljeb nije srbizam, kako izvjesni nacionalni čistunci predmnijevaju; da je i hrvatska, pokazuje okolnost da su je u svojim poznatim stihovima koristili, i to ne kao istoznačnicu za kruh, ban pučanin Ivan Mažuranić („Hljeba, hljeba gospodaru!/Ne vidjesmo davno hljeba“) i neki drugi naši pisci.

Dok je pojam hljeb (pra)star, uhljeb je još uvijek adolescent: tek je u posljednje tri-četiri godine osjetno prisutan u javnosti. Prvi put sam tu riječ čuo još sredinom prošloga desetljeća u Splitu, a 2005. i vidio ispisanu na velikom transparentu Torcide. Na tom su napisu, istaknutom za vrijeme jedne utakmice u Splitu, ispod poruke SVE DO POSLJEDNJEGA UHLJEBA!!! bila ispisana prezimena, izvjesna prekrižena zbog odlaska osoba kojima pripadaju s dužnosti, upravljača Hajduka u to vrijeme (izostavljam ta imena, jer se tema ovoga teksta ne odnosi na borbe između navijačkoga plebsa i moćnika u tom klubu i našem nogometu).

Jezična „iskapanja“ manjega intenziteta koja sam poduzeo na različite načine (razgovorima s nekim lingvistički i u drugom pogledu upućenim osobama, praćenjem medija i uporabom Njegova veličanstva Googlea) ipak su pokazala da izvorni kreator pojma uhljeb nije neki pripadnik navijačke skupine nego – lokalni političar. Da je Stipe Petrina, dugogodišnji načelnik Primoštena i jedan od najosebujnijih političara kod nas, najvjerojatnije začetnik te riječi ili barem njezin prvi popularizator u javnosti, potvrdio je i splitski novinar Damir Petranović krajem svibnja 2015. na tportalu. Pokazalo se da je Petrina u svojoj pobjedničkoj kampanji za izbore 2001. godine prvi javno naveo, ali i opisao značenje pojma uhljeb:

„To je akter čija se životna taktika, ideologija, praksa i evolucijski nagon za egzistencijom svodi na nekritički oportunizam. Dotična osoba lojalna je svojoj stranci, lokalnom šerifu, kompaniji i nečemu drugom sve dok nešto od tih entiteta osigurava njegovu egzistenciju. Pritom djeluje kontra svih plemenitih poriva i ideala, krajnje nagonski, reducirano na instinkt za preživljavanje i do kraja će stajati uz izvor svoje egzistencije, ne mareći uništavali on tuđe živote, potapa budućnost cijelih generacija, pa u konačnici možda i vrši genocid cijelih naroda.“

Određenja toga pojma su se poduhvatili, osobito u posljednje vrijeme, i drugi za to zainteresirani, kako jezikoslovci tako i iz drugih profesija. Takve definicije se još nisu pojavile unutar korica nekoga rječnika našeg jezika, ali jesu na izvjesnim portalima i internetskim stranicama. Primjerice, na stranici Zavoda za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu pročitao sam da je uhljeb onaj „koji zarađuje na lagan način, bez mnogo truda, obično se odnosi na zaposlenike čija je plaća iz državnoga proračuna“. Uz tu definiciju stoji pojašnjenje da se riječ uhljeb može upotrebljavati u dva značenja: prvo, kojemu su skloni „internetski libertarijanci“ i „anarhokapitalisti“ i označava sve koji imaju plaću iz navedenoga izvora; prema drugom je uhljeb „osoba koja prima plaću iz državnoga proračuna za rad koji ne rezultira stvaranjem dodatne vrijednosti u smislu proizvodnje dobara ili pružanja usluga koji korisnicima istih povećava kvalitetu života“.

Navedeno određenje je vrijedno, ali bi ga trebalo proširiti. Ponajprije time da je kod uhljebništva riječ o primanju plaće ne samo iz državnoga proračuna nego i iz proračuna lokalne vlasti, agencija i drugih javnih poduzeća. Takvo egzistencijalno zbrinjavanje išće zapošljavanje, i to ne bilo kakvo, nego ono koje donosi siguran posao u javnom sektoru na kojemu se uglavnom i ne treba puno truditi. Za razliku od zaposlenih u privatnom sektoru kojima je radno mjesto nesigurno, uhljebi pripadaju zakonima, propisima i drugim mehanizmima zaštićenoj vrsti. Slijedom toga, ljudi koji stvaraju novu vrijednost i uplaćuju u lokalne i državni proračun te izdvajaju za različite fiskalne i parafiskalne namete moraju se skrbiti, uglavnom s opravdanim razlozima, za buduću osnovnu egzistenciju (radno mjesto), dok je uhljebima „po defaultu“ takva briga zapravo nepotrebna.

Mladen Jozinović Amerikancu isplata bonusa nije sporna Multimilijunaš zaposlio superuhljeba

Povijest političke gadosti

S druge strane, neutemeljeno je izjednačivati sve državne i javne službenike s uhljebima. Mnogi djelatnici u tim službama, naime, nisu dobili radna mjesta slijedom stranačkih, obiteljskih, prijateljskih i drugih „veza“, nego na temelju stručnih kvalifikacija i nakon kredibilnih natječaja, a svojim znanjem i djelovanjem pridonose struci, ustanovi/firmi u kojoj su zaposleni i općem dobru. Međutim, u posljednje su vrijeme takvi (stručni, pošteni, marljivi...) zaposlenici u zapećku. Uhljebi nadiru, najviše slijedom stranačke podobnosti kao maske iza koje se nerijetko kriju tko-zna-kakve bliskosti i prizemni, partikularni interesi. Napretek je pokazatelja za tu ocjenu. Nedavno mi je poznanica zaposlena u poreznoj upravi u jednom velikom gradu kazala kako su na šefovska mjesta u toj ustanovi došli izvjesni pripadnici Mladeži vladajuće stranke, pa oporo ustvrdila: „Ti balavci nemaju ni morala ni kvalifikacija ni radnoga iskustva. Pojma nemaju o skupljanju poreza i upravljanju. Ništa ne znaju, sve upropaštavaju.“

Indignacija zbog prakse uhljebljivanja izražava se ne samo u neformalnim razgovorima nego i u medijima. Jedan portal u posljednje vrijeme ima rubriku u kojoj broji iseljene iz Hrvatske pod naslovom „Bijeg iz Uhljebistana“, čime izravno pokazuje egzodus mnogih mladih ljudi iz zemlje s problemom neprimjerenoga zapošljavanja. Već nekoliko godina kod nas čak postoji stranica www.uhljeb.info, na kojoj se, uz ostale doprinose promišljanju toga fenomena, upozorava i na njegovu pozadinu: „Država je, prije svega, premrežena korupcijom, političkim klijentelizmom, nepotizmom, sukobom interesa, a uhljeb/uhljebljivanje je metoda, alat, kvasac ovih pojava.“ Mnogo je znakova ogorčenja obične čeljadi (neke važne institucije poput Crkve, HAZU i javne televizije se s tim u vezi veoma slabo javljaju) zbog eskaliranih i za društvo nedvojbeno štetnih zlouporaba pri zapošljavanju u javnim i državnim pravnim osobama. Krajnji korisnici tih zloporaba su ionako brojni, a u posljednje vrijeme sve brojniji likovi koje se označava pojmom uhljebi. Mnogi od takvih i njihovi bližnji smatraju kako u uvjetima nerazvijenoga poduzetništva i politiziranoga gospodarstva mogu osigurati egzistenciju sebe i članova svoje obitelji samo uz pomoć moćnika. U životu uhljebljenih marioneta konce čvrsto drže istaknuti akteri politike i uopće osobe povezane s tim glavešinama.

Lutkari moći i utjecaja, sudeći prema njihovu djelovanju, uglavnom pristupaju zapošljavanjima na temelju stranačke podobnosti, lažiranjima natječaja za poslove i sličnim praksama kao nečemu sasvim normalnom. Pojedini od njih, poglavito političke velmože u lokalnim sredinama, čak se ne ustručavaju javno braniti takve zlouporabe. Sredinom listopada prošle godine je šibensko-kninski župan Goran Pauk ovako zborio u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju:

„Uhljebio sam puno znanih i neznanih. Kad bismo gledali klasično zapošljavanje, u smislu natječaja, prijave, referenci, onda bismo mogli zaključiti za svakog da se zaposlio ‘preko veze’. Nema onog tko se javio za neki posao, a da nije imao neku ‘preporuku’, neku ‘vezu’. Volio bih da sam ih puno više ‘uhljebio’.“

Sličnu poruku javnosti je prije mjesec dana u političkom sukobu vezanom za postavljanje ravnatelja Nacionalnoga parka Plitvička jezera, toga izdašnoga političkog bankomata, uputio još jedan župan. Darko Milinović iz Ličko-senjske županije je, prema objašnjenju profesora kaznenoga prava Josipa Kregara, zapravo „otvoreno priznao da nije prošlo njegovo namještanje natječaja, nego ono središnjice stranke, što je skandal čak i za naše prilike“. Sramotno opravdavanje stranačkoga, nepotističkoga i drugoga uhljebljivanja te namještanja natječaja razotkriva kako su takve prakse zapravo uobičajene među mnogim pripadnicima političke kaste.

Za aktualno bujanje lokalnoga i drugoga klijentelizma, ortačkoga kapitalizma, političkoga nepotizma, stranačke podobnosti i sličnih nemilih pojava nedvojbeno je najodgovorniji HDZ koji sada kontrolira sve razine vlasti; ta stranka je konačno veći dio od posljednjih gotovo 28 godina na čelu države. Ali i mnogi drugi istaknuti politički akteri što se toga tiče imaju „prste u pekmezu“. SDP je bio na državnoj vlasti dva puna mandata, ali nije učinio potrebno da se prevlada ili barem smanji uhljebništvo i klijentelizam.

I ne samo to – pojedini socijaldemokrati, osobito na lokalnoj razini, dali su znatne doprinose toj povijesti političke gadosti. Zoran primjer za to su bivši splitski gradonačelnik Ivo Baldasar i njegovi najbliži suradnici. Od sredine 2013. do poraza na izborima prošle godine zapošljavali su „šakom i kapom“ u gradskoj upravi i javnim poduzećima, a za vrijeme njihova vladanja u drugom najvećem urbanom središtu u Hrvatskoj došlo je do tsunamija zlouporaba političkih i javnih dužnosti. SDP i neke druge stranke su birači, uz druge razloge, zbog takvoga društveno štetnoga djelovanja birači kaznili na izborima.

Mnogo prolivene krvi

S HDZ-om je pak drukčije: unatoč brojnim uhljebničkim i klijentelističkim zloporabama koje poduzimaju neki njegovi članovi, poglavito oni u općinama, gradovima i županijama, na vlasti i u anketama stoji čvrsto kao klisura. Ta velika stranka očito je uspostavila veoma razgranatu i čvrstu mrežu zapošljavanja „svojih“ ljudi i sličnih usluga: Ivan Šuker u ožujku prošle godine ustvrdio je da je sad na redu „HDZ-ov hranidbeni lanac“. U okolnostima slabosti suparnika i niskoga odaziva na izbore ta mreža uspijeva izvući na površinu dovoljan ulov za konzumiranje vlasti, i to na različitim razinama. Naravno, još je razloga izbornih uspjeha te razmjerno velike i stabilne popularnosti Plenkovićeve stranke: Hrvatska demokratska zajednica je, uz ostalo, dobro organizirana i vješto se služi nacionalizmom kao vodećom ideologijom kod nas. Ali potpora onih koji su uz njezinu pomoć dobili različite dužnosti i poslove i radna mjesta ili koji se nadaju da će uz pomoć iskaznice HDZ-a i uz potporu stranačkih glavešina osigurati svoju i obiteljsku egzistenciju, zasigurno je veoma važan generator navedene dominacije.

U jednoj od prvih epizoda televizijske serije „Obitelj Soprano“ Junior Soprano, stric glavnoga junaka Tonyja, ovako kaže u razgovoru s drugim mafijašem: „Ako ne možeš naći posao svojim prijateljima, koja je svrha postizanja uspjeha?“ Takvo „zapošljavanje“, kao što se moglo vidjeti u toj seriji, zahtijeva mnogo prolivene krvi. Tekućina koja život znači istječe i iz tijela našega društva, a jedan od važnijih razloga za tu katastrofu su intervencije s druge strane ćudoređa koje su označene snažnom riječju uhljeb. Odlaze za svagda u inozemstvo mnoge mlade obitelji, hlapi povjerenje u demokratske institucije i budućnost, dodatno slabi društveno ljepilo...

A uhljebi svagdašnji ostaju. Pa nije valjda da su vječni.

Pogledajte galeriju najvećih hrvatskih uhljeba:

1 / 7
Stjepan Baranašić, HNS-ov kadar u HAC-u - Za predsjednika i članove Uprave Hrvatskih autocesta proveden je javni natječaj, ali su se fotelje ipak dijelile po stranačkom ključu. Tako je za člana Uprave Vlada Skupštini HAC-a predložila imenovanje i Baranašića, koji je HNS-ov kadar.
Ivan Pernar i Karolina Leaković OKRŠAJ NA FACEBOOKU Pernar SDP-ovki: Odluči se jesi uhljeb ili borac. Leaković: Javio se veliki borac! Okani me se Mito i korupcija IGNORIRALI REZANJE Kolaps javnog sektora? Ovo je zabrinjavajući broj 'uhljeba' Đuro Božanović Đuro Božanović (HSP AS) Politički uhljebi i krupni kapital uništavaju hrvatsko gospodarstvo

 

 

 

Baby Beef
Baby Beef
Udruga uzgajivača junadi Baby Beef osnovana je 2000., s ciljem promocije i ponude kvalitetnog junećeg mesa

A1 izdvaja za Vas

  • pozornik66:

    Ti si jedan od uhljeba 😡 kao i neki drugi VList nonuari koji nas tlače dan i noć sa svojom jugo nostalgijom

  • desperadikus:

    Uhljeb - Ukruh

  • Avatar mileudarcina 1
    mileudarcina 1:

    Domaći autohtoni uhljeb, kompletna birokracija, strančari niš koristi, gradsko poglavarstvo, državna služba, bolovanja, regresi, božičnice, tajnice, savjetnici, hoteli, putovanja, šoferi, itd itd.