Udruga Franak poslala je Sudu EU pismo kojim žele pobiti mišljenje nezavisne odvjetnice Juliane Kokott dano u predmetu C-567/20 o nadležnosti suda za problematiku obeštećenja u konvertiranim kreditima u CHF. Odvjetnica smatra da Sud EU nije za to nadležan jer Hrvatska u vrijeme ugovaranja kredita iz predmeta o kojem se odlučuje nije bila članica EU.
- Budući da se radi o dugoročnim kreditima, budući da je u vrijeme provođenja konverzije RH bila članica EU, budući da se najveći dio otplate takvih kredita događa u vrijeme kada RH jest članica EU, budući da je RH još od 2003. potpuno usklađena s Direktivom 93/13 te konačno, budući da je i Europska komisija dala mišljenje kako Sud EU jest nadležan za hrvatski predmet C-567/20, mi smo imali obvezu prisnažiti sve te argumente dodatno, pa smo poslali Sudu EU pismo u kojemu argumentirano dokazujemo da nadležnost Suda EU za predmet C-567/20 ne smije biti dvojbena niti upitna – poručili su iz Udruge Franak.
U nastavku prenosimo cjelokupni tekst pisma:
"Poštovani suče Niilo Jääskinen,
poštovani suče Marek Safjan,
poštovani suče Nuno José Cardoso da Silva Piçarra,
poštovani suče Miroslav Gavalec,
slobodni samo vam poslati ovaj neslužbeni podnesak po predmetu C-567/20 o kojemu ćete uskoro odlučivati i o kojemu je svoje mišljenje 3.2.2022. dala nezavisna odvjetnica Juliane Kokott.
Mi smo udruga koja je pokrenula sve poznate događaje oko tzv. slučaja franak u Hrvatskoj i logistički smo iznijeli sve terete kolektivnog postupka u kojemu je osam hrvatskih banaka osuđeno radi ugovaranja nepoštene i ništetne valutne klauzule CHF te radi ugovaranja nepoštene i ništetne promjenjive kamatne stope koja se mijenja jednostranom odlukom uprave pojedine banke. Napominjemo da nismo bili formalni tužitelj, jer nemamo za to aktivnu legitimaciju, pa smo zbog toga sporazumom utvrdili da će to umjesto nas učiniti udruga Potrošač, no sve stručne i financijske terete takvoga kompleksnog postupka podnijela je Udruga Franak.
U međuvremenu smo nastojali uvjeriti hrvatsku vlast da izjednači kredite s valutnom klauzulom CHF s kreditima u nacionalnoj valuti u hrvatskim kunama, što hrvatska Vlada nije učinila već je 2015. godine umjesto konverzije u kunske kredite, konverziju provela u EURO kredite. Naglašavamo da se taj događaj zbio 3 godine prije nego što je Vrhovni sud 2018. godine odlučio da je nepoštena i ništetna valutna klauzula CHF ugovarana u kreditima između 2004. i 2008.
Zbog toga događaja odnosno zbog konverzije, od 125.000 potrošača s pravom na restituciju, njih 55.000 koji su pristali na konverzije sada ima problema na hrvatskim sudovima oko ostvarenja restitucije, koja nije ostvarena konverzijom. Zbog toga je
hrvatska sutkinja Jesenka Jurić Šojat uputila prethodno pitanje Sudu EU, kako bi Sud EU razriješio neke dileme koje se pojavljuju na hrvatskim sudovima, i to je upravo predmet C-567/20 o kojemu vi odlučujete.
Mišljenje nezavisne odvjetnice Juliane Kokott nakon što se predmet već dulje od godinu dana nalazi na Sudu EU (a to znači da hrvatski potrošači strepe sve to vrijeme u očekivanju konačne odluke Suda EU), ukoliko bi bilo prihvaćeno u vašem vijeću, značilo bi produljenje neizvjesnosti za 55.000 potrošača na nepoznati krajnji rok. Od konverzije kredita prošlo je u ovom trenutku već gotovo 7 godina, a prema svemu sudeći, nakon lipnja 2023. ti potrošači više neće imati mogućnost tužiti banke zbog zastare potraživanja. Naime, stav je Vrhovnog suda RH da se tužbe mogu podići najkasnije 5 godina od dana pravomoćnosti kolektivne presude. Pitamo se, kako da potrošači tuže u roku zastare, ako danas, gotovo 7 godina nakon provedene konverzije nemaju pravnu sigurnost za svoje tužbe, jer sudovi u Hrvatskoj nemaju ujednačeni stav o njihovim pravima nakon konverzije.
Mi očekujemo da Sud EU donese meritornu odluku u predmetu C-567/20, i ovaj naš podnesak nikako ne ide u smjeru prejudiciranja sudske odluke, nego ide isključivo u smjeru pokušaja da objasnimo kako pravo EU na ugovore o kreditu iz 2004. do 2008. koji su konvertirani na temelju zakona 2015. jest mjerodavno za takve ugovore.
U nastavku želimo ukazati na argumente zašto pravo EU mora biti primjenjivo na takve predmete i zašto bi Sud EU trebao svakako odgovoriti na pitanja iz predmeta C-567/20.
Ponajprije, radi se o ugovorima koji su dugoročni, koji su ugovoreni na 20 do 30 godina, koji i danas traju odnosno proizvode pravne učinke. Učinci tih ugovora u znatno većem dijelu njihova trajanja ulaze u period u kojem Republika Hrvatska jest članica Europske unije (počevši od 2013. godine). Isključenje potrošača, građana Republike Hrvatske, iz europskog zakonodavstva pukim odbijanjem nadležnosti suda umjesto očitovanjem o usklađenosti učinaka zakona koji nedvojbeno jest donesen za vrijeme članstva Republike Hrvatske u Europskoj uniji, učinio bi građane Republike Hrvatske građanima drugog reda Europske unije odnosno zanijekao bi im samu bit građanstva odnosno bit prava potrošača u Europskoj uniji.
Očigledno je da povjerenje u hrvatske sudove i hrvatske institucije hrvatskih potrošača nije značajno, što nije niti čudno s obzirom na percepciju korupcije u Hrvatskoj, a vjerujemo da je i vama to vrlo poznato. Započeli smo svoje argumentiranje jednim ovako više emotivnim i humanim pristupom, a u nastavku ćemo razmotriti i pravne argumente zašto bi Sud EU, po našem mišljenju, trebao odlučiti o predmetu C-567/20.
Razlozi su sljedeći:
1. Republika Hrvatska pristupila je Europskoj uniji 1. srpnja 2013. godine, a ugovor o kreditu iz predmeta C-567/20 sklopljen je prije pristupanja, 2007. godine, ali je sklopljen na temelju Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. u kojemu je implementirana Direktiva 93/13 u potpunosti.
2. Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju Republika Hrvatska prihvatila je da će odmah primjenjivati pravo EU-a, dakle i prije pristupanja u članstvo EU. Taj sporazum bio je na snazi u vrijeme ugovaranja kredita iz predmeta C-567/20.
3. Pravo EU-a očigledno je primijenjeno ili bolje rečeno moralo je biti primijenjeno na kreditni odnos iz predmeta C-567/20. Fakt jest da banka očigledno to za Hrvatsku
obvezujuće pravo EU nije primijenila kod ugovaranja, zbog čega je i osuđena u kolektivnom postupku.
4. Konverzija je izvršena nakon pristupanja Hrvatske u EU.
5. Sama Direktiva 93/13 ne govori o tome na koga se primjenjuje pravo EU-a striktno, nego samo propisuje da se primjenjuje na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994. pa je za primjenu u zemljama koje tada nisu bile članice potrebno svakako tumačenje Suda EU u svakom pojedinom predmetu.
6. U svemu tome potpuno je nesporno da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. svakako spada u doseg Direktive 93/13, a upravo tim zakonom je propisana konverzija kredita s valutnom klauzulom CHF u kredite s valutnom klauzulom EURO, i to pro futuro, jer do toga dana vrijede temeljni ugovori koji i nakon konverzije vrijede u njihovim neizmijenjenim dijelovima.
7. Temeljno je pitanje koje se postavlja jesu li konverzijom potrošači dobili punu restituciju odnosno jesu li dovedeni u stanje kao da nikada nisu ugovorili valutnu klauzulu CHF i kao da nikada nisu ugovorili promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenja odlukom banke odnosno može li im zakonodavnom intervencijom sama bit toga prava koje je ključni element i svrha Direktive 93/13, biti uskraćena.
8. Budući da je Vrhovni sud RH već odlučio o ništetnosti odredaba iz temeljnog ugovora, taj dio se uopće ne propituje u predmetu C-567/20, ali se propituju posljedice i učinci zakonodavne intervencije (konverzije) koja je bila provedena u vrijeme kada Hrvatska već jest članica EU-a te se propituje njihova usklađenost s primarnim i sekundarnim zakonodavstvom Unije. Zbog toga smatramo da takvo pitanje svakako može i treba biti podvrgnuto odlučivanju na Sudu EU koji jedini može biti i jest ovlašten dati odgovor na to pitanje.
9. Zanimljivo je primijetiti kako se slučaj Milivojević razmatrao na Sudu EU, s obrazloženjem kako se radi o pitanju prava na slobodno kretanje kapitala između članica EU-a i buduće članice RH, dok sada kada je u pitanju pravo građana potrošača po mišljenju odvjetnice Kokott Sud EU ne bi bio nadležan. Nije li tu onda promatranje prava diskriminatorno u odnosu na potrošače, a povlašteno u odnosu na vlasnike kapitala? Drugim riječima, u predmetu Milivojević radilo se o pitanju usklađenosti nacionalnog zakona s pravom Unije, i to zakona koji je, istovjetno spornom zakonu iz predmeta C-567/20, donesen nakon pristupanja RH u EU i to također isključivo u pogledu ugovora o kreditu koji su zaključeni prije pristupanja Republike Hrvatske u Europsku uniju. Situacija u predmetu C-567/20 istovjetna je predmetu Milivojević pa se također propituje usklađenost zakonodavne intervencije države članice u smislu ograničenja potrošačkih prava, odricanja potrošača na restituciju te kvaziretroaktivnosti zakona, s pravom i pravnom stečevinom Europske unije, a sve u svjetlu dvojbene interpretacije tzv. Zakona o konverziji od strane Vrhovnog suda RH iz oglednog postupka.
10. I konačno, citiranjem iz revizijskog predmeta Revt-249/2014 u kojemu je Vrhovni sud prvi put odlučivao o ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule CHF u kolektivnom postupku može se zaključiti kako je pravo EU u Hrvatskoj bilo potpuno primjenjivo, unatoč tomu što Hrvatska nije bila članica EU-a:
„Ovaj postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima u razdoblju 2004.-2008. (ovisno o pojedinoj
tuženoj banci), odnosno vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača uz ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu u razdoblju 2003.-2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci), pokrenut je tužbom podnesenom 4. travnja 2012. Republika Hrvatska postala je punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013. od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republika Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) - dalje: Direktiva 93/13 EEZ, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12), te se primjenjuju kao nacionalni propis. Međutim na pravne odnose i sporove proizašle iz njih a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji međutim obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njezine pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je bio u primjeni od 2005. Dakle na konkretni predmet spora a obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita kolektivnih interesa potrošača, ima se primjenjivati nacionalni propis, uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.“
Prihvatiti argumentaciju Nezavisne odvjetnice Kokott o jednostavnom proglašavanju Suda EU nenadležnim o pitanjima koja se odnose na zakon koji je Republika Hrvatska donijela 2015. godine, dakle dvije godine nakon što je stupila u članstvo Europske unije, a da se pritom ne iznesu barem obveze nacionalnih sudova u pogledu tumačenja i primjene prava Europske unije u konkretnom slučaju, prema našem stajalištu bilo bi duboko nepravedno prema građanima i potrošačima Europske unije iz Republike Hrvatske, a bilo bi prema našem skromnom mišljenju i protivno zakonodavstvu Europske unije i stajalištima ovog istog suda. U tom smislu se ukazuje na shvaćanje ovog suda izraženo u presudi C-176/12, AMD, t. 38, u kojoj je sud smatrao da je: „nacionalni sud koji postupa u sporu isključivo između pojedinaca dužan, kad primjenjuje odredbe unutarnjeg prava usvojene u cilju prenošenja obveza predviđenih direktivom, uzeti u obzir sveukupnost pravila nacionalnog prava i tumačiti ih, u najvećoj mogućoj mjeri, u svjetlu teksta kao i cilja te direktive radi postizanja rješenja usklađenog s ciljem iste (vidjeti ranije navedenu presudu Pfeiffer i dr., t. 119.).“
Ponovno ističemo, a što je očito Nezavisna odvjetnica Kokott propustila primijetiti, kako se postavljena pitanja na odnose na poštenost ili nepoštenost ugovornih odredbi bilo osnovnog bilo dodatka Ugovora o kreditu već na pitanje može li nacionalni propis bez ikakve, pa i izričite suglasnosti potrošača, uskratiti pravo potrošaču da sudski osporava odredbe za koje je već prije nesporno utvrđeno da su nepoštene kako bi ostvario punu restituciju, kao što je u mišljenju u potpunosti izostavljeno pitanje o primjeni Povelje Europske unije o temeljnim pravima posebice o pravu na djelotvornu sudsku zaštitu predviđenu njezinim člankom 47. koji pojedincima dodjeljuje prava na koja se mogu pozivati pred sudovima država članica.
Vaš sud je u više predmeta navodio kako je ovlašten ispitivati utjecaj nacionalnog zakona na jamstva zaštite potrošača odnosno na zadiranje zakonodavca u bit prava koja potrošači imaju u smislu da ne budu vezani odredbama koje se smatraju nepoštenim, ovdje odredbom o riziku promjene tečaja i jednostrane promjene kamate (vidi presuda C-118/17, Dunai, t. 37. i 38., presuda C-51/17, OTP Faktoring, t. 70., C-421/14, Banco Primus, t. 51. i dr.), odnosno o izravnoj primjenjivosti Povelje u zaštiti prava potrošača na djelotvornu pravnu zaštitu (vidi primjerice predmete C-34/13, Kušionova, t. 47. i presudi C-414/16, Egenberger, t. 70. do 82.) posebice u situaciji kao što je ova kada je dotično domaće zakonodavstvo doneseno radi provedbe Direktive 93/13 kao što je u konkretnom slučaju Zakon o zaštiti potrošača (vidi analogijom predmet C-176/12, AMD, t. 42. i 43.)
Molimo ljubazno slijedom svega navedenog da uvažite naše argumente, da ne prihvatite mišljenje nezavisne odvjetnice Kokott i da odgovorite na pitanja koja se postavljaju u predmetu C-567/20.
Srdačan pozdrav!
Udruga Franak".
